Pod ovim, filozofko-sociološkim naslovom, mladi urednik web-portala Radio Sarajeva, uvaženi kolega Kenan Efendić, objavio je nedavno analizu nespremnosti bh. medija (i šire) na bilo kakvo kritičko propitivanje o Evropskoj uniji kao fenomenu globalne zajednice i onome što ona čini i ne čini u odnosu na BiH. Suština je da bh. mediji kao ideološka aparatura vladajućih klasa u našoj zemlji svakojakih čuda, potpuno neodlučno i nespremno zadiru u sami bitak, zbog čega u našim medijima i dolazi do metonimije (prev.preimenovanje) procesa evropskih integracija i Evropske unije kao krajnjeg cilja, u nekakav idealni format ustroja u kojem će svi problemi biti riješeni samim (kad-tad) ulaskom u tu i takvu Zajednicu.
Tim povodom, uvaženi urednici sve cjenjenije tv emisije "Sve u svemu" na BHT1 pozvali su me 8. februara/veljače na raspravu 'uživo' o ovoj temi. Osim kolege Efendića, ugošćena je i uvažena šefica Odjela za promociju Direkcije za evropske integracije BiH, Jesenka Hadžajlija.
Među nama nije bilo suštinskih razlika u opisu 'bolesti' koju je mladi kolega nazvao eurometonimijom, proširujući istu tezu i na "etnokapitalističku identičnost" naših političkih partija. Blago smo se razlikovali u 'dijagnozi'. Kao dugogodišnji dopisnik iz Brisela koji se specijalistički bavi pitanjima EU skoro 20 godina, smtrao sam da je problem konačno dobro uočen, ali da je metonimija isuviše maglovit i višeznačan pojam kada je riječ o marginalizaciji ili fetišizaciji EU u našim medijima. Po meni, više je riječ o m i t o m a n i j i nego o metonimiji, jer se u nedostatku činjenica o suštinskim pitanjima evropskih integracija, brojni novinari, njihovi nadređeni i mediji u cjelini, služe kvazipodacima i kvazistručnjacima kako bi se makar ponekad napisao i poneki tekstić o onome što se isuviše uopšteno zove evropskim integracijama. U većini bh. medija za takve tema nema ni prostora ni autora.
Zato je fokus moje diskusije u tv debati bio usmjeren na 'dijagnozu', a ne na opis bolesti. A moja dijagnoza je: neznanje. Moj lijek protiv takve bolesti je: visokostručna a ne bilo kakva profesionalna obuka i samoobuka. Konačni ishod bi bio: znanje, a samim tim i kraj metonimiji i mitomaniji.
Na pitanje: ko je odgovoran za toliko neznanje o Evropskoj uniji?, odgovorio sam: sami novinari, njihovi uredni/menadžeri, drušvena zajednica i Evropska unija. Naveo sam primjer da mlade vozače tramvaja za taj posao obučavaju instruktori-tramvajdžije, vozače šlepera obučavaju iskusne kamiondžije, buduće avijatičare obučavaju iskusni piloti...I naravno: tramvajdžije ne podučavaju svoje buduće kolega na šleperima, kamiondžije svoje buduće kolege na avionima, a piloti mlade avijatičare na tramvajima!
Mlade novinare i starije kolege koji se žele kompetentno baviti evropskim integracijama trebalo bi da obučavaju domaći i strani novinari specijalisti za ta pitanja i to ne u redakcijama domaćih medija nego na mjestima dešavanja u vezi sa tim procesom: u Direkciji za evropske integracije BiH, u Delegaciji EK u Sarajevu i, naravno, na glavnom poprištu, u Briselu gdje sve počinje i sve završava kada je riječ o Evropskoj uniji i integraciji BiH i drugih zemlja zapadnog Balkana u ovu jedinstvenu, izazovnu, vrlo složenu i evolutivnu tvorevinu.