Sarajevo, 11.06.2012. - Borba prsa u prsa na političkoj sceni Federacije BiH samo na prvi pogled ima lokalni, entitetski karakter. Raspad ionako anahrone crveno-zelene koalicije i stvaranje „reformističko-antikorupcionaškog“ bloka, nema samo trenutnu zebnju zbog mogućeg raspada cjelokupnog institucionalnog ustroja na državnom i federalnom nivou.
Ovakva kakva je već desetak godina, Bosna i Hercegovina je kao beznadežni bolesnik koji odbija terapiju u uvjerenju da je najgori ishod, zapravo, rješenje. U još gorem stanju je Federacija koja i institucionalno i funkcionalno vegetira i nakon posljednjih opštih izbora jer joj matematičko-interesni (umjesto izbornog) princip ustrojstva vlasti nije ni mogao osigurati kompetenciju i spremnost za duboke rezove kao što je debirokratizacija u cilju funkcionalnosti, efikasnosti i pojeftinjenja paradržavnih struktura na sva tri niovao vlasti – entitetskom, kantonalnom i lokalnom.
Ipak, za velike zaokrete na putu ka Evropskoj uniji i za suštinske reforme, u ovoj godini neće biti vremena. Rekonstrukcija vlasti na svim nivoima će potrajati najmanje do pune sezone godišnjih odmora. Nakon toga je raspust svih i svakoga, kojeg se ni bh. poltičari nisu odricali ni u mnogo težim vremenima. Evropske institucije takođe u avgustu imaju tradicionalni kolektivni odmor bez obzira na unutrašnje ili vanjske potrese. Zatim slijede lokalni izbori. Iako se već sada može ustvrditi da će to biti glasanje s najviše uzbuđenja od završetka rata, u oktobarsko izjašnjavanje birača će, s razlogom, biti uložena sva politička energija u oba entiteta kako bi se osigurale što bolje pozicije za opšte izbore 2014. Ozbiljne privredne reforme u cilju veće proizvodnosti, rasta konkurentnosti i smanjenja nezaposlenosti, otvaranja javnih radova i pružanja bolje prilike mladim stručnim kadrovima bez obzira na stranačku pripadnost, još će sačekati. Ako se, i kada se, to dogodi biće to po poznatim zakonima cirkulacije stranog kapitala, dakle isključivo po koridorima sigurnog profita, a u ovom času Bosna i Hercegovina na žalost nije takva država.
Iako formalna retorika zvaničnog Brisela za sada ostaje na nivou „nemiješanja u unutrašnje političke odnose“, neformalni stavovi se protežu od hladnokrvne podrške SDP-SBB koaliciji, do ushićenog optimizma da će ulaskom Fahrudina Radončića u društvo“političke šestorke” doći do razobličavanja sistema sitnosopstveničke političke trgovine na štetu građana BiH, a samim tim i do ubrzanja procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i Sjevernoatlantski savez. Evropska komisija kao zajednička vlada EU i pojedinačno njeni čelni funkcioneri za međunarodne odnose, bezbjednost i politiku proširenja (Barroso, Ashton i Fule) do sada su nebrojeno puta upozoravali da je država bez budžeta kao pojedinac bez novčića u džepu – nesposobna, nesigurna, neperspektivna i nije samoodrživa. U posljednjem Izvještaju o napretku (u procesu evropskih integracija) koji je objavljen početkom oktobra prošle godine, politički lideri 'pozicije' i institucije vlasti na državnom nivou dobili su do sada najlošiju ocjenu, a sam Izvještaj je bio najgori od 2002. godine od kada se ova vrsta monitoringa provodi. Sve to nisu bili dovoljno jasni signali onima koji se proevropski nisu ponašali iz ubjeđenja već samo kada im je trebalo, obično uoči izbora. Nastavili su jedno pričati a drugo raditi. Naravno da nisu takvima bili obilježeni samo oni koje je u poluge vladanja delegirala Stranka demokratske akcije. Ali činjenica da je jedino ova stranka više od 20 godina neprekidno na vlasti, te da programski pripada najjačem narodnjačkom bloku evropskih partija (EPP), producira i proporcionalnu odgovornost. Utoliko više, odlazak ove stranke u opoziciju je dobra vijest za zvanični Brisel i novi tračak nade da će Bosna i Hercegovina konačno početi nadoknađivati godinama propuštane prilike. Tako dakle misli zvanični Brisel.
Do 2006. Bosna i Hercegovina je, zajedno sa Hrvatskom, bila zamajac regionalne saradnje i integracionih reformi - od oružanih snaga do novog jedinstvenog sistema oporezivanja (PDV). Od tada do danas, BiH je s magistrale zalutala na stranputice koje su vijugale od zastoja, preko stagnacije, do nazadovanja. Hrvatska je u međuvremenu stigla do članstva, Crna Gora počinje pregovore, Srbija je dobila kandidatski status, Albanija se tome nada do kraja godine, a s Makedonijom su pregovori davno otvoreni ali joj nesporazumi sa Grčkom oko imena države i unutrašnjopolitički odnosi, kao olovo, vise o vratu.
Iz ugla zdravorazumske političke analize teško je pronaći opravdanje za tvrdoglavost rukovodstva Stranke demokratske akcije u osporavanju državnog budžeta i pristanak na agoniju koju neminovno producira privremeno finansiranje državnih institucija. Tim više što je bilo očigledno da su i Sjedinjene Američke Države i OHR gubili strpljenje. Ovakvu vrstu političkog suicida podstrekavali su oni kojima je od početka bilo jasno da će se, po sili zakonomjernosti o destrukciji (iz jedne destrukcije generira se druga) žrtva sama saplesti u vlastitom košmaru. Posebno je to bilo jasno politički prepečenom Lagumdžiji i poslovno-pragmatičnom Radončiću koji su se zdravorazumski brzo dogovorili da iznova počnu vjerovati jedan drugome, da se politički udruže i da, čak, obnove i prijateljstvo. Svaki takav saltomortale je u politici normalna pojava, a ako je koristan za građane, onda je lakše i oprostiv. Takvih primjera je u dobu „nove demokratije“ napretek.
Mnogo sam puta do sada napisao da je BiH u proteklih dvadesetak godina bila uglavnom toponim, geografska činjenica, koju su više uvažavali drugi nego mi koji tu živimo.
Kad-tad, nužnost promjena će, zakonomjernošću gladnih stomaka, ishoditi i uništena ekonomija, besposleni i do poniženja osiromašeni narodi, isplanirana i sistematično povođena državno-politička korupcija i pljačka koja je stigla do nemjerljivih razmera, kao i beskrupulozni nepotizam i nekompetencija. Alternativa legalnim i demokratskim promjenama je naroda pobuna. (11.06.2012.)