Ako se držimo klasičnih tumačenja po kojima međunarodni sukob postaje svjetski onda kada su direktno ili indirektno uključene velike sile, i kada taj sukob na direktan ili indirektan način pogađa veći dio čovječanstva na svim kontinentima – treći svjetski rat je počeo 11. septembra 2001. godine terorističkim napadima na Sjedinjene Američke Države. Tada su SAD objavile "svjetski rat protiv terorizma".
Taj rat i danas traje. U ime odbrane od "nevidljivog neprijatelja" ili u ime demokratije i zaštite sloboda građana rastureni su Irak, Libija, Egipat, Afganistan, Sirija, a tokom takozvanog "Arapskog proljeća" 2010. i 2011. godine isfabrikovani su protesti, nemiri i građanski sukobi "protiv autoritarnih režima" u Alžiru, Jordanu, Omanu, Džibutiju, Jemenu. Nešto slabijeg intenziteta neredi su izrežirani i u Libanu, Kuvajtu, Mauritaniji, Maroku, Saudijskoj Arabiji, Sudanu, Zapadnoj Sahari.
Ilustracija: A.L./Klix.ba
Ako, također, polazimo od činjenice da je od formalnog završetka Hladnog rata (neformalno nije ni prestajao) promijenjena paradigma međunarodnih odnosa i rata kao međudržavnog sukoba, ima osnova zaključiti da se treći svjetski rat ne može, niti se hoće nužno voditi samo konvencionalnim strategijama, taktikama i oružjima. Niti nužno mora biti završen samo nuklearnom kataklizmom imajući u vidu da bi u uslovima globalne trgovine i međuovisnosti, za Kinu, na primjer koja oko 80 posto nafte uvozi morskim putevima, ekonomska blokada i presijecanje morskih puteva mogli imati katastrofalne posljedice. Možda i veće nego u klasičnom ratu pa čak i u ratu s taktičkim nuklearnim oružjem!
Kao što se jasno vidi i u trenutnom sukobu u Ukrajini, ratovi se mogu voditi i već se vode vidljivim oružanim i manje vidljivim neoružanim sredstvima poput dronova i špijunskih balona, robotima, pandemijskim virusima i biohemijskim laboratorijama; ekonomskim i trgovačkim uništavanjem neprijatelja, finansijskim blokadama i pljenidbama deviznih rezervi te korporativnog i privatnog bogatstva suparnika; kibernetičkim sredstvima; nezapamćenom medijskom propagandom; carinskim tarifama, nadzorom ili potpunim zauzimanjem strateških trgovačkih puteva i komunikacija; izviđačko-špijunskim satelitima i drugim vidovima proxi ratovanja...
Metode specijalnog ratovanja kao što su propaganda, trgovačke i pomorske blokade, zamrzavanje imovine i slično primjenjivane su i veoma intenzivno korištene i u oba historiografski klasificirana svjetska rata. Ali, nikada ranije nisu postojale tolike mogućnosti sinhronizacije konvencionalnih i hibridnih metoda ratovanja kao što to tehnološka postignuća nude danas.
Utoliko je teže konvencionalnim pristupima utvrditi da li je treći svjetski rat već počeo? Kada? Kako?
Zagrebački historičar mlađe generacije Filip Katanić smatra da su Napoleonovi ratovi (1796.-1815.) i najveći oružani sukob na tlu Evrope u cijeloj dotadašnjoj historiji svijeta poznat kao Sedmogodišnji rat (1756.-1763.) bili također svjetski sukobi jer su se vodili s velikim vojskama, na raznim kontinentima i sa globalnim posljedicama. Pa ipak ovi sukobi nisu historiografski klasificirani kao „svjetski ratovi“.
Poznato je također da je u Drugom svjetskom ratu direktno ili indirektno sudjelovalo oko 30 država, dok je na strani Ukrajine u aktuelnom rusko-ukrajinskom sukobu skoro tri puta više koalicionih zemalja. Samo u NATO-alijansi ih je tridese od kojih je svaka manje ili više u ne skrivenom (za sada) samo hibridnom ratu protiv Rusije.
Imajući u vidu navedeno, moglo bi se ustvrditi da je s ruskom invazijom na Ukrajinu treći svjetski rat ušao drugu etapu. Treća etapa bi mogla započeti uskoro na ključalom Bliskom Istoku ili onda kada zapadna koalicija udružena oko Amerike, nakon višegodišnjeg ekonomskog i tehnološkog rata protiv Kine (koji se permanentno zaoštrava) započne s vojnim discipliniranjem ove ponosite velesile. Ratni sukob izmešu ova dva ekonomska džina mogao bi biti neizbježan također u bliskoj budućnosti ukoliko Sjedinjene Države, kako je nedavno upozorio novonaimenovani kineski šef diplomatije Qin Gang „ne povuče kočnicu“ i "ne vrati svoj smrtonosni voz globalnog sunovrata, na prave tračnica, na tračnica zajedničkog globalnog prosperiteta".
Šta pokazuje prva godišnjica rata u Ukrajini?
Godišnjicu ruske vojne agresije na Ukrajinu „kolektivni Zapad i njegovi privjesci“ (kako često apostrofira ruski šef diplomatije Sergej Lavrov) obilježio je na standardno rusofoban način. Kremaljske vlasti i građani Ruske Federacije na svoj - dominantno antiamerički i anti NATO način.
Države Afrike, Južne Amerike, Bliskog Istoka, većeg dijela Azije... gdje živi oko dvije trećine čovječanstva, i na ovaj dan su se kao i prethodnih dvanaest mjeseci, trudile održati formalnu neutralnost bez obzira na ekonomske i druge posljedice po te države, i uprkos rizicima neizbježne prekompozicije doskorašnjeg globalnog poretka.
„Kolektivni Zapad“ predvođen Sjedinjenim Državama, te „njegovi privjesci“ u koje zvanična Moskva svrstava Anglosferu (SAD, Velika Britanija, Kanada, Australija, Novi Zeland), NATO, Evropsku uniju i druge zemalje koje su za godinu dana Rusiji uvele čak deset kaznenih paketa ili su suspendovale zvanične diplomatske odnose s Moskvom – taj dakle antiruski blok, i nakon godinu dana rata smatra da je „ničim izazvana“ ruska agresija na suverenu susjednu zemlju bez presedana i da Rusija zbog toga mora platiti "najveću moguću cijenu". Formulaciju "ničim izazvana" agresija prvi je upotrijebio američki predsjednik Joe Biden tokom ranojutarnjeg razgovora s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim čim je ruska agresija počela 24. februara (2022.). Američkom predsjedniku, naravno, ni ovim povodom nije padalo na pamet da objasniti razliku između "ničim izazvane agresije" Rusije na Ukrajinu i ničim izazvane agresije njegove zemlje na Irak, Libiju, Siriju, Egipat....i desetine malih i nemoćnih nekadašnjih zapadnih kolonija.
Za razliku od 2014. kada je „dobrovoljno vraćanje kući“ građana Krima prošlo bez dramatičnih posljedica po Rusiju (jer je zapadni blok tada bio razjedinjen) ovoga puta je šef Bijele kuće istog jutra najavio "srazmjeran odgovor" smatrajući da "bez strateškog poraza Rusije ni mir u Evropi nije moguć". Ubrzo zatim Biden je odveć uspješno mobilizirao NATO, EU i ostale poslušne saveznike, a Bijela kuća je odobrila 'blanko čekove' za finansiranje rata u Ukrajini "koliko god bude potrebno kako bi Rusija bila strateški poražena".
Nije li ovo isuviše smiono zadirkivanje "ruskog medvjeda" u vrlo nezgodan čas?
Sankcije, suspenzije, propaganda
Za prvih 365 dana rata antiruska koalicija je kažnjavala Rusiju kakogod je to tražila Amerika: ekonomski, finansijski, tehnološki, propagandno, kibernetički...Stotinama visoko pozicioniranih pojedinaca zabranjen je ulazak na teritoriju koalicije uključujući i njihovu djecu, supružnike ili roditelje. Tri sedmice nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Komitet ministara Vijeća Evrope je suspendovao članstvo Rusije u ovoj organizaciji, nakon čega je ruski parlament početkom juna (2022.) izglasao samovoljno povlačenje ove zemlje iz najveće i najstarije evropske asocijacije država.
Ranije je Rusija isključena iz NATO-ruskog vijeća za saradnju u kojem je u različitim formatima participirala od 1994. Iz zemalja antiruske koalicije protjerana je većina ruskih diplomata, vojnih atašea i trgovinskih predstavnika; zamrznuto je oko 300 milijardi dolara ruskih deviznih rezervi u stranim bankama uključujući i trezore deviznih rezervi u bankama stoljećima neutralne Švicarske; uprkos liberalnodemokratskim načelima o slobodnoj trgovini, svim zapadnim i „satelitskim“ kompanijama je naređeno povlačenje iz Rusije, a ruske kompanije i predstavništva su protjerani; većina nepokretnog i pokretnog bogatstva ruskih oligarha u zemljama zapadne koalicije je blokirana; zabranjen je rad svih međunarodnih redakacija ruskih medija sa sjedištima u zemljama zapadne demokratije; svi ruski sportisti su suspendovani iz međunarodnih takmičenja; ruski pisci i njihova djela, muzički stvaraoci i njihova ostvarenja, filmski radnici i filmovi...izopćeni su u svim zemljama antiruske koalicije u koju su se „privjesile“ i Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, još uvijek međunarodno nepriznato Kosovo i pola Bosne i Hercegovine.
Iste mete, ista retorika
Ni kremaljski režim nije oklijevao sa protumjerama protiv "neprijatelja Rusije", niti je za jotu odstupao od vlastite matrice o uzrocima vojne invazije na Ukrajinu.
U dugo najavljivanom govoru o stanju nacije (18. po redu za dvadeset godina Putinove vlasti), dva dana uoči prve godišnjice rata, ruski predsjednik je pred oba doma nacionalnog parlamenta i članovima Vijeća sigurnosti Ruske Federacije ponovio da će „specijalna vojna operacija biti nastavljena sve dok se na tlu Ukrajine ne ostvare glavni vojni i politički ciljevi: denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine".
U govoru koji je dio svijeta isčekivao sa zebnjom, a drugi dio s ravnodušnošću, Putin je rekao da su „ukrajinski pronacistički režim i antiruska koalicija započeli rat, a da Rusija koristi silu kako bi taj rat zaustavila..."Nacistički režim u Kijevu, uz asistenciju kolektivnog Zapada, pred očima vlastitih medija, za osam godina zamrznutog konflikta i laganja u vezi s Minskim sporazumam o Donbasu - likvidirao je više od 14.000 civila samo zato što su bili ruske nacionalnosti, što su govorili maternjim jezikom i što nisu htjeli biti antirusija... A ideološka podloga, i za krvavi puč 2014. i za sva kasnija zvjerstva protiv ruskog naroda u istočnoj Ukrajini bili su besprimjerna zapadna rusofobija i neonacizam u Ukrajini... Neonacisti i oni na pozicijama moći u Kijevu, a koji rade po diktatu antiruske koalicije, ne prezaju upotrijebiti bilo šta i bilo koga – teroriste, naciste, i samog vraga kao oružje protiv Rusije. Ali, što domet takve koalicije bude veći, to ćemo i mi biti više prisiljeni odmicati takvu prijetnju od naših granica“, rekao je Putin u devedestminutnom obraćanju ruskoj naciji i globalnoj javnosti.
Govoreći o izjavama zapadnih zvaničnika o „strateškom porazu Rusije“ Putin je rekao da „oni žele konačno završiti s Rusijom kao što su to uradili sa Sovjetskim Savezom, žele lokalni rat u Ukrajini pretvoriti u globalni. Mi to tako vidimo i reagirat ćemo na prikladan način jer se radi o opstanku naše zemlje....Oni znaju da je Rusiju nemoguće pobijediti na bojnom polju. Zato targetiraju naše mlade naraštaje i pojačavaju informacijske napade, izokreću historiju, idu protiv naše kulture i religije.." kazao je Putin i zaključio da „Rusija nikada neće biti slična zapadnim i kijevskim režimima".
Govor mržnje s najviših nivoa
Bez obzira na sve veći broj žrtava s obje strane krvavog fronta u Ukrajini, fašističke poruke, naciikonografija, fabrikovanje laži i nezapamćena propaganda postaju dio ratne i ratnohuškačke 'kulture'. Poput kakvog požara globalnih razmjera, govor međusobne mržnje, ideološko-vrijednosna netrpeljivost i netolerancija između lidera zapadne i istočne civilizacije rasplamsavaju se upravo s najviših nivoa: u Kijevu, Moskvi, Vašingtonu, Londonu, Berlinu, Parizu, Varšavi, Rigi,Talinu, Pragu, Bratislavi, ...kao da su lideri ovog dijela svijeta doista opsjednuti revanšizmom, ratnim strahotama i patnjama djece i nemoćnih!?
Neskrivena personalna neprijateljstva i opsesivni bijes najviših zvaničnika SAD-a, Velike Britanije, zvaničnika NATO-a i Evropske unije prema Putinu i Putina prema njima postao je dominantni narativne u globalnom javnom prostoru. Američki predsjednik Joe Biden govori o "strateškom porazu Rusije" i „sankcijama kakve Putin ranije nije mogao ni sanjati“. Za predsjednicu Evropske komisije Ursulu von der Leyen "poraz Rusije nema alternativu". Francuski predsjednik Emmanuel Macron tvrdi da "Francuska želi poraz Rusije u Ukrajini, ali da je nikad nije htjela potpuno slomiti".Za njemačkog kancelara Olafa Scholtza "svi na Zapadu trenutno imaju samo jedan cilj: Rusija ne smije pobijediti u ovom ratu, a NATO neće biti strana u sukobu". Generalni sekretar nedopustivo pristrasnog i militariziranog NATO-a, Jens Stoltenberg, obećava naoružavanje Ukrajine "koliko god, i dokle god, to bude trebalo" najavljujući istodobno Rusiji „rat i poslije rata u Ukrajini“.
"Pobjedom Rusije u ovom ratu ne bi bila poražena samo Ukrajina, već bi to bio poraz cijelog progresivnog svijeta, što se ne smije dopustiti", zaključuju sve ratoborniji Stoltenberg.
Moskva istrajava na "denacifikaciji i demilitarizaciji Ukrajine" pa čak i na prijetnjama o njenom „nestanku kao države“. Govori o „početku kraja unipolarnog svjetskog poretka zasnovanog na sili i hegemonizmu" te, kao i zvanični Peking, proriče konačni početak "epohe novog multipolarnog i multicivilizacijskog svijeta zasnovanog na pravednosti i međusobnom uvažavanju“.
Dok "plemenite ciljeve" ruske državne elite javno podržavaju uglavnom ruski državni mediji, rijetki proruski intelektualci i još rjeđi proruski mediji na Zapadu, na strani „kolektivnog Zapada" je većina globalnih mainstream medija, prozapadni lokalni i regionalni mediji u zemljama antiruske koalicije uključujući i veći dio Balkana, društvene mreže i međunarodne institucije, organizacije i interesni savezi – od Evropskog parlamenta, Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope i Generalne skupštine UN-a, preko „Davosa“, „Minhenske konferencije o sigurnosti“, godišnje Konferencije 19 industrijski najrazvijenijih zemalja i EU (G20). Sada je tako, ali rat će u Ukrajini trajati dugo, predugo da bi sadašnja poimanja "prave" i "pogrešne" strane u ovom sukobu s globalnim implikacijama mogla ostati nepromijenjena.
Hiljade, ili stotine hiljada poginulih i ranjenih
Do prvog dana druge godine ruske agresije na Ukrajinu troškovi vojne, ekonomsko-finansijske, kadrovske, špijunsko-izviđačke i drugih vidova direktne i indirektne podrške zapadnih saveznika Ukrajini dostigla je astronomskih 150 milijardi dolara. Tako tvrde američki glavni mediji.
Prema procjenama istih zapadnih medija, u Ukrajini je u prvoj godini rata poginulo ili ranjeno „na stotine hiljada boraca na obje strane, a oko 15 miliona predratnog stanovništva Ukrajine raseljeno je unutar zemlje i po svijetu".
Francuska medijska agencija AFP je sredinom februara (2023.) prenijela zapadne obavještajne izvore po kojima je od početka ruske invazije poginulo ukrajinskih 150.000 boraca. „I zaista, vojna groblja puna ukrajinskih zastava koja se mogu vidjeti u svim regijama ove ratom razorene zemlje, svjedoče o strašnim gubicima“, piše francuska medijska agencija. Ruski mediji kao i ukrajinski ne izvještavaju o vlastitim vojnim gubicima već isključivo prebrojavaju samo suparničke žrtve.
Prema podacima britanskog Ministarstva odbrane takođe od serdine februara (2023.) "ruska vojska je izgubila 40 do 60 hiljada boraca od ukupno 175-200 hiljada poginulih na obje strane“, a ranjenih, nestalih i zarobljenih prema ovoj procjeni je tri do četiri puta više.
Zvanični ukrajinski podaci govore o „eliminaciji“ 141 hiljade ruskih vojnika, ne precizirajući termin pod navodnicima. Po norveškim procjenama, koje je krajem januara „s krajnjim oprezom“ iznio načelnih Generalštaba norveške armije Eirik Kristoferson, ruska strana je u prvoj godini rata imala 180 hiljada poginulih i ranjenih vojnika, a ukrajinska oko 100 hiljada „zajedno sa oko 30 hiljada civila“.
Bilo kako bilo, samo majke, očevi i najbliža rodbina poginulih na obje strane jednoga dana će moći potvrditi da se njihova djeca nisu vratila kući sa još jednog bratoubilačkog fronta u režiji Zapada koji nimalo više i ne skriva da su zapadne vrijednosti "bašta, a veći dio svijeta je džungla". Obraćajući se postdiplomcima evropskih studija na poznatom belgijskom univerzitetu u Bružu/Bruges visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigornost Josep Borrell (Španija) 16. oktobra 2022. godine, uz ostale fašisoidnosti, rekao je: "Evropa je bašta. Ostatak svijeta nije baš bašta. Veći dio svijeta je džungla, a ta džungla bi mogla da napadne baštu. Baštovani bi trebalo da vode računa o tome...i da se suproststave toj džungli....".
„Neutralni prema ratu, nisu nesvrstani prema Rusiji“
Formalna neutralnost Kine i Indije u vezi s ratom u Ukrajini i njihova istrajna insistiranja na diplomatskom okončanju sukoba, u prvoj godini rata je posebno bila iritantna za Anglosferu i Evropsku uniju, a unutar nje osobito za Njemačku.
Pet dana prije prve godišnjice od početka ruske invazije na Ukrajinu, a zadnjeg dana tradicionalne Minhenske sigurnosne konferencije, američki državni sekretar Antony Blinken je 19. februara (2023.) upozorio visokog kineskog diplomatu WangYia da će se Kina suočiti „s vrlo ozbiljnim posljedicama bude li režim u Pekingu materijalno podržavao Rusiju“. Bila je to po svemu sudeći reakcija na prethodnu izjavu kineskog diplomate da „postoje neke sile koje podstrekavaju sukob u Ukrajini i iz svojih sebičnih razloga sprječavaju da mirovni pregovori između Ukrajine i Rusije uspiju“. U skladu s tradiconalnom kineskom pribranošću, Yi je pozvao vlasti u Vašingtonu na “smirenost, racionalnost i dijalog” u rješavanju ukrajinske krize koju je nazvao "tragedijom koja se mogla izbjeći".
Nakon što nikakve indirektne i direktne verbalne prijetnje iz Vašingtona, tajna diplomatija, niti karike meke moći nisu doveli do promjene stajališta zvaničnog Pekinga o „neutralnosti" - iz Vašingtona su uslijedile nove prijetnje sankcijama. U takvoj atmosferi, njemački kancelar Olaf Scholz se ponudio da početkom marta otputuje u kinesku prijestolnicu i iz prve ruke sazna sjedi li to Kina doista na dvije stolice kako tvrde američki zvaničnici, ili se tek radi o Biden-Blinkenovoj paranoji. Ne čekajući ishod ove posjete, američki državni sekretar Antony Blinken je i Kini i Indiji dao do znanja da „ima naznaka po kojima formalna neutralnost prema ratu u Ukrajini nije isto što i stvarna nesvrstanost u odnosu prema Rusiji...“ Obje najmnogoljudnije države svijeta Blinken je ponovo podsjetio i na „do sada neviđene sankcije ukoliko se dokaže bilo kakva vojna saradnja s Rusijom“.
Obje ove veledržave su odreagirale odlučnije nego ranijih godina. Iz Delhija je lakonski uzvraćeno da „poznate historijske okolnosti iz vremena zapadnog kolonijalizma, sva indijska rukovodstva trajno obavezuju na kolektivnu mudrost i vječiti oprez“. Zvanični Peking je odgovorio odlučnije nego 19. februara na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji."...Ako Sjedinjene Američke Države nastave da se kreću pogrešnim putem, nikakva 'zaštitna ograda' neće spriječiti iskakanje iz kolosijeka koje će prerasti u sukob i konfrontaciju s nesagledivim posljedicama“, rekao je kineski šef diplomatije Qin Gang i upozorio da je Tajvan bio i ostaje „crvena linija preko koje Amerika ne bi smjela prelaziti“.
Da li se ovi i drugi svjestki sagovornici međusobno čuju saznat će se uskoro!
Ako, dakle, Treći svjetski rat ipak nije još počeo, "izbjegavanje totalnog svjetskog sukoba civilizacija ovisit će o tome hoće li svjetske vođe prihvatiti multicivilizacijsku narav svjetske politike. I hoće li sarađivati na održavanju te nove naravi globalnih međunarodnih odnosa" - napisao je Samuel P. Huntington prije skoro trideset godina u većim dijelom proročanskoj vanjskopolitičkoj analizi „Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka“.
Sve, na žalost, danas govori da vodeće zapadne sile nisu kadrovski, etički niti konceptualno na razini neminovnih historijskih preokreta. Ostatku zapadnog svijeta manjka jedinstva i vizije, a Arapima nedostaje hrabrosti i samopoštovanja.
Uvod u Treći svjetski rat su bili diskutabilni teroristički napadi na SAD 2001. godine, druga faza je započela s ruskom invazijom na Ukrajinu, a stravično rasplamsavenje novih i novih ratnih žarišta na "razdjelnicama" civilizacija, kultura i vjera - nezaustavljivo je. U fokusu tog, najgoreg rata u ljudskoj historiji, neće biti prisvajanje tuđih resursa ili novih teritorija, već će to biti istrebljujuće bitke za vlastite identitete.