A+ A A-

Za Vlastu Mijovića ne važi „zbogom“!

Ode nam i Vlasta Mijović, još jedan među onima koji su odlukom Svevišnjeg ili vlastitim genima bili predodređeni da budu uzori.

Da li su to, pitam se, stigle nekakve đavolje godine umiranja plemenitih, mladih, javno poznatih smrtnika? Ili mi se samo čini da takvih u baš tolikom broju poznajem? Ili sam i sâm u godinama kada vijesti o svakovrsnim boleštinama i smrti zatomljuju radosti?

<p>Vlastimir Mijović/</p>
Preuzeto od dnevnog lista "Oslobođenje"

S neopisivom tugom sam otpatio odlazak Bude Vukobrata, Denisa Kuljiša, Dragoljuba Žarkovića, Keme Kurspahića, Mladena Marića, Gordane Suše... i brojnih drugih dragih koleginica i kolega. Ali vijest o smrti Vlastimira Vlaste Mijovića me je potpuno dotukla, unesrećila i obeshrabrila.

Prvi razlog je što je moj brod, kao i svo drugo brodovlje profesionalnog žurnalizma u regionu, od 13. januara 2022. godine ostalo bez još jednog svjetionika nade. Za mene osobno i najblistavijeg svjetionika u cijeloj regiji.

Drugi, još nesnosniji razlog moje beskrajne žalosti je vlastita nemoć u borbi protiv političke tiranije protiv „neposlušnih“. Vlasta Mijović je još jedan vrhunski medijski profesionalac, s ogromnim duhovnim bogatstvom i slavom koji je, koliko znam, otišao u vječnost socijalno ponižen! Tačnije, Vlasta je na vrhu plejade onih kojima su vlasti naše zarobljene zemlje presudile kaznom egzistencijalnog progona samo zbog toga što nije pristajao ni na čije politikantske mamce za potpuni posluh.

„Egzistencijalni progon" je paklena poluga vlasti klero-nacionalnih kovidijanskih vrhuški u našoj dragoj i prekrasnoj Domovini. To je taj "streljački vod" za eliminaciju svakog ko nije pokoran vlastima, pa i onima na lokalnom nivou.

Zbog vlastitog ponosa i časti svoje uzorne porodice, malo je kome Vlasta o tome govorio.

Šutio je, zatvarao se u svoju ljušturu, tugovao, izgarao kao odbačena svijeća nakon prosvjetljenja i isčezavao naočigled države, društva i javnosti. 

Nije Vlasti ostajalo drugo do da s materinskom ljubavlju ljulja kolijevku vlastitih započinjanih, aktivnih, gašenih i iznova obnavljanih vizionarskih medijskih projekata.

Prečesto je u tim svojim vizijama Vlasta bio i preambiciozan, često naivan, ali nikada površan i formalan.

Naši dani, dnevni list Oslobođenje, magazin Svijet, Tirada, Bosnia Daily, Strogo pov, Poslovne novosti, časopis Piramide...to je ono na čemu smo povremeno i sarađivali. Da su me ovi mediji i privatni Vlastitini projekti, igrom sudbine mimoišli, zanatski bih ostao obogaljen kao što zasigurno jesu one drage koleginice i kolege koji za Vlastina života takvu ogromnu privilegiju nisu imali.

Za mudre i moralne, međutim, nikada nije kasno prigrliti dobro.

Vlastimirovo djelo nije ispisano grafitnom olovkom koja blijedi. Svoje političke kolumne, vanjskopolitičke analize, eseje o našoj društvenoj stvarnosti, nebrojena predavanja mladim koleginicima i kolegama, video-emisije,,,, Vlastimir nam je podario bezuvjetno i vječno.

Za Vlastu Mijovića ne važi „zbogom“. Kao i svi drugi rijetki izaslanici, Vlasta je došao, bio i otiša da bi svojim djelima postojao kao uzor ljudske dobrote i profesionalne čestitotosti.

Nikada neću zaboraviti njegove bratske pridike kada me je u njemu svojstvenom širokom, bogomolnom, osmjehu uspoređivao s "Don Kihotom od Manče" koji se, kako je lucidno procjenjivao „sasvim uzaludno troši ispravljajući neispravljive krivde i braneći ponižene“.

U neopisivoj žalosti zbog Vlastinog preranog odlaska istovremeno slavim što sam ga poznavao, s njim sarađivao i birtijao.

Neka je slava i vječna hvala mom dragom drugu, velikom čovjeku, voljenom kolegi i istinskom velikanu ex-jugoslavenskog žurnalizma!

Neka mu je topla i laka naša bosanska zemlja.

Bosanski English French German Russian