Direktni i indirektni utjecaji globalnih mainstream medija na uređivačke politike javnih RTV servisa i posljedice nekritičkog prihvatanja iskreiranih istina koje dolaze posredstvom globalnih medijskih korporacija
Bar/Crna Gora, 4.12. 2017. - U Sutomoru je 2. i 3. decembra 2017. održana zanimljiva, korisna i potrebna rasprava o ulozi, poziciji i perspektivi javnih RTV servisa u Jugoistočnoj Evropi u kontekstu sve prisutnijih dnevnopolitičkih pristisaka na medije sa naslovnom temom «Sloboda govora, cenzura i autocenzura u informativno-političkim emisijama javnih RTV servisa i medija uopšte». Organozatori ove debate su Kulturni centar Bar na čelu s direktorom Ćazimom Nikezićem i afirmirani Barski TV festival, na čelu s uglednim tv dokumentaristom i publicistom Perom Radovićem.
Osim JS Srbije, Federalne radio-televizije i RT Republike Srpske čiji predstavnici nisu bili prisutni, svi drugi javni emiteri u regionu bili su kvalitetno zastupljeni, dok su tri JS (RT Crne Gore, RT Kosova i RT Vojvodine) na konferenciji predstavljeni najodgovornijim programskim ili menadžerskim kadrovima.
Cilj konferencije je bio razmjena iskustava kako bi se javni servisi kao medijsko javno dobro u našoj regiji vratili osnovnoj društvenoj funkciji: profesionalnom informiranju najšire javnosti, njenom svegeneracijskom educiranju i kultiviranoj zabavi. S tim u vezi, a u interesu konkretnosti i pragmatike, uvodno smo odgledali centralne TV Dnevnike svih javnih servisa na dan izricanja konačne presude Apelacionog vijeća Tribunala za ratne zločine izvršene na prostoru bivše jugoslavije u predmetu Jadranko Prlić i ostali. Taj, 29. novembar 2017. i direktni prijenos suicidnog suočavanja s potvrđenom presudom koje je izrežirao hrvatski general-pukovnik Slobodan Praljak, bili su bogomdani okvir za dobronamjernu rasprvu o formi, suštini, etici, estetici, dinamici i poruci informativnih programa javnih emitera danas i ovdje. I imalo se šta vidjeti i čuti, ali o tome ću nekom drugom prilikom.
Kada mi je ponuđena privilegija da sudjelujem na ovom referentnom forumu, zamolio sam da mi se omogući da na primjeru RTV servisa iz kojih sam kao novinar ponikao (radio u nekadašnjoj TV Sarajevo i TV Beograd) progovorim o sveprisutnoj, a ipak ignoriranoj medijskoj 'amerikanizaciji' kroz mainstream medije, čemu se većina medija pa i javni servisi, sve teže opiru. To mi je omogućeno i u nastavku je skromni doprinos načinjanju ove bezrazložno i predugo kod nas tabuizirane teme.
Uvod
U razvijenim demokratijama nije jednostavno upravljati baš svim ideološkim strujama, svim generacijama ili slojevima društva. To je nemoguće baš zato što smo u eri domokratije - ma kakva ona da je.
Ali, i za to je smišljeno lukavo rješenje: narod se najefikasnije može kontrolirati kontroliranjem misli, a mediji su za to najbolje oruđe. “Misli su one koje bi mogle odvesti do djela, te ih je stoga potrebno držati na uzici” pojašnjava Noam Chomsky u knjizi Mediji, propaganda i sistem.
Za neposlušne (iz osobnog iskustva znam), odgojeni su čuvari zakona koji, uz sve ostalo, na sofisticiran način, u ime zakona, demokratski izabrane vlasti i ustavnog poretka, provode metode egzistencijalnog progona koji je neusporedivo perfidniji, okrutniji i socijalnopsihološki razorniji od progona u klasičnim nedemokratskim režimima. Ničeovski kazano, najgore nas savijaju i muče nevidljive ruke!
Mainstream media (prevladavajući mediji u kreiranju javnog mišljenja ili mediji glavne struje)[1], među koje spadaju i takozvani elitni mediji, koji za razliku od masovnih imaju zadatak da istu funkciju vrše prema višim slojevima i nadprosječno pismenoj populaciji - nisu nikakav novitet, plod teorija zavjere, niti su medijski monstrumi pred kojima se treba predati.To je realnost globalizacije koju treba objektivizirati u kontekstu geopolitičkih i povijesnih specifičnosti Zapadnog Balkana, pogotovo imajući u vidu specifičnosti raspada bivše zajedničke države i etnonacionalistički karakter ratova na tom prostoru.
Utoliko su javni rtv servisi kao specifično javno dobro na medijskom tržištu važniji, potrebniji i društveno korisniji. Zato ih i jeste neophodno vratiti pod neposrednu kontrolu onih koji ga finansiraju, pod kontrolu građana. Takozvano neutralno i reaktivno-poslušničko izvještavanje u programima JS potrebno je zamijeniti etičkim, istraživačkim i analitičkim odnosom prema događajima, temama i izvorima informacija.
Umjesto gotovo liturgijskog ponavljanja jedne te iste dnevnopolitičke propovijedi, potrebno se odgovornije odnositi prema činjenicama i istini. Nebitno je za ovdje postavljenu temu da li je pojam istine više filozofska, etička, ontološka, estetička, religijska, metafizička, logička, semantička... kategorija – cilj je podsjetiti da javni mediji, a posebno javni rtv servisi moraju, bez obzira na razmnoživost dnevnopolitičkih smicalica, biti što dalje od zablude kao prirodne suprotnosti istini. Samim time će javni rtv servisi biti kritičniji i prema „istini“ globalnih krojača svijetskog poretka.
Da bi JS u tome uspjeli, neminovno je u Programska vijeća (tamo gdje ih ima) ne postavljati povlaštene i poslušne[2] predstavnike dnevne politike, nego neposredno birati kompetentne predstavnike društvene zajednice, a tamo gdje Programskih vijeća nema, potrebno ih je, po istom principu, bespogovorno osnovati. Isto vrijedi i za Upravne odbore, direktore i urednike koje treba birati isključivo prema kriterijima neovisnosti, stručnosti, kompetencije i iskustva imajući u vud da cenzura i autocenzura uglavnom nisu urođena svojstva novinara i urednika, već su stečene navike koje im nameću poluge vlasti u redakcijama, a te poluge su direktori, glavni urednici i urednici rubrika.
Javni servisi vis-a-vis mainstream medija
O strateškom, propagandnom, djelovanju na svijest masa tragovi postoje od kako postoje organizirana društva.
Metodologije ‘osvješćivanja’ slične današnjim, datiraju iz vremena uoči Prvog svjetskog rata i uglavnom se vežu za tadašnje britansko Ministarstvo informiranja koje je, uz sve ostale propagandne aktivnosti, perfekcionistički procijenjivalo da se samo putem medija i kontrolom nad mislima američkih intelektualaca (koji, smatralo se, mogu biti najporozniji materijal u odnosu na britansku propagandu) SAD mogu pridobiti na stranu Antante u ratu protiv sila Osovine. To se, kao što je poznato, i dogodilo u aprilu 1917. godine.
U nastavku Prvog svjetskog rata, američki propagandni stručnjaci i historičari su, po uzoru na britanska iskustva, za svog predsjednika[1] također, iskreirali strategiju “historijskog upravljanja istinom” odnosno “strategiju dizajniranja činjenica u skladu s državnim nacionalnim interesima”. Čak, u knjizi “Propaganda” koju je Edward L. Bernays[2] napisao između dva svejtska rata (1928.) kontroverzni američki majstor “inžinjeringa pristanka“ (kroz vlastite tehnike oblikovanja i manipuliranja javnim mnijenjem), tvrdi da je “ustrojavanje ljudskih umova moguće na isti način na koji se vojnici ustrojavaju u svojim jedinicama”. A ustvrdio je to na temelju osobnog iskustva, jer je tokom Prvog svjetskog rata bio uvaženi član američkog Odbora za javno informiranje (CPI) - snažnog propagandnog aparata osnovanog po britanskom uzoru, zaduženog da priprema, reklamira i 'prodaje' rat američkom narodu kao rat koji će "svijet učiniti sigurnim za demokratiju." CPI je već tada viđen obrascom na kojem će se temeljiti propagandne strategije za buduće ratove, sve do današnjih dana!
Nakon Velikog rata ova tema se počela probijati i do naučnih krugova, nezavisnih intelektualaca i javnosti. U akademskoj zajednici se od tada do danas vjeruje da je Njemačka izgubila 1. svjetski rat zato što je izgubila bitku protiv britansko-američke propagande. To je 1925. u autobiografskoj ispovijesti Main kampf priznao i sam nacistički vođa Adolf Hitler.[3]
Globalnije i sistematičnije rasprave o ovom fenomenu, međutim, otvaraju se s početka Drugog svjetskog rata kada se George Orwell u knjizi “Životinjska farma” izruguje Sovjetskom Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi, ali zapravo problematizira i pitanje centralizacije medijske moći i sprege unutar institucionalnih struktura tadašnje Engleske.[4]
Od tada do danas, globalno pokoravanje ljudskog uma se usavršavalo isključivo kao državna strategija i taktika, da bi u konačnici postalo novom, u široj javnosti manje ili više zamijećenom, geopolitičkom paradigmom. Uprkos tome, o ključnim aspektima djelovanja globalnih mainstream medija još uvijek se ne vode suštinske rasprave tamo gdje bi to trebalo prvenstveno da bude - u samim medijima, a osobito u javnim RTV servisima, u obrazovnim institucijama, među intelektualcima i, naravnom, unutar mega-korporacija kojima su globalni mediji tek sredstvo manipulacije.
U navedenim strukturama ova tema je i dalje gotovo tabu. Tu se, kako bi rekao Noam Chomsky, i ne čitaju klasici o kontroliranju ljudskih umova, jer bi to bilo direktno suprotstavljeno njihovoj ideologiji. Upravo većini od tih i jeste duboko u venama njegovanje mitologije o sebi samima kao neumornim humanistima i neustrašivim borcima za slobodu i istinu. Osobno mi iskustvo govori da su, u sve očiglednijem sudaranju profiterstva i ideologije s jedne strane, i činjenicâ s druge, sve brojniji oni koji meditiraju u vlastitom subjektivnom svijetu (ne)istinitosti, i ne pokušavajući da povjeruju da “smisao istine kao najvišeg vrijednosnog pojma, upravlja ljudskim životom uopšte i postavlja mu mjeru”[5]
Drugo osobno iskustveno stanoviše u vezi s ovom temom jeste da mainstream mediji sami po sebi nisu, ne moraju i ne trebaju biti apriorno konotirani kao zavjerenički, nedobronamjerni ili nepoželjni. Trebalo bi ih, čini mi se, prvenstveno prestati ingnorirati i s njima se nositi u granicama medijskog kodeksa i osobnih profesionalnih sposobnosti, etičkih načela i životnih opredjeljenja svakog ko se „ne miri s ideologijom imperijalne demokratije [6], postdemokratizma i neoliberalne globalizacije[7] čiji je cilj relativizacija stvarnog i propagiranje kontroliranog života svakog pojedinca. A konačni ishod je, vidimo svakodnevno vlastitim očima, rat protiv unaprijed definiranih neprijatelja.
U ovom skromnom pokušaju kontekstuiranja mainstream medija naspram uloge i djelovanja javnih medijskih servisa danas u Jugoistočnoj Evropi, a imajući opet u vidu da već postoji saglasnost da globalni mediji glavne struje imaju ulogu indoktrinacije, a javni servisi bi trebali biti u službi naroda i imati ulogu prosvjećivanja - pitanje je, dakle, šta je kojem mediju glavna struja, ko tu struju kreira, kome i zašto ti mediji služe? Te, da li smo i koliko spremni vjerovati ili ne vjerovati da je istini moguće potpuno i zauvijek zametnuti trag u korist zabluda?
Odgovor sam pokušao pronaći u fenomenu britanske javne radio-televizije BBC[8] kao globalno najstarijem, najvećem i (još uvijek) najcjenjenijem medijskom servisu „u vlasništvu građana“, kojem se uz sve povremene programske oscilacije, gafove i neobjektivnosti, ne može oduzeti epitet vodećeg globalnog medija u sferi informiranja, iako ne zaostaje ni u obrazovnom, dokumentarnom, naučno-popularnom, dječijem pa i drugim programskim vrstama i podvrstama uključujući i rijaliti.[9]
Primjer ovog javnog RTV servisa naglašavam zbog toga što je nastao, djeluje i opstaje u zemlji koja je prva patentirala sistem upravljanja ljudskim mislima, koja takve metode nikada nije napustila i koja zahvaljujući, pored ostalog i tome, jeste i dan-danas Kraljevstvo s najvećim brojem Krunskih kolonija.[10]
Želim, dakle, reći da ne postoje suvisli razlozi zbog kojih bi se moglo povjerovao da je trivijalizacija javnog sadržaja u regionalnim javnim medijima nužnost političkih okolnosti. Ili da zbog represivne dnevne politike ili slabe ekonomije nije moguće više profesionalizma u javnim RTV servisima. Ili da je nemoguće generalno osnaživanje uloge javnih servisa i kod nas. Osim, naravno, ako javni servisi više doista nisu javni.
Vlastito novinarsko iskustva me uvjerava da je odupiranje nacionalno-političkim, etno-nacionalnim, klero-nacionalističim ili pukim državno-birokratskim tehnikama „inžinjeringa pristanka“ moguće i bilo je moguće u svakoj epohi. A pogotovo će biti moguće kada u državama regiona bude više istinski više neovisnih medija i više demokratske kontrole nad institucijama vlasti, uključujući pravosuđe. Tada bi, teoretski, novinarstvo na ovim prostorima kao pofesija, a ne kao sporadični primjeri, trebalo da doživi svojevrsnu reinkarnaciju kroz vlastito duhovno, etičko i profesionalno pročišćenje, a novinari bi trebali ponovo postati ugledni profesionalci svoga društva, umjesto da budu tek domoljubni „društvenopolitički radnici“. Tek tada će podaništvo, dvoličnost, amaterizam i strah od egzistencijalnog progonstva kao 'potrošna dobra' biti zamijenjeni trajnijim vrijednostima: znanjem, profesionalizmom, kompetencijom i etikom.
Čiji novac, toga i televizija?
Ukoliko bi se iz engleskog pojma mainstream media preuzeo njegov deskriptivni dio po kojem se radi o “masovnim medijima koji odražavaju prevladavajuća mišljenja, utjecaje i aktivnosti”- u tom bi slučaju i svaki javni RTV servis mogao biti mainstream medij u svojoj zemlji, kao što je BBC u Velikoj Britaniji: ni po čemu savršen, ali bolji, cjenjeniji i gledaniji od ostalih RTV kanala!
Ukoliko, međutim, mediji glavne struje podrazumijevaju (a uglavnom podrazumijevaju, jer im je to i cilj) nametanje iskreiranih istina kroz distribuciju sadržaja koji nisu u skladu s preovlađujućim ili poželjno preovlađujućim pogledima u društvu (kao što su sloboda, protivljenje ratu i svakoj vrsti agresije i sl.) u tom slučaju ne vidim nikakvu vezivnu nit između globalističkih „porobljivača ljudskog uma“ i javnih RTV servisâ kao javnog dobra u našem regionu. Jer, umjesto plansko-interesne indoktrinacije kojoj je cilj pridobijanje javne podrške za nove “preventivne ratove” i nametanje „demokratskih vrijednosti zapadne civilizacije“, javni RTV servisi bi svugdje u svijetu pa tako i kod nas, trebalo da služe interesima najšire javnosti koja te javne RTV servise indirektno finansira kroz rtv pretplatu ili iz državnog budžeta.
To „trebalo bi“ je, naravno, hipotetičkog karaktera jer su državni aparati poput vlada i parlamentarnih skupština, ona ovlaštena tijela koja kroje zakone pa tako i zakone o javnim RTV servisima i njihovom finansiranju.
U većini država regije zakonska rješenja su slična najboljim zapadnim praksama u toj oblasti po kojima se finansiranje RTV servisa osigurava iz državnog budžeta i(li) sredstvima građana kroz mjesečnu pretplatu, marketing usluge, i prodajom rtv programa i usluga produkcije. Po tom finansijskom konceptu se, makar teoretski, javni RTV servisi mogu razvijati autonomno i bez dnevnopolitičkog intervencionizma!?
Bosna i Hercegovina je i u ovom pogledu slučaj sui generis. Mjesečna pretplata građana se u ovoj zemlji nekada naplaćivala uz telefonski račun. Sve brži razvoj mobilne telefonije, međutim, doveo je do masovnog otkazivanja fiksnih telekom usluga pa je zakonodavac odlučio ekonomsku sudbinu javnih RTV servisâ u toj zemlji vezivati za drugu, ekonomski stabilniju javnu korporaciju, za Elektroprivredu BiH. Unazad nekoliko godina RTV „taksa“ se naplaćuje uz mjesečni račun za utrošenu struju.
Čak i površnim uvidom u programski sadržaj javnih RTV servisâ u regionu, koji se može ostvariti gledanjem TV programa iz svakodnevne programske šeme, nije teško zaključiti da je ekonomska stvarnost većine od njih prilično upitna, neizvjesna, ponegdje i sumorna. Izuzme li se RTV Slovenije koja se ponovo finansijski i programski izdigla nakon neuspjelog povodljivog pokušaja komercijalizacije 2004. godine koju je bila tada započela po ugledu na tada najuspješniji privatni „Pop-TV“ kanal.
U razgovoru s predstavnicima RTV servisa u regionu nije bilo teško uočiti da su oni u većini isfrustrirani svojim ekonomskim položajem, stalnim pritiscima dnevne politike i oglašivačkih lobija. Zabrinuti su zaostajanjem u tehnološkom razvoju i digitalizaciji, padom vlastite i rastom gledanosti komercijalnih medija[11].
Kao takvi, javni RTV servisi postaju sve manje otporni na medijske udare multinacionalnih njuz-giganata koji pokrivaju oko 90 posto globalnog medijskog tržišta[12]. Stvarna tv-slika o svakodnevnom životu građana u zemljama regije zbog toga izostaje, a ona koju globalni mediji glavne struje prikazuju je vrlo često u suprotnosti sa uspjesima, problemima ili teškoćama ‘običnih’ ljudi u regionu kao većinskih finansijera javnih rtv servisa. A to je ono što globalni mainstream mediji to i žele: tendencioznim „istinama“ odvratiti pažnju što šire javnosti sa suštinskih tema po principu „dok psi laju, karavani prolaze“).
Jedno od pitanja koje mi se u tom kontekstu odavno nameće jeste: zašto u današnje vrijeme globalnog sela, informatičkih mreža kao alternativnih medija i sve veće IT pismenosti, prodor do toliko bitnih alternativnih izvora informacija nije efikasniji? Možda bi, upravo u tim alternativnim izvorima informacija, za javne servise mogla biti jedna od jeftinijih alternativa u opiranju globalnom mainstream žurnalizmu.
Iz vlastitog iskustva mi je poznato da put do izvora i “izvora” informacija vodi potpuno različitim smjerovima.
Kreatori globalne poslušnosti - te globalne medijske ajkule i njihovi vjerni psi čuvari[13], gotovo na ezoteričan način, ne birajući sredstva, žele doprijeti do same duše globalne javnosti. Oni svijet kolorišu po vlastitoj želji, kroje percepcije o tom svijetu i sebi samima, diktiraju sadržaje i poruke iz svoje zemlje, iz strateškog interesnog područja i sa međunarodne pozornice – sve u cilju što većeg profita, utjecaja i geopolitičkog nadzora.[14]
Nakon što je shvatila da je bila dobro plaćena da bi pisala laži, i nekadašnja novinarka CNN-a[15] Amber Lyon, svoju bivšu medijsku kuću koja se i dan-danas besprizorno reklamira kao “najvjerodostojnije ime u vijestima”, nedavno je javno opisala kao “oružje masovne destrukcije čijih posljedica još ne možemo biti ni svjesni”[16]. U tom se kontekstu vrlo, vrlo, često prisjetim još jedne CNN-ove bivše i sadašnje „ikone“ ratnog reporterstva, Christiane Amanpour, koja je o ratu u Bosni i Hercegovini izvještavala uglavnom sa skrivene strane krova sarajevskog „sivog doma“ (sjedište RTV Sarajevo, kasnije RTV BiH, pa JSBiH), a videosnimke s prvih linija je za sitne dolare kupovala od domaćih tv produkcija i nezavisnih kamermana koji su se po cijenu života probijali do najsmrtonosnijih borbenih položaja.
Pokoravanje ljudskog uma
Tehnologija pokoravanja ljudskog uma je, kao što je poznato, dobro uhodana i naoko prosta, a najodaniji sluga joj je, u sve većoj mjeri, tehnonauka kao generator tehnoovisnosti, posebno među mladima.
Velike medijske korporacije kao što su Reuters, Associated Press, CBS, CNN, NY Times…, uz pomoć novinara, stručnjaka i onih intelektualaca koji služe kao ideološko pokriće takvim korporacijama - svoje teze i istine[17] plasiraju kroz zanatski dobro upakovane vijesti i breaking news, kroz izjave zvaničnika i priče pažljivo odabranih 'očevidaca' s mjesta događaja, kroz filmsku tv produkciju i dokumentaristiku, reportaže i direktne prijenose.
Takve sadržaje sve češće i masovnije, paušalno, nekritički i bez refleksa za (ne)pouzdanost - preuzimaju i redistribuiraju sve brojniji komercijalni i mnogi javni mediji, zapravo svi koji nemaju potrebne resurse za autentičan i autorski način rada. Tako, glavni mainstream trovači javnosti, putem svojih medijskih kanala i indirektne participacije sve većeg broja ekonomski nejakih medija i povodljivih urednika i novinara, nameću mišljenja onih koji zajedno s najmoćnijim industrijskim korporacijama oblikuju globalni poredak.
To su, dakle, oni koji čine tek oko 1% hiperbogatih koji upravljaju s polovicom svjetskog bogatstva, i onih deset najbogatijih koji upravljaju sa čak oko 90% ukupne svjetske vrijednosti mjerene bruto društvenim proizvodom (BDP).
Prema podacima Istraživačkog instituta švicarske Credit Suisse banke iz oktobra 2017. bogati su se, od svjetske monetarne krize 2008. godine, a zatim i nakon planetarne recesije, još više obogatili, a siromašni još više osiromašili.[18] U istom izvještaju se navodi da je broj milionera u svijetu od 2000. godine porastao za 170%, dok je broj ultrabogataša upeterostručen. Broj milionera će 2022. godine, navodi se u istom izvoru, sa sadašnji 36 miliona bogatih s imovinom većom od milion dolara, porasti na oko 44 miliona bogataša, od kojih će i dalje biti najviše Amerikanaca, Kineza, Indusa i Rusa.
Javni servisi - pečat umjesto mrlja stvarnosti?
Glavnu nazovimo olakotnu okolnost za uspješno djelovanje na prostorima jugoistočne Evrope, kreatori novog svjetskog poretka i njihovi mainsteram mediji kao “apologete rata” imaju u gotovo hroničnoj ekonomskoj, kadrovskoj i tehnološkoj oskudici s kojom se bori većina javnih servisa u ovom geografskom prostoru. Ta olakotna okolnost za globalne medije je prvenstveno u tome što svi osim RTV Slovenij i djelimice HRT, zbog nedovoljnih ili nestabilnih izvora finansiranja, nemaju ni minimalnu dopisničku mrežu u glavnim svjetskim centrima u kojima su kuhinje svjetske politike, a lokalne i regionalne dopisničke mrežem su u stalnoj redukciji ili u procesu izumiranja[19].
Takva otuđenost od zbilje, stvarnih i alternativnih izvora informacija na mjestu regionalnih i globalnih dešavanja idealna je prilika za akcije globalnih mainstream medija i njihovo tendenciozno ukorjenjivanje zabluda na što većem globalnom uzorku.
Prema podacima koje sam uspio prikupiti do nastanka ovog teksta, jedini javni servis u regionu koji ima razgranatu dopisničku mrežu i ovu vrstu digniteta i autonomije je RTV Slovenije. Sa vlastitom mrežom dopisnika u zemlji i stalnim dopisništvima u Njujorku, Moskvi, Londonu, Briselu, Berlinu, Rimu, Pekingu, Istanbulu, Beogradu, donedavno i u Zagrebu - slovenačka Radio-Televizija se može mjeriti s najozbiljnijim javnim emiterima u Evropi. Iz Njujorka se medijski pokrivaju Vašington i Kanada, iz Berlina Poljska, Češka i Skandinavija, iz Brisela zemlje Beneluksa i Francuska, a iz Istanbula Bliski Istok.
Godišnji budžet ovog javnog RTV servisa je već godinama stabiliziran na oko 120 miliona eura i nije predmet dnevnopolitičkih rasprava niti zakonodavnih preturanja. To je ovom emiteru omogućilo da se, nakon već spomenutih nepromišljenih komercijalističkih i rijaliti eksperimenata, vrati na poziciju medijskog lidera u zemlji.[3] Iskusni medijski profesionalci ovog javnog servisa koji se po uhodanim standardima rotiraju po svjetskim i regionalnim dopisničkim centriam, zajedno s uredništvom u sjedištu u Ljubljani, predstavljaju solidnu snagu za odvraćanje globalnih mainstream medija. Efekti se posebno jasno raspoznaju u danima velikih ili spektakularnih međunarodnih dešavanja kada slovenačke komercijalne televizije ne mogu programski parirati nacionalnom javnom programu pa se u takvim (ne)prilikama najbolje i vidi ko ima prave, krive ili fingirane izvore informacija.
Hrvatska Radio-Televizija (HRT) kao mnogo godina nakon raspada bivše SFRJ vodeći javni emiter u jugoistočnoj Evropi, od 2010. godine ozbiljno posustaje. Nepopustljivost dnevne politike, nepotizam u kadrovskoj politici, marginaliziranje potrebe za specijalističkim usavršavanjem, degradacija rukovodnih pozicija...[20], te rast gledanosti komercijalnih TV kanala[21], glavni su razlozi svojevsnoj degresiji. Osobito se to odnosi na Televiziju, dok Hrvatski radio neusporedivo uspješnije odolijeva dnevnopolitičkim i oglašivačkim pritiscima i ucjenema, što uz ostalo može ukazivati i na bitnost uredničkog personaliteta u kreiranju programskih šema i sadržaja.
Unutarnji kadrovski potresi unutar HTV-a neminovno su se negativno odrazili i na dopisničku mrežu cijelog RTV sistema, a osobito na dopisništva u svjetskim centrima odlučivanja o „toku historije“, što je dovelo do toga da se ovaj javni emiter zadnjih godina programski umnogome ne razlikuje od većine ostalih u okruženju, iako HRT i danas ima efikasniji sistem naplate zakonom propisane „rtv pristojbe“ od svih drugih javnih RTV sistema u regionu.[22]
Po onome što se vidi na ekranima i po onome što javno izjavljuju neki od vodećih predstavnika javnih RTV servisa, većina ovih medija ima nestabilnu i neizvjesu finansijsku, kadrovsku i programsku budućnost, bez obzira što se svi osim javnih emitera u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini[23], finansiraju većinski iz budžeta.
U Makedoniji se za potrebe oko 860 uposlenika MRT-a iz budžeta izdvaja oko 30 miliona eura godišnje. Za oko 700 zaposlenih u RTV Crne Gore godišnje se iz budžeta izdvaja oko 12,5 miliona eura. Oko 700 stalno uposlenih ima i Radio-Televizija Kosova (RTK) za koju se iz budžeta godišnje izdvaja oko 11 miliona eura. Približno toliko se godišnje izdvaja i za RTV Vojvodine kao drugi javni RTV servis u Srbiji.
Javni RTV servisi i konkurencija
Redistribucija indoktriniranih tv sadržaja kroz programe javnih servisa izvodi se najčešće indirektno putem preuzetih informacija sa ‘historijskih’ samita[24], visokorangiranih međunarodnih sastanaka i konferencija, bilateralnih i multilateralnih predsjedničkih ili premijerskih susreta, a najčešće putem perfidno intoniranih dnevnopolitičkih izjava najviših zvaničnika i njihovih glasnogovrnika. Direktniji vid utjecaja globalnih korporacija na javno mnijenje u zemljama JE ostvaruje se kroz prodaju filmskog, naučnopopularnog, zabavnog, dječijeg i drugih tv sadržaja koje javni emiteri nužno kupuju[25] po strukovnim sajmovima i putem direktnih pogodbi, ili ih čak dobiju od svojih vanjskih dušebrižnika.
Dadatna dugoročna nepogoda po javne RTV servise u regionu je i ta što uprkos slabašnoj ekonomskoj i marketinškoj osnovi, te uprkos niskim stopama privrednog rasta, etičkoj i stručnoprofesionalnoj krizi u novinarstvu - konkurencija televizijskih kanala na ovim prostorima postaje svake godine sve oštrija. To se neminovno odražava i na materijalni status, gledanost, marketinške prihode i uređivačke politike javnih servisa. Neovisnost i profesionalnost svakog javnog medija je, dakle, u proporcionalnoj srazmjeri sa neovisnošću i stabilnošću izvora finansiranja: što su stalni prihodi stabilniji, što je zakonodavstvo iz te sfere svrsishodnije i što je javni servis manje ovisan o komercijalnim prihodima, utoliko je kvalitet programa javnih emitera raznovrsniji i kvalitetniji, kadrovska struktura je profesionalnija, te je samim tim i direktni utjecaj globalnih mainstream medija prigušeniji.
Novac je, dakle, nužno zlo bez kojeg ne može biti kvalitetnog javnog rtv servisa s kredibilnim tv i radio programima.
Sa petnaestogodišnjim novinarskim radom iz sjedišta Evropske unije, NATO-a i Tribunala za ratne zločine nastale na prostoru bivše Jugoslavije, mogu iskustveno potvrditi gornju tezu kroz značaj prisutnosti vlastitih novinara na bitnim međunarodnim događajima.
Kadgod su na važnim događajima bili novinari sa znanjem o temi, s iskustvom sa terena i sa profesionalnim stavom, činjenice o tom događaju su drugačije selektirane i poruke intonirane u odnosu na izvještaje indoktriniranih ili nedovoljno tematski upućenih medija i njihovih dopisnika.
Preuzimanje nepouzdanih autorskih uradaka nepoznatih ili skrivenih autora s interneta, također nije nepoznata pojava na ovim prostorima, a vrlo česta praksa je ‘pokrivanje’ važnih događaja slanjem sektorski nekompetentnih ad hock reportera iz redakcije po principu „o/ona zna engleski jezik“. Sva tri ova pogrešna puta dugoročno nisu ohrabrujuća jer vode javne servise u još dublju provaliju neprofesionalizma i ovisnosti od globalnih mainstream medija, od dnevne politike, i daj-šta-daš oglašivača.
Rezime
1.U razvijenim demokratijama nije jednostavno upravljati baš svim ideološkim strujama, svim generacijama ili slojevima društva.To je nemoguće upravo zato što je domokratija - ma kakva da je. Ali, i za to je smišljeno lukavo rješenje: narod se najefikasnije može kontrolirati kontroliranjem misl, a mediji su za to najbolje oruđe.
2.O strateškom propagandnom djelovanju na svijest masa tragovi postoje od kako postoje organizirana društva. Globalizacija, tehnokultura i digitalizacija ne znače istodobno više slobode, nego pretpostavljaju mogućnost većeg nadzora.
3.Mainstream media nisu plod teorija zavjere, niti su medijski monstrumi pred kojima se treba predati.To je realnost nepravedne globalizacije koju treba objektivizirati u kontekstu geopolitičkih i historijskih specifičnosti Zapadnog Balkana imajući u vidu specifičnost raspada bivše zajedničke države i karakter etnonacionalističkih ratova na ovom prostoru.
- Mainstream mediji sami po sebi ne moraju biti, niti su, jednoumni i zavjerenički, niti svi uvijek pripadaju mrežama globalne manipulacije u stvaranju poželjnih istina.
- Iskustva britanskog javnog servisa BBC dokazju da je moguće njegovanje profesionalizma čak i u zemlji u kojoj je patentiran i do perfekcije unaprijeđen mehanizam upravljanja ljudskim mislima. Dva su ključna faktora koja to omogućuju: a) finansijska stabilnost i b) kompetentnost ključnih aktera koji čine taj dugi i pravilno razmršeni lanac programske produkcije. Finansijska stabilnost ovog JS osigurava egzistencijalnu sigurnost programskih autora, a kompetencija ih štiti od dnevnopolitičkih utjecaja i pritisaka imajući u vidu da su klimoglavost i poslušlost najčešće posljedica individualne (ne)sposobnosti.
6.U vremenu globalnog sela, informatičkih medija i sve veće IT pismenosti, javni servisi nedovoljno koriste alternativne medije kao jedan od izvora informacija u cilju odupiranja globalnim produkcijama lažiranih vijesti.
- Javni RTV servisi kao specifično javno dobro mogu biti dugoročna alternativa tendenciozno-planskoj indoktrinaciji od strane globalnih mainstream medija čije je djelovanje osobito djelotvorno u oblikovanju javnog mnijenja u postratnim, socijalno raslojenim i konfliktnim društvima.
8.Da bi javni medijski servisi imali dostupnost i presudni utjecaj u formiranju javnog mnijenja, neophodno ih je vratiti pod neposrednu kontrolu onih koji ga finansiraju, pod kontrolu građana kroz nepristrasne Upravne odbore, Programska vijeća i druga nadzorna tijela.
- Tzv. neutralno i reaktivno izvještavanje potrebno je zamijeniti etičkim i analitičkim odnosom prema događajima, temama i izvorima informacija; umjesto gotovo liturgijskog ponavljanja jedne te iste dnevnopolitičke propovijedi potrebno se odgovornije odnositi prema činjenicama i sve suptilnijim metodama indoktrinacije od strane globalnih mainstream medija.
- Da bi JS bili što manje ovisni o dnevnoj politici, u Programska vijeća (tamo gdje ih ima) umjesto postavljenih i poslušnih, neposrednim biranjem dovoditi kompetentne predstavnike društvene zajednice. Tamo gdje Programskih vijeća nema (BHRT, RTVFBiH i RTRS) potrebno ih je, po istom principu, hitno osnovati. Isto vrijedi i za Upravne odbore, direktore i urednike koje treba birati isključivo prema kriterijima neovisnosti, stručnosti, kompetencije i iskustva imajući u vidu da cenzura i autocenzura uglavnom nisu urođena svojstva novinara i urednika, već su stečene navike koje im nameću nadređeni.
Zekerijah Smajić
[1] / Mainstream je i ono što je glavno, masovno pristupačno, što ima 'dobru prođu' kod publike, što je u modi.
[2] / Vladajuće političke partije putem potvrđivanja u državnom Parlamentu, u Upravni odbor BHRT imenuju svoje stranačke predstavnike ili javno nedeklarirane simpatizere koji provode politiku i zahtjeve isključivo svojih političkih naredbodavaca.
[3] / Već od februara 1933. i Hitler je imao svog ministra "narodnog prosvjećenja i propagande", Josepha Goebbelsa.
[4] / U uvodu u “Životinjsku Farmu” pod naslovom “Književna cenzura u Engleskoj”, koji je otkriven poslije štampanja knjige, Orwell pojapšnjava da se njegovo djelo doista izruguje Sovjetskome Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi, ali također zaključuje da ni Engleska nije puno drugačija. “Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni. Na vlastito pitanje zašto je to tako, Orwell odgovara: “zato što su novine u vlasništvu bogatih ljudi koji se brinu da samo određene stvari dođu do javnosti. Drugo, kada prolazite kroz elitni sistem obrazovanja, kada prolazite kroz škole u Oxfordu, učite da postoje određene stvari o kojima nije prikladno govoriti i određene misli o kojima nije prikladno razmišljati.”
[5] / Käte Hamburger, Istina i estetska istina, Svjetlost, 1982. str.23.
[6] / Anđelko Milardović, „Demokracija i postdemokracija:rasprava o metodi“, Pan Liber, Zagreb 2013., str.44
[7] / Isto
[8] / British Broadcasting Corporation (BBC) osnovan je 19. 10. 1922. Sa oko 21.000 zaposlenih, globalno je najmnogoljudniji JS, a godišnji prihodi 2015./2016. iznosili su fantastičnih 4,963 milijardi funti.
[9] / Najgledaniji BBC-jev rijaliti serijal o pečenju kolača prodat je krajem 2016. godine komercijalnoj tv mreži Channel 4 za nevjerovatnih 75 miliona funti.
[10] / Od 1981. taj je naziv promijenjen u Britanske zavisne teritorije, a od 2002. u Britanski prekomorski teritorij.
[11] / RTL, Nova TV, PopTV, Prva Srpska, Al Jazeera Balkans, N1.
[12] / Reuters, AP, CNN, FOX, ABC, CBS, ESPN, NBC, HBO, MTV, VH1, Guardian, NY Times. Prije trideset godina isti broj medija je bio u vlasništvu pedeset multinacionalnih kompanija.
[13] / Serge Halimi u knjizi Novi psi čuvari opisuje spregu politike i medija kao incestni odnos. Mediji koji bi morali nadzirati političke i ekonomske centre moći, piše Halimi, postali su njihova impregnacija, te vlasnicima takvih medija nije teško da ih koriste za pridobivanje ekonomskih i političkih usluga, za promociju i zaštitu svojih i korporativnih interesa. “Takvi mediji o tome šute jer tako moraju”.
[14] / Vidi: www.morriscreative.com/6-corporations-control-90-of-the-media-in-america/
[15] / Cable News Network (CNN) uglavnom je prethodnica svih američkih ‘preventivnih ratova’, invazija i primirja. Vodeći američki kablovski njuz kanal u vlasništvu medijskog magnata Teda Turnera, osnovan je 1. juna 1980., a njegove sestrinske televizije su HBO, Cinemax, HLN, TNT, Turner Classic Movies, Cartoon network, Adult Swim, Boomerang, NBA TV, The CW, TruTV i TBS. (više na: www.cnn.com)
[16] / Detaljnije na: http://www.amberlyon.org/
[17] / Izvještavajući iz Međunarodnog suda za ratne zločine izvršene na prostoru bivše Jugosolavije naslušao sam se američke sudske floskule „zaklinjem se da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine“. Uz ostalo, i to me uvjerava da istina nije imenični pojam apsolutnih datosti. Za javno djelovanje novinarki i novinara važniji je predikatni izraz instinitost. Imajući u vidu da izvori informacija postaju sve nepouzdaniji, prioritet bi nam trebalo da bude utvrđivanje istinitosti činjenica (fakta) koje putem medija prenosimo u javnost.
[18] / „Globalni izvještaj Credit Suisse Research Institute, najopsežniji je izvor informacija o bogatstvu u svijetu: https://www.credit-suisse.com/corporate/en/research/research-institute/global-wealth-report.html
[19] / Makedonska RTV je dugo nakon sticanja neovisnosti 1991. imala stalne dopisnike iz Vašingtona, Moskve, Atine, Londona, Brisela i Beograda, da bi u posljednjih nekoliko godina inozemna dopisnička mreža ovog javnog servisa svedena je samo na Beograd.
[20] / Početkom decembra 2017. u HRT-u je čak 19 rukovodnih funkcija bilo popunjeno vršiocima dužnosti, što također govori o kalkulantskom stavu vlasti prema ovom javnom medijskom servisu.
[21] / Nova TV je od 2010. neprekidno najgledaniji nacionalni tv kanal u Hrvatskoj uz rastuću popularnost u odnosu na HTV.
[22] / Godišnji prihopdi HRT-a u 2016. i 2017. bili su između 130 i 140 miliona eura.
[23] / U BiH paralelno egzistiraju tri javna RTV servisa - RTV BiH (BHRT), RTV Federacije BiH (RTVFBiH) i RTV Republike Srpske (RTRS), a svi se većinski finansiraju putem rtv takse od 7,5 KM (oko 3,8 eura mjesečno) koja se obračunava uz fakturu za struju.
[24] / Među najznačajnijim međunarodnim sastancima su Generalna skupština UN, Samit EU, Samit grupe industrijski najrazvijenijih zemalja (G8), Samit EU-SAD, Samit EU-Rusija, CEFTA samit, Samit Sjevernoatlantskog saveza (NATO), OSCE samit, Samit BRICA, Samit G-20, Samit islamskih država, OPEC samit i td.
[25] / Iako je multimedijalna tehnologija globalno sve dostupnija, vlastita tv produkcija u regionu je i dalje skupa zbog zastarjelosti opreme, oskudice vlastitog kreativnog kadra i velikih direktnih i indirektnih troškova.
[1] / Woodrow Wilson, 28-i američki predsjednik, od 1913-1921.
[2] / Edward L. Bernays,Ig Publishing F. First
[3] / Komercijalna PopTV je i dalje bila statistički gledanija zbog predominacije zabavno-rekreativnih sadržaja.