Gdje se izgubio visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, šta on zapravo tamo sada radi, šta on i od koga čuva, ko ga finansira, može li Bosna i Hercegovina s visokim predstavnikom, kao vrhovnim čuvarom reda i zakona u suverenoj zemlji, ikada u Evropsku uniju i NATO? Ovo su  samo neka od pitanja s kojima se već nekoliko zadnjih godina susrećem na svim nivoima i u svim sferama domaće i inozemne javnosti, u stručnim krugovima, među političarima, novinarima i političkim analitičarima. Znatiželja je kulminirala nakon oktobarskih općih izbora, koji su (umjesto priželjkivane deblokade sistema i zaokreta od etnonacionalizma) još više blokirali sve glavne karike funckioniranja države.

Nakon ekonomske, carinske, političke, odbrambene i monetarne unije, Evropska komisija je sredinom ovog mjeseca poduzela nove pravne korake u izgradnji još jedne, zdravstvene unije. Takvu mogućnost predsjednica Komisije Ursula von der Leyen najavila je krajem septembra u tradiconalnom govoru o stanju Unije, a sada je takve nakane obznanila u formi četiri konkretna prijedloga.

Ursula von der Leyen kaže da će osobno ostati 'neukrotiva u zaštiti zdravlja svih građana Evropske unije' (EPA)

Romi su najveća etnička manjina u Evropi. Od oko 10-12 miliona, više od polovine ih živi u 27 zemalja Evropske unije a najviše, oko 80 odsto, u Bugarskoj, Češkoj, Grčkoj, Španiji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Portugalu, Rumuniji i Slovačkoj.

I u regionu Zapadnog Balkana Romi su najbrojnija nacionalna manjina. Prema podacima Statističkog zavoda Srbije u ovoj zemlji živi više Roma nego u bilo kojoj drugoj državi Zapadnog Balkana, oko 150.000 što je oko 2,05 posto od ukupnog stanovništva ove zemlje. Najviše ih je u regionu južne i istočne Srbije (39 odsto od ukupne romske populacije), a najmanje u Šumadiji i zapadnoj Srbiji. U Bosni i Hercegovini zvanično živi oko 30.000 pripadnika etničke zajednice, dok romske nevladine orgnizacije tvrde da ih je najmanje tri puta više.

Dvije trećine mladih Roma i nomada završilo je samo niže srednjoškolsko obrazovanje (EPA/Ilustracija)

Pod naslovom "Ljudi naše savjesti" prije osam i po godina režirao sam polusatni dokumentarni film. Od tada do današnjeg dana se, kao što vidimo, ništa ni u regionu ni u Evropskoj uniji suštinsko nije dogodilo kako bi pripadnicima najbrojnije nacionalne manjine u Evropi bilo bolje, osobito djeci.

Zbog toga je Evropski parlament ovih dana izglasao vrlo oštru i prema Komisiji naredbodavnu Rezoluciju o romima o čemu ću ovih dana detaljnije pisati ovdje i u svojoj uobićajenoj rubrici za Al Jazeera Balkans.

Film možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=vi-Reacud94

Bez pretjerivanja, 2. oktobar bi se u novinarskom svijetu od ove godine mogao zvati danom tiranije protiv slobode medija ili crnim danom za novinarstvo.

Na ovaj dan prije dvije godine na najsvirepiji način u novijoj historiji novinarske profesije, usred Konzulata svoje zemlje u Istambulu, nestao je internacionalno poznati saudijski novinar Jamal Khashoggi. Sve dosadašnje istrage govore da je nakon zvjerskog mučenja likvidiran a zatim je tijelo izmasakrirano kako bi posmrtni ostaci sve do danas ostali neotkriveni. Nezavisnim međunarodnim istragama je dokazano da iza svirepe likvidacije ovog poznatog novinara stoji Njegovo visočanstvo, saudijski princ prijestolonasljednik Mohammed bin Salman.

Preuzeto od:www.opindia.com

Samospaljivanje Irine Slavine

Na isti ovaj dan prošlog petaka ruska novinarka nezavisnog portala Koza Press, Irina Slavina, preminula je nakon samospaljivanja ispred ureda lokalne policije u Nižnjem Novgorodu, oko 400 kilometara udaljenom od Moskve. Na samoumorstvo se odlučila nakon što joj je policija prethodnog dana pretresla stan, držala je u kućnom pritvoru duže od četiri sata, a zatim zaplijenila računarsku opremu, novinarske bilježnice, mobitele, memorijske kartice i ostale „sumnjive predmete“. Dan ranije na Facebooku napisala je: „Za moju smrt okrivite Rusku Federaciju“!

Dok je Irenina duša ovog 2. oktobra zauvijek isčezavala iz ovozemaljskog svijeta bezumlja, nemorala i zla, gotovo u istim tim trenucima u Londonu je okončavano završno tronedjeljno sudsko ročište Julianu Assangeu, 49-godišnjem australskom izdavaču, istraživačkom novinaru i osnivaču Wikileaksa. Višemjesečna rasprava je vođena po zahtjevu američkog pravosuđa radi Julianovog izručenja Sjedinjenim Američkim Državama kako bi mu se sudilo za javnu objavu tajnih dokumenata i „špijunažu protiv američkih nacionalnih interesa“. Završno ročište je okončano odlukom britanske sutkinje Vanessa Baraister da se odbrani optuženog odobri dodatno vrijeme od četiri sedmice za podnošenje argumenata, a američkoj strani su odobrene dvije sedmice. Konačna odluka po zahtjevu za izručenje, kako je sama sutkinja najavila „najvjerovatnije će biti objavljena nakon predsjedničkih izbora“ u SAD-u zakazanim za 3. novembar.

Evakuacija ranjenih novinara i oduzimanje akreditiva

Budu li prihvaćeni navodi američke optužnice Julianu Assangeu prijeti neizbježno političko suđenje, sasvim izvjesna kazna od čak 175 godina, smrtna samica u nekom od najzloglasnijih zatvora SAD-a i konačno ugasnuće njegovog istraživačkog novinarskog bića.

Dok je završno ročište po američkoj tužbi protiv Juliana Assangea u Londonu još trajalo, francuska je vlada preduzimala „sve što je u njenoj moći“ kako bi ovog 2. oktobra evakuirala dva teško ranjena novinara pariškog Le Monda sa vatrenih položaja u Nagorno-Karabahu. Dvoje mladih novinara su rođeni 1989. i 1991. godine, a na bojištima bivših Sovjetskih republike snimali su civilne izbjeglice zajedno s grupom novinara u Martuniju, zapadno od Nagorno-Karabaha - samoproglašene republike na teritoriji Azerbejdžana s većinskom jermenskom populaciojom zbog koje su prije nekoliko dana Azerbejdžan i Jermenija započele ponovni rat. Istog dana, 2. oktobra ove godine, osporeni predsjednik Bjelorusije Alexandar Lukašenko naredio je privremeno oduzimanje akreditiva svim stranim novinarima i domaćim koleginicama i kolegama koji rade za strane medije.

Šta je zajedničko svim ovim nedemokratskim udarima protiv novinara?

Internacionalno poznatog novinara Jamala Khashoggia likvidirala je ruka arapskog monarha. Iskusnu rusku urednicu Irinu Slavinu u samospaljivanje natjeralo je svevlašće ruskog autokrate. Jednog od najpoznatijih svjetskih 'zviždača' protiv diktature američkog imperijalizma bezmilosno progone vlasti deklarativno demokratske Amerike. Dvojicu francuskih ratnih reportera teško su ranila oružja militarnih režima kojima je Bečka konvencija o zaštiti civila u ratu očigledno nepoznata. Naredbu o oduzimanju novinarskih akreditiva stranim dopisnicima i domaćim novinarima koji rade za strane medije izdao je šef države koji je na vlasti od 1994. godine i čiji legitimitet od izbora održanih 9. avgusta ne priznaju stotine hiljada građana ove zemlje, domaća opozicija i veći dio međunarodne zajednice.

Šta je to onda zajedničko svim ovim 'udarima' protiv novinara i novinarstva kao profesije?

Zajednička je spoznaja da svijetom danas dominiraju ponovo imperatori s neograničenim ovlastima. U vladavini imperatora i svemoći vladara nema vladavine prava, pravne države niti ljudskih prava i građanskih sloboda!

Gdje su nestali čuvari demokratije?

Gdje se to onda nalazimo danas, u mjesecu oktobru 2020. godine u 21. stoljeću? Šta se to danas dešava s čuvarima Deklaracije o pravima čovjeka i građana iz davne 1789. godine, Univerzalne deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima iz 1948., Evropske konvencije o ljudskim pravima iz 1950., Kairske deklaracije o ljudskim pravima u Islamu iz 1990., ili Povelje Evropske unije o osnovnim pravima iz 2000. godine?

Svakim od ovih međunarodno priznatih i dan-danas važećih „svetih pisama“ o ljudskim pravima propisani su isti ili slični temeljni principi među kojima su i pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na obrazovanje, pravo na rad i zaposlenje, pravo na puno učešće u kulturnom životu, sloboda od torture ili svirepog, nehumanog tretiranja ili kazne, te sloboda mišljenja, uvjerenja i vjeroispovijesti.

Ako je svega ovoga svakim danom u svijetu sve manje, a javne retorike o demokratiji „Globalnog sela“ sve više, čime se to onda danas uopće bave svi ti formalni čuvari vlastitih proklamacija o ljudskim pravima? Čime su to danas toliko zaokupljene svjetske poluge globalnog reda kao što su Ujedinjeni narodi (UN), Vijeće Evrope (VE), Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), Evropska unija (EU)...ako ne znaju za sve ove i druge nedemokratske udare protiv novinara, građanskih prava i elementarnih ljudskih sloboda? Šta je danas posao javnih pravobranitelja, državnih tužilaštava i svih drugih čuvara demokratije?

Što više shvatam neke stvari, sve bih više volio da ih nisam shvatio"

U traganju za odgovorima na sva ova pitanja, koje nisam u stanju ni samome sebi dati, često se prisjetim brijantnog zaključka slavnog Charlesa Bukovskog: "Što više shvatam neke stvari, sve bih više volio da ih nisam shvatio".

I dosita! Zašto je Jamal Khashoggi otet, mazohistički izmučen i smljeven? Zašto je koleginici Slavina iz Rusije bilo draže gorjeti nego živjeti? Zašto Julian sedam godina morao provesti u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, zašto i kako američko pravosuđe može, od Velike Britanije, zahtijevati izručenje jednog Australijanca a da pritom australsko pravosuđe, vlada, mediji, nevladine organizacije i većina australske i globalne javnosti šutke, mirne savjesti, započinju novi dan?

Ne znam zašto je na dan 2. oktobra ove godine šutjela i većina nacionalnih udruženja profesionalnih novinara širom svijeta, sve nacionalne akademske zajednice, većina neovisnih intelektualaca, mladih globalista, nobelovaca, pacifista i filantropa - od Balkana do Grenlanda?

Zašto smo se toliko navikli na nevidljivu ruku imperatora koja nas svakodnevno sprječava da se vlastitim stavovima, demaršima, uličnim demonstracijama i na svaki drugi zakoniti način protivimo diktaturi imperatora modernog vremena koji, korak po korak, nehajno gase ljudske slobode kao što se nehajno gase svijeće čija vam svjetlina više nije potrebna.

Da je svaki razgovor bolje rješenje od šutnje, prisile, nasilja ili sukoba znaju svi. Svaki novi dolazak tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Brisel je bolja opcija od apstinencije bilo s koje strane. Dijalog i povjerenje su, uostalom, srž Evropske unije. Ta dva postulata su ugrađena u sve druge njene temeljne vrijednosti, od evropskog modela demokratije do vladavine prava. Ali, dolasci radi briselskih delicija na badavnim ručkovima, ili radi pothranjivanja vlastitih zabluda o historijskoj važnosti i nezamjenjivosti - s protokom vremena, osobito u zadnjem desetljeću, sve više podsjećaju na slučajna susretanja, u kojima nijedna od strana u razgovoru nije pozitivno ostrašćena. Sastaju se s vremena na vrijeme "radi međusobnog informiranja", iako se ni jedni, ni drugi već godinama ne mogu pohvaliti nikakvim suštinskim učincima između svojih susretanja i zajedničkih ručavanja.

Članovi Predsjedništva BiH s prethodnom šeficom diplomatije Evropske unije Federicom Mogherini u januaru 2019. godine (EPA)

Virus hiljadu puta manji od zrnca pijeska pokazao je svu krhkost ljudskoga života, razotkrio je slabosti zdravstvenih sistema i ograničenja poretka kojem je bogatstvo važnije od dobrobiti ljudi... Zbog korone se drukčije ponašamo i komuniciramo - izbjegavamo dodir, a lice prekrivamo maskama... Pokazao nam je svu krhkost našeg sistema vrijednosti . Ali svi želimo izaći iz svijeta korone, zreli smo za promjenu i spremni za budućnost. Ovo je pravi trenutak za Evropu koja će biti sposobna da iz nestabilnosti i krize povede svijet u novu vitalnost.“

Želimo predvoditi na putu u digitalno doba, i to na evropski način: sa svojim vrijednostima, snagom i globalnim ambicijama (EPA-EFE)

Da u globalnim međunarodnim odnosima ništa nije slučajno jedan je od aksioma svijeta u kojem živimo.

Tako i „Sporazum o ekonomskim odnosima Srbije i Kosova“, sve izjave i pojašnjenja ključnjih aktera, navodna slučajnost u zamjeni fascikli u Ovalnoj sali Bijele kuće, zloslutno infiltriranje međudržavnih odnosa s Izraelom u trilateralni navodno „čisti ekonomski sporazum“, pa sve do navodnog neznanja Evropske unije o američkim namjerama i sadržaju očigledno spornog sporazuma iz Washingtona – sve je to klasika u zastrašujuće egoističnom svijetu i partikularizmu savremenih međunarodnih odnosa. Klasika i u manipuliranju javnim prostorom.

Srbijanski 'učenik' Vučić ni za jotu nije drugačiji, gori ili po mir i stabilnost u regiji opasniji od svojih učitelja i ino-mentora (EPA)

Od početka globalne pometnje koju od kraja prošle godine bezmilosno nameće COVID-19, svakome je jasno da u tom svjetskom metežu, nesnalaženju i panici glavnu ulogu imaju odmetnuti finansijski diktatori, farmaceutska industrija, profesionalni špekulanti, bjelosvjetski muljatori i, naravno, dnevna politika. Biologija, epidemiologija i srodne struke, naučna zajednica, akademije i nobelovci su tek ikebana koju se katkad i posluša. Kad god se pandemija otme kontroli.

Ako na tlu cijele Evropske unije postoji region koji je od početka pandemije smatran uzorom po samoorganizaciji, onda je to Istra, smatra autor. (Srecko Niketic / PIXSELL)

"Dobro jutro svima. Uspjeli smo! Evropa je snažna. Evropa je ujedinjena!", uskliknuo je predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, nakon što je u cik zore u utorak (21. jula) na svom Twitter profilu pod naslovom "Dogovor", objavio da su lideri Evropske unije, nakon četiri noći i pet dana vanrednog zasjedanja, postigli "historijski kompromis".

Nakon dva mjeseca nezapamćeno teških pregovora između "štedljivih", "rastrošnih", "suverenističkih"... članica EU-a, usaglašen je Fond za oporavak evropske ekonomije u novom dobu korona virusa, a nakon višemjesečnih međudržavnih i međuinstitucionalnih usaglašavanja, usvojen je redovni Višegodišnji finansijski okvir, kojim se utvrđuju prioriteti zajedničkih ulaganja u narednom sedmogodišnjem razdoblju 2021-27.

Nakon desetaka mukotrpnih sastanaka Evropskog vijeća i Evropske komisije, došlo se do 'uravnoteženog rješenja', piše autor (EPA)