Vlasti u zemljama regije i na Zapadu se iz toplih fotelja bave i dalje posljedicama, umjesto suštinskim uzrocima nesreće oko pola milijarde ljudi.
Niko nikada sa sigurnošću neće znati kakve su se sve misli vrzmale u promrzlim migranatskim glavama u Lipi i Pazariću tokom ove duge bosanske zime. Suštu istinu znaju samo migranti. Svakodnevne javne ispovijesti očajnika su tek isječci jednog trenutka iz njihovih pojedinačnih očajničkih životopisa, koji su izvjesno, mnogo kompleksniji rebusi – psihološke, socijalne, etičke, ideološke, pa i dnevno-političke naravi. Jedino u što niko sa zrncem empatije ne bi trebao sumnjati je da im nije nimalo lako.
Mjesece i godine neobnovljive mladosti migranti će spiskati pod šatorima usred zime u Bosni, piše autor (EPA)
Bilo kakva suvisla potraga za krivcima i uzrocima globalne migranstske nesreće mogla bi nas odvesti i do 50 godina unazad, u šezdesete i sedamdesete prošlog stoljeća, kada je i započelo filigranski isplanirano i sistematski izvođeno razaranje tadašnjeg gotovo uzorno harmoničnog tkiva same kolijevke naše civilizacije s mnogim, i u to doba kao i danas, najpoželjnijim univerzalnim vrijednostima kao što su vjerske slobode, visoka pojedinačna i društvena etičnost, jedinstvo u različitostima, društvena i socijalna pravda. Upravo su takve bile ondašnje zemlje Levanta, Orijenta ili Bliskog istoka, među kojima su Liban, Sirija, Jordan i Egipat prednjačile. Nedostajao je jedino zapadni oblik višepartizma, čiji suštinski smisao i nije u više partija, nego u više demokratije.
Vrh ledenog brijega
Ove kao i sve druge zemlje “kolijevke“ godinama su demontirane jedna po jedna, sve do najdužeg građanskog rata izazavanog takozvanim "Arapskim proljećem" 2011., onog u Siriji montiranog sa Zapada. Ali, 1967. godina i šestodnevni “Izraelsko-arapski sukob“, izrežiran također na Zapadu početkom juna te godine, u arapskom svijetu se smatra tragičnom prekretnicom na putu arapske nesreće, čije su posljedice vidljive i danas, uključujući migraciju iz tih zemalja. Liban, Jodan, Sirija, Egipat, Iran, Irak, Jemen, Palestina, Afganistan – samo su neke od zemalja ove regije u kojima se duže od pola stoljeća zapadna demokratija nameće milom ili silom.
Emigracija iz arapskih zemalja je za većinu posmatrača na svim stranama svijeta samo vrh ledenog brijega, posljedica rasturačke politike Zapada prema drugim i drugačijim (nezapadnim) narodima i njihovim autohtonim kulturama. A u samoj srži takve “demokratizacije“ je, zapravo, uvijek bilo zaposjedanje naftnih resursa, prije svega. Umjesto istinski objektivne analize uzroka zbog kojih Arapi sa Bliskog istoka desetljećima odlaze sa svojih ognjišta iz osvete ili u potrazi za izgubljenim identitetom, primjenjujući na tom putu katkad i najradikalnije metode, i Zapad i naša regija se nevješto bave samo posljedicama. Gledajući isključivo kroz takvu lupu, logično je i sve aktuelnije javno propitivanje da li su arapski useljenici po Evropi, u Lipi, Pazariću i kojekuda po manje javno poznatim migrantskim centrima u regiji doista prijetnja, a pogotovo "ozbiljna prijetnja“ po sigurnost građana, javnu i privatnu imovinu i, na koncu, rizik i za stabilnost same države?
Ni deportacija, ni asimilacija na vidiku
Neformalne rasprave o migrantima kao “sigurnosnom izazovu“ vode se od početka globalne migrantske krize, koja od 2015. godine nije mimoišla ni zemlje Zapadnog Balkana. Institucionalno-političku identifikaciju migranata kao “sigurnosnog rizika“ za BiH i region među prvima je javno plasirao Fahrudin Radončić, lider Saveza za bolju budućnost (SBB) Bosne i Hercegovine, stranke centra s formalnom reformističkom orjentacijom.
Kada je sa funkcije državnog ministra sigurnosti u proljeće 2020. godine zagovarao “legalnu deportaciju više od 9.500 ilegalnih migranata iz zemalja koje nisu u zoni ratnih sukoba“, u tome ga nisu podržali najviši zvaničnici Stranke demokratske akcije (SDA). Zbog toga je početkom juna prošle godine podnio neopozivu ostavku uz obrazloženje da je učinio ono što bi i svaki ozbiljan ministar sigurnosti čija procjena o “sigurnosnom riziku nema političku podršku".
Nedvojbene dokaze o migrantima kao direktnom “sigurnosnom riziku“, bili oni iz domaćih ili međunarodnih izvora, javnost u regiji do sada nije imala priliku vidjeti. Međutim, učestalost fizičkih obračuna među migrantima; njihova kritična doza bijesa, frustracije i očaja; osjećaj bespomoćnosti i prevarenosti – izazivaju realan strah i podstiču nepovjerenje, čak i odioznost domaćeg stanovništva ne samo prema ilegalnim migrantima, već i prema arapskom narodu. Tenzije izaziva i to što se migrantska agonija nastavlja te što ni “legalna deportacija“ ni smislena asimilacija migranata koji žele ostati u regiji nisu vidljivi ni migrantima ni javnosti.
Ni Agencija Evropske unije za saradnju na provedbi zakona, poznatija kao Europol, nije mogla za ovu priliku priskrbiti dokaze o “ilegalnim migrantima kao sigurnosnom riziku po Bosni i Hercegovinu i regiju“. Gornjim navodnicima je upravo naznačena okvirna tema koju sam ovih dana delegirao izvršnoj direktorici ove sigurnosne institucije sa sjedištem u Den Haagu Chaterine De Bolle. Umjesto eventualnih nedvojbenih nalaza Europola,upućen sam na brojne analize u kojima se migranti, ilegalni osobito, direktno ili indirektno dovode u vezu s različitim sigurnosnim prijetnjama: od organiziranog krminala (u kojem se vrti od tri do šest milijardi eura godišnje), vjerske radikalizacije, ideološkog ekstremizma do terorizma.
Najplodnija skupina za radikalizaciju
U najnovijoj analizi o terorizmu u EU u protekle tri godine navodi se da su migranti, osobito oni čija je sudbina neizvjesna i egistencija ugrožena, najpogodnija skupina za radikalizaciju. Navodi se, također, da je oružana grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) i dalje vrlo aktivna u kriznim područjima Bliskog istoka i da održava svoju globalnu mrežu međusobno povezanih organizacija i pojedinaca širom Evrope, uključujući Balkan. I mreža Al-Kaida ponovo pokazuje živost u namjeri da napada ciljeve na Zapadu, dok njihove regionalne podružnice imaju za cilj “povezivanje oružanih frakcija s radikalnim pojedincima u emigraciji“. Dodatnu zabrinutost Europola izaziva činjenica da od sedam terorističkih napada u protekle tri godine samo jedan nije bio izveden samostalno. Svi drugi su realizirani individualno. Napadači su mlađi od 25 godina. I svi su Arapi. U rezimeu se precizira da je starosna dob napadača identična dobi većine ilegalnih migranata o čijoj se prošlosti, zbog samozatiranja tragova, u većini slučajeva ne zna gotovo ništa.