Ako se držimo klasičnih tumačenja po kojima međunarodni sukob postaje svjetski onda kada su direktno ili indirektno uključene velike sile, i kada taj sukob na direktan ili indirektan način pogađa veći dio čovječanstva na svim kontinentima – treći svjetski rat je počeo 11. septembra 2001. godine terorističkim napadima na Sjedinjene Američke Države. Tada su SAD objavile "svjetski rat protiv terorizma". 

Taj rat i danas traje. U ime odbrane od "nevidljivog neprijatelja" ili u ime demokratije i zaštite sloboda građana rastureni su Irak, Libija, Egipat, Afganistan, Sirija, a tokom takozvanog "Arapskog proljeća" 2010. i 2011. godine isfabrikovani su protesti, nemiri i građanski sukobi "protiv autoritarnih režima" u Alžiru, Jordanu, Omanu, Džibutiju, Jemenu. Nešto slabijeg intenziteta neredi su izrežirani i u Libanu, Kuvajtu, Mauritaniji, Maroku, Saudijskoj Arabiji, Sudanu, Zapadnoj Sahari.Ilustracija: A.L./Klix.ba

Prije tačno godinu dana odlučio sam prestati pisati svoja Mišljenja za elektronsko izdanje Al Jazeera Balkans, uskraćujući tako samome sebi privilegiju i medijski prostor da se javno očitujem u povodu geopolitičkih događaja koji su tokom 2022. godine sustizali, a po svojoj dramatičnosti često i preticali jedan drugog.  

Povod takvoj profesionalnoj suicidnosti bilo je desetodnevno oklijevanje redakcije AJB da objavi blagovremeno najavljenu i dogovorenu analizu o šokantnom kontinuitetu sunovrata evropskih i općenito zapadnih mainstream medija. Sličnu dozu bojažljivosti i neodlučnosti koleginice i kolege u AJB su imali i ranije kadgod sam analizirao geopolitičke razmirice između Zapada i Rusije i Zapada i Kine, ili kada sam za prosječnu balkansku glavu možda nekonvencionalno analizirao „opasnosti“ Rusije po Zapadni Balkan navodeći nebrojene argumente da je mreža zapadnih političkih mešetara, diplomata i „diplomata“, vojnih atašea i špijunskog instrumentarija na Balkanu neusporedivo dublje ispletena, da je slojevitija i podmuklija od ruske, od kineske ili od turske. 

(Ilustracija preuzeta s Internetam je bez autorizacije)

Prošlo je četiri godine nakon objave mog članka u AJB u rubrici "Mišljenja" o Alexu Langeu, italijanskom članu Evropskog parlamenta s početka 1990-tih godina kada je Zapadni Balkan gorio, Republika Bosna i Hercegovina nestajala. Od tada, koliko znam, velikog Alexa niko nikada u Bosni i Hercegovini , kao i do tada, nije ni spomenuo, a kamo li da je bilo riječi i djela u vezi s počastima, spomenjima ili priznanjima koja je za života i posthumno ovaj gorostasni čovjek od Bosne i Hercegovine zaslužio.

Ovaj autoritativni mladi kritičar vajara globalnog moralnog ponora i zapadne sebičnosti, gotovo svakodnevno me podsjeća na vlastitu potragu za istinom i što vrijeme više odmiče od njegove samopresude, griža savjesti i srama zbog nemoći da išta promijenim nabolje, sve me dublje izjedaju. Možda će se neko u Bosni i Hercegovini ipak prenuti nakon reprizne objave mojih vapaja iz jula 2018. godine. 

https://balkans.aljazeera.net/opinions/2018/7/2/alexander-langer-u-smrt-zbog-bosne

Pitoma, urbana šuma nadomak Firence trećeg jula 1995. godine. Duboka hladovina i grobna tišina ispod blago lelujavih krošnji odnjegovanih stabala južnog Tirola. Običan ljetni dan po svemu i za svakog osim za Alexandera Langera.

Bijaše to mladi, buntovni italijanski novinar, pisac, mirovni aktivista, prevoditelj, vaspitač… Za sve koji smo ga poznavali bio je Alex. 

Upoznao sam ga u Briselu kao jednog od najmlađih italijanskih političara toga vremena, a od 1989. i kao jednog od najmlađih i najprominentnijih članova Evropskog parlamenta.

Bio je to mladi, buntovni italijanski novinar, pisac, mirovni aktivista, prevoditelj, vaspitač (The Alexander Langer foundation)

Novinar, publicista, humanista i ekološki aktivista Zekerijah Smajić: Brčko je moj zavičaj i moja čežnja

https://www.otisak.ba/novinar-publicista-humanista-i-ekoloski-aktivista-zekerijah-smajic-brcko-je-moj-zavicaj-i-moja-ceznja/

Petak, 29/04/2022 3:35

U ova turobna vremena koja su se nadvila nad našom domovinom vrlo važno je čuti glas onih koji su upućeni u mnoga, kako javna tako i tajna, događanja i koji mogu iz prve ruke ali i iz vlastitog životnog iskustva dati neke upute i smijernice koje mogu biti od i te kako velike važnosti. Jedan od onih koji svakako ima šta, a vala i zna, da kaže je poznati publicista, prof. Zekerijah Smajić – novinarska i ljudska gromada čiji je životni angažman do sada uvijek bio na strani istine, pravde i dobra za sve ljude, bez obzira na vjersku, nacionalnu i političku pripadnost.

Zahvaljujući našem zajedničkom prijatelju prof. Hasanu Zahiroviću koji živi u Pragu,  s prof. Smajićem je ostvaren kontakt i on se vrlo rado odazvao da u ekskluzivnom razgovoru za naš portal podijeli svoja stajališta i da odgovori na neka pitanja koja su aktuelna u ovom trenutku.

Ode nam i Vlasta Mijović, još jedan među onima koji su odlukom Svevišnjeg ili vlastitim genima bili predodređeni da budu uzori.

Da li su to, pitam se, stigle nekakve đavolje godine umiranja plemenitih, mladih, javno poznatih smrtnika? Ili mi se samo čini da takvih u baš tolikom broju poznajem? Ili sam i sâm u godinama kada vijesti o svakovrsnim boleštinama i smrti zatomljuju radosti?

Preuzeto od dnevnog lista "Oslobođenje"

Uzroci nasilja na predstavnike medija isproducirani su socijalnim, etničkim i ideološko-političkim stanjima u društvu kojem nasilnici pripadaju.

Primjeri nasilja nad predstavnicima medija nedavno u Zagrebu samo su jedan od statističkih pokazatelja koji govore da je agresivno pražnjenje društvenih frustracija od sve brojnijih i raznovrsnijih slojeva globalnog društva u posljednjih desetak godina u dramatičnom porastu.

Poznato je također da napadi na predstavnike medija u najtragičnijim slučajevima završavaju ubistvima; da su u većini slučajeva uzroci nasilja isproducirani socijalnim, etničkim i ideološko-političkim stanjima u društvu kojem nasilnici pripadaju; da je pravda osobito u slučajevima s ideološko-političkom pozadinom prespora ili nedostižna.

Prijetnje putem interneta i nasilje iz mase nove su realnosti globalnog svijeta, piše autor (Al Jazeera)

I retorički i stvarno, zapadni saveznici su posljednjih dana (nagovoreni od SAD) na mali korak do rata sa Saveznom Državom Rusija-Bjelorusija (SDRB). Pitanje je samo kako izazvati rat a da Amerika u tome ne bude prva.

Prva žrtva predratnog stanja na bjelorusko-poljskoj granici pala je u subotu 13. novembra. Nesretnim slučajem je poginuo jedan poljski vojnik koji je tu raspoređen s ostalim vojnim odredima poljske armije kako bi se zemlja s više od 50 miliona stanovnika odbranila od invazije „nekoliko stotina“ ili „nekoliko hiljada“ golorukih migranata.

Iako niko, pa ni UN-ova Agencija za izbjeglice (UNHCR) ne zna pouzdano stvarni broj slučajnih ili namjernih nesretnika na bjelorusko-poljskoj granici, uski pogranični pojas između Poljske i Bjelorusije prekonoć je pretvoren u najmilitarizovanije područje Evrope.Humanitarne organizacije barataju podacima od dvije i po do pet hiljada zaglavljenih nesretnika u raljama geopolitike (EPA)

Hrvatskom USKOK-u ništa nije značila činjenica da je ministrica Žalac, zbog snažnog pritiska medija, u julu 2019. godine morala odstupiti iz vlade premijera Andreja Plenkovića zbog niza afera.

Hapšenje bivše hrvatske ministrice regionalnog razvoja i fondova EU, Gabrijele Žalac, direktora Središnje agencije za finansiranje i ugovaranje programa i projekata EU (SAFU) Tomislava Petrica i osumnjičenih direktora dvije softverske firme, za države sa duboko ukorijenjenom korupcijom kao što je Hrvatska, ne bi bila naročita vijest da nije jednom važnijeg detalja.

Taj ‘detalj’ je da su hapšenja prvih četvoro osumnjičenih u aferi „Softver“ naređena iz tek nedavno uspostavljenog ureda Evropskog javnog tužitelja (EUJT) koji je u Zagrebu postao operativan od 1. juna ove godine.

Fotografija snimljena u Zagrebu tokom privođenja Gabrijele Žalac u županijski sud (Goran Stanzl/PIXSELL)

Razjedinjena i bezidejna EU; povratak američkog intervencionizma na Balkan; licemjerstvo u odnosima EU-SAD – to su najveće opasnosti za Bosnu i Hercegovinu i region Zapadnog Balkana.

Glasnogovornik Evropske komisije Peter Stano rekao je na dnevnoj konferenciji za novinare u srijedu da „eskalacija političke krize u Bosni i Hercegovini, nakon separatističke retorike člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, predstavlja ozbiljnu zabrinutost za EU“.

Ponovio je poznatu birokratsku frazu da EU i Sjedinjene Američke Države „predano rade na pronalaženju rješenja za krizu u zemlji“ i poručio da svaki pokušaj podjela i jednostranih akcija koje bi ugrozile teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, mora biti zaustavljen. Nije kazao kako! Na kraju je začinio tradicionalnom paradoksalnom glupošću rekavši da „jedini konstruktivan način koji može omogućiti rješavanje krize jeste dijalog između političkih čelnika (što i jeste glavni generator krize!).

Anarhiju u odnosima EU-SAD možda i najbolje oslikava najnoviji razvoj događaja u Vijeću sigurnosti UN-a (EPA)

Razjedinjenost članica Evropske unije o strateškim pitanjima nikada nije bila veća te je teško povjerovati da bi se čudo koje je izostajalo četvrt stoljeća, moglo dogoditi u narednih devet godina.

Ako polazimo od aksioma da je prijem novih članica u Evropsku uniju prvenstveno stvar političke volje vodećih zemalja članica, odgovor na pitanje iz naslova je negativan. Upitamo li se da li unutar sadašnje Unije zajednička volja za proširenjem postoji, odgovor je isti. Na pitanje da li je politička volja kao preduslov strateškog djelovanja Unije danas uopće moguća, odgovor je pozitivan – pod uslovom da kod evropskih lidera postoji pojedinačna volja da se do te zajedničke volje dođe.

Nije realno očekivati da bi samit EU - Zapadni Balkan na Brdu kod Kranja dobre zamisli slovenskih čelnika mogao pretočiti u djelo, piše autor (EPA)