Dok zapadni saveznici smatraju da je proces proširenja NATO-a ‘prirodni proces koji pridonosi miru i sigurnosti u Evropi’, ruska strana je uvjerena u suprotno.

Početkom ovog mjeseca navršilo se 72 godine od potpisivanja vašingtonskog Ugovora o osnivanju Sjevernoatlantske sporazumne organizacije (North Atlantic Treaty Organisation).

Zbog mjesta potpisivanja i uloge koju ima, zasluge za stvaranje NATO-a se u javnosti najčešće pripisuju Sjedinjenim Američkim Državama. Ali formalni korijeni danas najmoćnijeg vojnopolitičkog saveza nisu američki.

Politika 'otvorenih vrata' jedna je od temeljnih politika Saveza (EPA)

O Blinkenovom pismu koje je u Sarajevo pristiglo 1. aprila, ni u zemlji na koju se odnosi ni u regionu nije se govorilo i pisalo duže od jednog dana.

Izvikani „Non-paper“ slovenačkog premijera Janeza Janše o “mirnom konačnom raspadu Jugoslavije“, jasno je, nije izazvao buku u regiji svojom kredibilnošću, već raskošnošću radikalizma u predlaganju solucija za Zapadni Balkan.

Činjenica da se u institucijajma Evropske unije na taj „nezvanični dokument“ iz Ljubljane niko proteklih dana nije osvrtao, dovoljno je jasna poruka šta zvanična Evropa o tome misli.

Znajući za stanje duhova u i oko Bosne i Hercegovine, petnaestak dana prije slovenačkog „nezvaničnog dokumenta“, nova američka administracija se oglasila s najzvaničnijeg mjesta, navodi autor (Armin Durgut / PIXSELL)

Sjeverni tok 2 je u svojoj završnici postao glavni kamen spoticanja i prvorazredno političko pitanje američko-evropskih, njemačko-ruskih i unutarevropskih odnosa.

Malo je internacionalnih investicija u svijetu sa tolikim geopolitičkim značajem kao što je to baltički plinovod Sjeverni tok od Rusije do Njemačke.

Iako je građena čak od 1998. do pred kraj 2011. godine i iako je u punom pogonu skoro deset godina, prva trasa plinovoda nije izazivala ni približne političke tenzije kao druga trasa s istim protokom od oko 55 milijardi kubnih metara plina godišnje.

Sjeverni tok 2 ugovoren je između rusko-evropskih partnera u junu 2015. godine i trebao je biti završen do prošlog ljeta (EPA)

Reagiranje na nedavne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o Yutelu

Kada predsjednik države, predsjednika Hrvatskog sabora naziva „kradljivcem“, premijera „šmrkavcem“ a  članove njegova ureda „jazavcima“, ili kada Ustavni sud smatra „kumskom radnom zadrugom', a osječke suce „propalicama“..., tada je to tema za hrvatske institucije, glasače, političke teoretičare i stručnjake kojima je politička retorika specijalnost.

Ali, kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović u nekloliko posljednjih mjeseci, u najnegativnijem kontekstu govori o Yutelu, „yutelovcima“, „jutelovskoj medijskoj školi“, „yutelovim učenicima u hrvatskoj Vladi...i njihovim šefovima u HRT-u“ – takav uvrjedljivi diskurs hrvatskog predsjednika nadilazi okvire unutarnjeg ideološkopolitičkog rata, i na takav se diskurs iz moralnih razloga mora reagirati. 

Arhiva Zoran Milanović/medjimurje.info

„Zli“ i „dobri momci“ se ne prestaju međusobno optuživati vjerovatno zato što se jedni vrlo lako prepoznaju u drugima!

lmajući u vidu uzavrelost multipolarnog svijeta i širinu tematskog spektra o kojem se razgovaralo, sumiranje rezultata prve službene posjete američkog državnog sekretara Antony Blinkena NATO-u i Evropskoj uniji moglo bi potrajati sedmicama. Možda i do junskog samita lidra Alijanse na kojem će se utvrditi budućnost Saveza u narednih deset godina.

Nakon nereda u američkoj vanjskoj politici kojeg je iskreirao bivši američki predsjednik Donald Trump, uključujući i bezidejno omalovažavanje euroatlantskih saveznika, briselski razgovori su za obje strane bili neophodni kao u akutnoj bolesti dobra terapija.

Praktični učinak tih razgovora je, čini se, bio u drugom planu u odnosu na izgovorene poruke, prijetnje i očekivanja od već započete komunikacije koju Bijela kuća vodi na najvišem nivou.

Sloga na riječima, nesloga na djelu

Iako je Blinkenova posjeta očekivana s nestrpljenjem, euroatlantski saveznici se nisu u svemu složili.

Na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) u formatu ministara vanjskih poslova, kao ni tokom EU-američkog dijaloga koji je uslijedio drugog dana Blinkenove posjete „srcu Evrope“, nije postignut jedinstven stav o američkoj percepciji „sigurnosnih prijetnji“ zapadim saveznicima. Iako su na riječima bili usklađeni, evropski saveznici nisu prihvatili ni sve američke recepture za discipliniranje „neposlušnih“.

Najoštrija razmimoilaženja su ipak bila oko sve tvrđeg američkog zahtjeva o blokadi radova na gotovo izgrađenom evropsko-ruskom plinovodu Sjeverni tok-2.

Dok iz ugla SAD-a ovaj gigantski gasni projekat predstavlja navođenje vode na rusku vodenicu i „dugoročnu prijetnju po sigurnost Evrope“, Njemačka i još neke članice NATO-a i EU ovu energetsku investiciju smatraju upravo kapitalnim primjerom liberalnotržišne slobode kakvu Amerika formalno zagovara od svoga nastanka.

Imajući u vidu da su osim SAD-a još neke članice Alijanse, poput Kanade i skandinavskih zemalja, nastrojene kritički prema gasovodu, kojim se zadaje težak udarac američkom izvozu plina u Evropu,  kompromis je pronađen u jačanju energetske sigurnosti zapadnih saveznika putem „diverzifikacije izvora i isporuka energenata“.

I ‘obuzdavanje’ i ‘dijalog’ istovremeno

Nije u cjelosti prihvaćena ni američka strategija „odlučnog obuzdavanja“ ključnih američkih „neprijatelja“. Iako je u Brisel u utorak doputovao naoružan s nedavno usvojenom Strategijom o nacionalnoj sigurnosti SAD-a kojom se Kina označava „glavnim potencijalnim protivnikom američkih nacionalnih interesa“, a Rusija „sigurnosnom prijetnjom za Evropu“, američki državni sekretar se vratio kući s još jednim velikim kompromisom: umjesto politike „odlučnog kažnjavanja“ protivnika nacionalnih inetersa zapadnih saveznika, podržana je taktika „kompleksnog pristupa“. Šta to podrazumijeva?

Osim „osnaživanja kapaciteta za odvraćanje i odbranu“ što u prijevodu znači razmještanje novih snaga u ruskom predvorju, jačanje jedinstva i solidarnosti unutar Alijnse, i naoružavanje evropskih partnera izvan Saveza, istovremeno će se raditi na ponovnom otvoranju „svih kanala za konstruktivni dijalog“ kakvi su postojali prije zahlađenja.

Trenutno se najčešće spominje oživljavanje NATO-ruskog Vijeća za saradnju (NRC) uspostavljenog nakon raspada Sovjetskog Saveza. Tada je to bila obostrano prihvaćena formula vojno-političkog dijaloga o svim pitanjima od zajedničkog interesa. Tada se s obje strane fingiranog nišana polazilo od premise da, realizirajući različite oblike partnerstava, NATO ne povećava samo vlastitu sigurnost, već osnažuje stabilnost i svojih partnera. Partnerstvo i saradnja su i po Sjevernoatlantskom ugovoru iz 1949. godine karike dvosmjernog postupka u kojem obje strane u dijalogu imaju koristi. „…Unutar takvog postupka svi akteri mogu raspravljati o sigurnosnim pitanjima i sarađivati na različitim područijma, te tako pomagati u nadvladavanju podjela i mogućih nesuglasica koje mogu dovesti do nestabilnosti pa lak i sukoba“.

Odnosi Zapad-Rusija nikad godri

NATO-rusko vijeće kao kanal komunikacije između Zapada i Istoka potpuno je presahnuo nakon što su zapadni vojni saveznici predvođeni SAD-om, mimo saglasnosi Vijeća sigurnosti UN-a, 24. marta 1999. godine započeli snažne višenedjeljne zračne udare na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora). Tome su se oštro protivile Kina i Rusija. Čak ni tada međutim odnosi između zapadnih saveznika i Rusija nisu bili toliko zategnuti kao što su na dan 24. marta ove godine kada se, nakon dvije decenije obostranog prezira, ponovo počelo govorkati o reaktiviranju NATO-ruskog vijeća. S pravom, jer odnosi između Zapada i Rusije nisu bili hladniji od završetka Hladnog rata.

Obje strane danas priznaju da trenutno ne postoji niti jedan primjer uspješne saradnje izuzme li se nedavno obnovljeni Sporazum o smanjenju strateškog naoružanja (Novi START), što su Bijela kuća i Pentagon također smatraju „isključivim nacionalnim interesom Amerike“.

Nato-rusko vijeće za saradnju i sve druge forme odnosa s nečlanicama Saveza temeljni su razlozi postojanja same Alijanse, te bi i danas trebali biti važna poveznica u sigurnosnoj politici Zapada. Zašto političke i vojne strukture NATO-a ne slijede nekadašnje pozitivne prakse i ne provode vlastita osnivačka pravila,  nije pitanje samo za generalnog sekretara Stoltenberga, već i za lidere članica Saveza i nacionalne institucije koje NATO plaćaju, ne znajući zašto to zapravo čine.

‘Dobri’ i ‘zli momci’

Nimalo ne čudi što se o Rusiji na sastanku NAC-a govorilo isključivo kao „destabilizirajućem faktoru“ na međunarodnoj pozornici koji ne odstupa od politike širenja svog globalnog uticaja ne izbjegavajući pokazati i sve snažnije vojne ‘mišiće’. Ne čudi ni to što se o Kini govorilo kao o samozatajnom mrgudnom divu „sa sve većim samopouzdanjem“ i kao jedinom ozbiljnom globalnom  konkurentu Americi „koji je potencijalno u stanju objediniti ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć“. To i jesu razlozi što je dosadašnji rat sankcijama upotpunjen „tehnološkim batinama“ kako bi se Kinu ograničilo u razvoju.

Čudno je međutim što se američki državni sekretar u Briselu javno požalio da su Moskva i Peking, samostalno ili udruženo „sve smjeliji u obuzdavanju američkih prednosti i njenih sposobnosti“ kako bi se onemogućila zaštitita vlastitih interesa i interesa američkih saveznika širom svijeta.

Osim o Rusiji i Kini američki državni sekretar je u istom kontekstu govorio i o Sjevernoj Koreji i Iranu, a Rusiju je optužio i za širenje dezinformacija o vakcinama protiv virusa korona. Ruska strana je to odamh kategorički odbacila optuživši zapadne saveznike za pohlepu, protekcionizam i „vakcinacijsku propagandu“ protiv Sputnika V. „Zli“ i „dobri momci“ se sve bučnije međusobno optužuju za ono po čemu se vjerovatno jedni, vrlo lako, prepoznaju u drugima!

‘Konfliktna koegzistencija’

Dok je Blinken boravio u Briselu, ruski šef diplomatije Sergej Lavrov je u istom tajmingu boravio u Kini i Južnoj Koreji kako bi pokazao da ključni kamen spoticanja u odnosima između Istoka i Zapada ne potiče iz rusko-kineskog dvorišta već iz „egoizma imperijalnog Zapada“. Cilj je također bio pokazati da su dvije izrastajuće velesile odredile sebi put,  poručujući Zapadu da „kažnjavanje bilo koga u savremenoj međunarodnoj areni nije politika, a da pokušaji discipliniranja Kine i Rusije, nije pametna politika“.

Istog dana iz Moskve je preporučeno da se zapadni saveznici napokon opredijele da li su za politiku „obuzdavanja“ ili za „dijalog“ s Rusijom. Oboje istovremeno, smatra se, nije realno jer „politika obuzdavanja ne samo da je kontraproduktivna, već je i neprimjerena novom globalnom poretku, a dijalog je nemoguće voditi ucjenama“.

Umjesto saradnje na ravnopravnoj osnovi, što verbalno zagovaraju Rusija, Kina i brojne druge zemlje nezapadnog bloka, euroatlantski saveznici će se izgleda za sada zadovoljiti „konfliktnom koegzistencijom“ kao jedinom realnom opcijom ne samo u odnosima NATO-Rusija i Kina-Amerika, već i u odnosima euroatlantskih saveznika prema drugim „konkurentima“ i „protivnicima“.

Konfliktna koegzistencija je postala još veća izvjesnost nakon Blinkenove posjete Briselu i imperativnog zahtjeva Amerike da evropski saveznci, ako su pravi, podrže američku odlučnost u zaustavljanju Sjevernog toka-2 i ograničavanju vojnih, finansijskih i tehnoloških mogućnosti Rusije i Kine. To je uslov za „ponovnu američku privrženost NATO-u“ i spremnost Bidenove administracije za „revitalizaciju euroatlantskog strateškog partnerstva s Evropom“.

Odnosi Istok-Zapad su u ćorsokaku iz kojeg se ne nazire izlaz.

Link:https://balkans.aljazeera.net/opinions/2021/3/28/odnosi-zapad-rusija-corsokak-iz-kojeg-se-ne-nazire-izlaz

U sjedištu Sjevernoatlanstkog saveza u Briselu podsjećaju da ‘nediplomatski ispadi’ predstavnika ruske diplomatije u Sarajevu nisu slučajnost, niti su rijetki.

Destruktivni pritisci i oštre nediplomatske ruske prijetnje Bosni i Hercegovini zbog sve tješnje i raznovrsnije saradnje s instrumentima Partnerstva za mir u okviru Sjevernoatlanstkog vojnog saveza nisu presedan, niti su slučajne, smatra se u glavnom sjedištu Alijanse u Briselu nakon saopćenja ruske ambasade u Sarajevu objavljenom u četvrtak u kojem se navodi da će, “u slučaju praktičnog približavanja Bosne i Hercegovine i NATO-a, Rusija biti prisiljena reagirati na taj neprijateljski korak”. Najnovija reakcija ruske ambasade u Sarajevu je znak da je saradnja između BiH i NATO-a ušla u najvišu fazu do sada, piše autor (EPA)

Čini se da je s pandemijom korona virusa neliberalna domokratija ušla u fazu punog zamaha.

Od početka pandemije korona virusa, globalni svjetski poredak upravljan rukom predvodnika liberalne demokratije, proživljava negaciju svega onoga čime su se oci liberalne misli ponosili – od Johna Lockea i Thomasa Hobbesa koji su prije više od četiri stoljeća razradili teoriju o prirodnim i stvarnim pravima čovjeka i razlikama između „legalne i ilegalne civilne vlade“, do Adama Smitha koji je do u tančine razradio principe ekonomskog liberalizma i politike slobodnog tržišta. 

Ako, dakle, liberalna demokratija kao savršeni oblik ‘vladavine naroda’ nisu samo višepartizam i slobodni izbori na kojima se bira vlast većine, već je to i obaveza vlasti da ustavom, zakonima, odlukama i svakodnevnim postupcima ne dozvoli mogućnost da većina na bilo koji način uskraćuje temeljna ljudska prava manjini, onda globalni svjetski poredak zasnovan na toliko veličanim principima liberalne demokartije, već uveliko proživljava katastrofalni globalni neuspjeh. Časnih izuzetaka u tome nema, krivci su svi od kojih se očekivalo i očekuje da u vrijeme pandemije bolesti COVID-19 budu predvodnici: od Velike Britanije kao kolijevke liberalne misli, preko Sjedinjenih Američkih Država kao lidera ekonomskog liberalizma, do Evropske unije koja duže od pola stoljeća pokušava uspostaviti konvergenciju između akumulacije kapitala i liberalnodemokratskih principa o jednakosti svih i svugdje. Evropska komisija će vjerovatno krajem naredne sedmice predložiti formu zajedničke putne isprave o vakcinaciji (EPA)

Sa ili bez Ureda visokog predstavnika, suštinske reforme će morati doći na red, a cjelovitost i suverenost Bosne i Hercegovine je odavno javna zakletva i imperativ zapadnih sila.

Da li još jedan očekivani krah evropske vanjske politike i najnovija svađa između Moskve i Brisela, koja je u stanju vruće-hladnog režima od 2014. godine, može odložiti ili ugroziti izbor zvaničnog njemačkog kandidata Christiana Schmidta za novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini? Pitanje je lako, kao što su inače sva pitanja laka. Teški su obično odgovori, pogotovo kada se radi o međunarodnoj politici, u kojoj, često se toga podsjećam, ništa nije slučajno, pa čak ni navodne slučajnosti.

Ako bi se sudilo po aktuelnoj rafalnoj paljbi nediplomatskih javnih optužbi između Moskve i Brisela, dobri vojnik koalicionog saveza njemačke kancelarke Angele Merkel i “prava ruka za poslove na Balkanu“, dakle Schmidt, mogao bi bez oklijevanja raspakovati kofere. 

Christian Schmidt je njemački kandidat za novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (EPA)

Trenutni zaključak Brisela je da je Rusija ta koja nije opravdala očekivanja, jer je ponovo odbila ispruženu ruku Evrope, koja joj je željela pomoći uspostavu ‘savremene demokratije’.

Diplomatski odnosi između Evropske unije i Ruske Federacije nisu bili nikada lošiji. Čak ni u vrijeme krimske krize 2014. godine “strune” nisu bile toliko zategnute. Takve ocjene ne stižu posljednjih dana samo iz Brisela i Moskve, već i iz drugih evropskih centara moći i Amerike. Razlika je jedino u intonaciji i težini riječi kojima se “trenutno najopasnija eskalacija po globalnu zajednicu” predstavlja najširoj javnosti. 

Rezolutni zahtjevi Evropskog parlamenta nagnali su Josepa Borrella da ponovi ocjenu po kojoj se Evropska unija nalazi na historijskoj prekretnici u odnosima s Rusijom, piše autor (EPA)