Bez pretjerivanja, 2. oktobar bi se u novinarskom svijetu od ove godine mogao zvati danom tiranije protiv slobode medija ili crnim danom za novinarstvo.

Na ovaj dan prije dvije godine na najsvirepiji način u novijoj historiji novinarske profesije, usred Konzulata svoje zemlje u Istambulu, nestao je internacionalno poznati saudijski novinar Jamal Khashoggi. Sve dosadašnje istrage govore da je nakon zvjerskog mučenja likvidiran a zatim je tijelo izmasakrirano kako bi posmrtni ostaci sve do danas ostali neotkriveni. Nezavisnim međunarodnim istragama je dokazano da iza svirepe likvidacije ovog poznatog novinara stoji Njegovo visočanstvo, saudijski princ prijestolonasljednik Mohammed bin Salman.

Preuzeto od:www.opindia.com

Samospaljivanje Irine Slavine

Na isti ovaj dan prošlog petaka ruska novinarka nezavisnog portala Koza Press, Irina Slavina, preminula je nakon samospaljivanja ispred ureda lokalne policije u Nižnjem Novgorodu, oko 400 kilometara udaljenom od Moskve. Na samoumorstvo se odlučila nakon što joj je policija prethodnog dana pretresla stan, držala je u kućnom pritvoru duže od četiri sata, a zatim zaplijenila računarsku opremu, novinarske bilježnice, mobitele, memorijske kartice i ostale „sumnjive predmete“. Dan ranije na Facebooku napisala je: „Za moju smrt okrivite Rusku Federaciju“!

Dok je Irenina duša ovog 2. oktobra zauvijek isčezavala iz ovozemaljskog svijeta bezumlja, nemorala i zla, gotovo u istim tim trenucima u Londonu je okončavano završno tronedjeljno sudsko ročište Julianu Assangeu, 49-godišnjem australskom izdavaču, istraživačkom novinaru i osnivaču Wikileaksa. Višemjesečna rasprava je vođena po zahtjevu američkog pravosuđa radi Julianovog izručenja Sjedinjenim Američkim Državama kako bi mu se sudilo za javnu objavu tajnih dokumenata i „špijunažu protiv američkih nacionalnih interesa“. Završno ročište je okončano odlukom britanske sutkinje Vanessa Baraister da se odbrani optuženog odobri dodatno vrijeme od četiri sedmice za podnošenje argumenata, a američkoj strani su odobrene dvije sedmice. Konačna odluka po zahtjevu za izručenje, kako je sama sutkinja najavila „najvjerovatnije će biti objavljena nakon predsjedničkih izbora“ u SAD-u zakazanim za 3. novembar.

Evakuacija ranjenih novinara i oduzimanje akreditiva

Budu li prihvaćeni navodi američke optužnice Julianu Assangeu prijeti neizbježno političko suđenje, sasvim izvjesna kazna od čak 175 godina, smrtna samica u nekom od najzloglasnijih zatvora SAD-a i konačno ugasnuće njegovog istraživačkog novinarskog bića.

Dok je završno ročište po američkoj tužbi protiv Juliana Assangea u Londonu još trajalo, francuska je vlada preduzimala „sve što je u njenoj moći“ kako bi ovog 2. oktobra evakuirala dva teško ranjena novinara pariškog Le Monda sa vatrenih položaja u Nagorno-Karabahu. Dvoje mladih novinara su rođeni 1989. i 1991. godine, a na bojištima bivših Sovjetskih republike snimali su civilne izbjeglice zajedno s grupom novinara u Martuniju, zapadno od Nagorno-Karabaha - samoproglašene republike na teritoriji Azerbejdžana s većinskom jermenskom populaciojom zbog koje su prije nekoliko dana Azerbejdžan i Jermenija započele ponovni rat. Istog dana, 2. oktobra ove godine, osporeni predsjednik Bjelorusije Alexandar Lukašenko naredio je privremeno oduzimanje akreditiva svim stranim novinarima i domaćim koleginicama i kolegama koji rade za strane medije.

Šta je zajedničko svim ovim nedemokratskim udarima protiv novinara?

Internacionalno poznatog novinara Jamala Khashoggia likvidirala je ruka arapskog monarha. Iskusnu rusku urednicu Irinu Slavinu u samospaljivanje natjeralo je svevlašće ruskog autokrate. Jednog od najpoznatijih svjetskih 'zviždača' protiv diktature američkog imperijalizma bezmilosno progone vlasti deklarativno demokratske Amerike. Dvojicu francuskih ratnih reportera teško su ranila oružja militarnih režima kojima je Bečka konvencija o zaštiti civila u ratu očigledno nepoznata. Naredbu o oduzimanju novinarskih akreditiva stranim dopisnicima i domaćim novinarima koji rade za strane medije izdao je šef države koji je na vlasti od 1994. godine i čiji legitimitet od izbora održanih 9. avgusta ne priznaju stotine hiljada građana ove zemlje, domaća opozicija i veći dio međunarodne zajednice.

Šta je to onda zajedničko svim ovim 'udarima' protiv novinara i novinarstva kao profesije?

Zajednička je spoznaja da svijetom danas dominiraju ponovo imperatori s neograničenim ovlastima. U vladavini imperatora i svemoći vladara nema vladavine prava, pravne države niti ljudskih prava i građanskih sloboda!

Gdje su nestali čuvari demokratije?

Gdje se to onda nalazimo danas, u mjesecu oktobru 2020. godine u 21. stoljeću? Šta se to danas dešava s čuvarima Deklaracije o pravima čovjeka i građana iz davne 1789. godine, Univerzalne deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima iz 1948., Evropske konvencije o ljudskim pravima iz 1950., Kairske deklaracije o ljudskim pravima u Islamu iz 1990., ili Povelje Evropske unije o osnovnim pravima iz 2000. godine?

Svakim od ovih međunarodno priznatih i dan-danas važećih „svetih pisama“ o ljudskim pravima propisani su isti ili slični temeljni principi među kojima su i pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na obrazovanje, pravo na rad i zaposlenje, pravo na puno učešće u kulturnom životu, sloboda od torture ili svirepog, nehumanog tretiranja ili kazne, te sloboda mišljenja, uvjerenja i vjeroispovijesti.

Ako je svega ovoga svakim danom u svijetu sve manje, a javne retorike o demokratiji „Globalnog sela“ sve više, čime se to onda danas uopće bave svi ti formalni čuvari vlastitih proklamacija o ljudskim pravima? Čime su to danas toliko zaokupljene svjetske poluge globalnog reda kao što su Ujedinjeni narodi (UN), Vijeće Evrope (VE), Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), Evropska unija (EU)...ako ne znaju za sve ove i druge nedemokratske udare protiv novinara, građanskih prava i elementarnih ljudskih sloboda? Šta je danas posao javnih pravobranitelja, državnih tužilaštava i svih drugih čuvara demokratije?

Što više shvatam neke stvari, sve bih više volio da ih nisam shvatio"

U traganju za odgovorima na sva ova pitanja, koje nisam u stanju ni samome sebi dati, često se prisjetim brijantnog zaključka slavnog Charlesa Bukovskog: "Što više shvatam neke stvari, sve bih više volio da ih nisam shvatio".

I dosita! Zašto je Jamal Khashoggi otet, mazohistički izmučen i smljeven? Zašto je koleginici Slavina iz Rusije bilo draže gorjeti nego živjeti? Zašto Julian sedam godina morao provesti u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, zašto i kako američko pravosuđe može, od Velike Britanije, zahtijevati izručenje jednog Australijanca a da pritom australsko pravosuđe, vlada, mediji, nevladine organizacije i većina australske i globalne javnosti šutke, mirne savjesti, započinju novi dan?

Ne znam zašto je na dan 2. oktobra ove godine šutjela i većina nacionalnih udruženja profesionalnih novinara širom svijeta, sve nacionalne akademske zajednice, većina neovisnih intelektualaca, mladih globalista, nobelovaca, pacifista i filantropa - od Balkana do Grenlanda?

Zašto smo se toliko navikli na nevidljivu ruku imperatora koja nas svakodnevno sprječava da se vlastitim stavovima, demaršima, uličnim demonstracijama i na svaki drugi zakoniti način protivimo diktaturi imperatora modernog vremena koji, korak po korak, nehajno gase ljudske slobode kao što se nehajno gase svijeće čija vam svjetlina više nije potrebna.