Reagiranje na nedavne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o Yutelu
Kada predsjednik države, predsjednika Hrvatskog sabora naziva „kradljivcem“, premijera „šmrkavcem“ a članove njegova ureda „jazavcima“, ili kada Ustavni sud smatra „kumskom radnom zadrugom', a osječke suce „propalicama“..., tada je to tema za hrvatske institucije, glasače, političke teoretičare i stručnjake kojima je politička retorika specijalnost.
Ali, kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović u nekloliko posljednjih mjeseci, u najnegativnijem kontekstu govori o Yutelu, „yutelovcima“, „jutelovskoj medijskoj školi“, „yutelovim učenicima u hrvatskoj Vladi...i njihovim šefovima u HRT-u“ – takav uvrjedljivi diskurs hrvatskog predsjednika nadilazi okvire unutarnjeg ideološkopolitičkog rata, i na takav se diskurs iz moralnih razloga mora reagirati.
Arhiva Zoran Milanović/medjimurje.info
Bezprizorni pokušaji hrvatskog predsjednika Milanovića da svoje lične i političke animozitete prema premijeru Plenkoviću razrješava ponižavanjem jednog od najautentičnijih medijskih projekata od prije tri desetljeća, i vrijeđanjem stotinjak njegovih osnivača i aktera među kojima neki više nisu ni među živima uključujući i tadašnjeg jugoslavenskog premijera Antu Markovića (nekada uglednog hrvatskog privrednika) - mnogo je više od Milanovićevog samodopadnog populizma.
Aluzije u njegovoj političkoj retorici u konkretnom slučaju nisu uobičajene 'stilske figure' kojima se predsjednik obilato koristi od kako je u politici. Riječ je o pogromaškim napadima s najviše javne funckije u državi - napadima u čijem fokusu nisu „neke pojave“ ili „neki pojedinci“ već konkretne osobe od kojih su neke sa stalnom adresom i u Zagrebu. Uz to su još i profesionalno vrlo angažirane u medijima, kao što je to i uvaženi kolega Goran Milić.
Prebrojavanje „yutelovaca“ po HRT-u i hrvatskoj vladi
U poplavi uvrjedljivih izjava o Yutelu, hrvatski je predsjednik ovih dana Hrvatsku radio-televiziju, htijući je vjerovatno poniziti, nazivao Yutelom, ne argumentirajući pritom ni jednom riječju zašto mu se "namjestio" baš ovaj medij s početka devedesetih godina prošlog stoljeća i zašto baš "yutelovi učitelji" i "mentori".
Radeći tada u Tregovačkom sudu u Zagrebu kao pravnički pripravnik, malo je vjerovatno da je sa 25-26 godina Milanović htio i mogao organizirati potjeru za VHS video-kasetama yutelovog Dnevnika, čije su emitiranje tadašnje hrvatske vlasti strogo zabranjivale. S razlogom, jer je Yutel tada bio glasan protivnik nazirućem krvoproliću i secesionizmu, godinama potpaljivanom narcističkim težnjama tadašnjeg srbijanskog vođe Slobodana Miloševića, slovenačkim egoizmom i tadašnjim veliko-srpskim i veliko-hrvatskim etnonacionalizmom.
Kao jedan od članova osnivačkog tima i yutelov urednik do poseljednje sekunde rada ovog TV kanal (koji je zbog srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu morao biti ugašen 11. maja 1992. godine) s ogorčenjem i prijezirom odbacujem Milanovićevu malicioznost i sve njegove insinuacije u vezi s Yutelom i svima nama koji smo bili dio tog kratkotrajnog medijskog pokušaja da se u tadašnjoj Jugoslaviji izbjegnu etnonacionalne podjele, šovinizam, krvoproliće, ljudske tragedije i genocid.
Svi koji smo živi, medijski smo aktivni i danas, te hrvatskom predsjedniku ne bi bilo nemoguće provjeriti da li smo i koliko cijenjeni i poštovani u javnosti. Ne samo u svojim zemljama, već mnogi i izvan njih. Svi imamo i svoje obitelji, prijatelje, svoj ljudski ponos i dostojanstvo. Ali, možda, najvažnije za one koji se ne mogu ni zamisliti izvan etnonacionalne truleži i torova, jeste činjenica da niko nikada od tadašnjih programskih uposlenika Yutela nije odlutao u bilo kakve ekstermizme, isključivosti, podaništvo, klansko svrstavanje ili posluh prema bilo kome.
Zašto se Goran Milić izvinjavao Tuđmanu
Istina, jedino se kolega Milić jeste „ispričavao 'svom' tadašnjem predsjedniku“ (Tuđmanu) zbog rada u Yutelu. U više navrata se zbo toga u hrvatskim medijima 'posipao pepelom'. Ali niko objektivan ne može ne uvažavati njegove eventualne egzistencijalne, sigurnosne, psihološke i ko zna kakve druge razloge i motive zbog kojih je to ovaj dokazani profesionalac učinio.
Ono što kolegi Miliću ostaje 'u amanet' da objasni (ako želi) javnosti, kolegama, pa i aktuelnom hrvatskom predsjedniku (koga to pitanje očigledno najviše žulja) jesu roditeljski motivi zbog kojih je svoga neosporno talentiranog, uljudnog i sposobnog sina Marka, uz sve druge mogućnosti profesionalnog usmjerenja, uputio upravo ka hronično toksičnom polju balkanske dnevne politike. Zbog takvog profesionalnog usmjerenja, Marko Milić je, kao desna ruka premijera Plenkovića u sektoru komuniciranja s javnostima, ni kriv ni dužan danas kolateralna šteta najnovijeg Milanovićevog verbalnog udara na Plenkovića. A zbog Marka, u Milanovićevom košu za otpatke su se našli i „njegovi učitelji“ – „yutelovci“, zajedno s Markovim ocem Goranom Milićem.
Samodopadna retorika bez suštine
Vodeći svjetski politički komunikolozi smatraju da politička retorika kao određujući proces svjesnog prilagođavanja govornika drugim sudionicima komunikacije trebalo bi da ima najmanje pet konstruktivnih funkcija: da doprinosi sjedinjavanju društva; legitimiranju vlasti na svim nivoima; dokidanju dezorjentiranost građana; rješavanju političkih sukoba; te da potiče mobiliziranje svih karika države i društva u provođenju strateških politika u zemlji.
Da li ezopovske vratolomije hrvatskog predsjednika Milanovića i njegova ekluzivistička samodopadna retorika, pa i njegov post-festum zavjereničko-populistički način vrijeđanja novinarki i novinara Yutela, njegovih kamermana, kablomana, videomiksera, tonskih snimatelja, vozača... i njihovih, ni krivih ni dužnih članova porodice, ostvaruju bilo koju od pet krucijalnih funkcija promišljene političke retorike? Jasno je: niti jednu!
Šta je onda smisao besprizornog Milanovićevog traženja „yutelovaca“ po hrvatskim medijima i vladinim uredima, teško je razumjeti u nedostatku Milanovićevih obrazloženja.
Šta je „zagonetni Zoki“ govorio o Yutelu nekad?
Razmišljajući o smislu najnovijih javnih istupa hrvatskog predsjednika prisjetih se šta je nekadašnji „zagonetni Zoki“ o Yutelu govorio po njegovom dolasku na diplomatsku misiju u Briselu 1996. godine. Sjećanja na godine rata su nam tada bila vrlo svježa. O prednostima 'mirne disolucije' na primjeru bivšeg Sovjetskog saveza i Čehoslovačke, u potpunosti smo se složili. Tada je Milanović znao da sam „yutelovac“. O Yutelu ne samo da nije govorio s gađenjem, već je bio i veoma uljuđen, čak i čudnovato umiljat i blagonaklon - sušta suprotnost od današnjeg Milanovića predsjednika!
U traženju smisla u Milanovićevom besprizornom prebrojavanju 'krvih zrnaca' po HRT-u, uredima hrvatske vlade, Yutelu..., nikako se ne mogu oteti utisku da njegove dnevnopolitičke fraze o medijskom projektu od prije tri desetljeća zapravo i nisu plod njegove neupitne lucidnosti. Prije bih povjerovao da se radi o 'izumu' njegovih petparačkih doušnika koji, ko zna iz kakvih razloga, iskorištavaju Milanovićev osebujni govornički dar za vlastite obračune ili samoporomociju. Ili, možda, na primjeru premijera Plenkovića, Yutela, još živućih i aktivnih „yutelovaca“ širom svijeta, zagrebačkog kolege Milića i njegove obitelji - predsjednik Milanović trenira strogoću pokazujući političke mišiće, neustrašivost i ambicije – na šta kao političar ima pravo. Ali, ni kao političar niti kao čovjek ne bi smio sebi priskrbiti pravo bespoštednih „dum-dum“ diskvalifikacija bilo koga bez ikakvih valjanih dokaza. Pogotovo sada dok je na stolici predsjednika države.
Tim više što je nemoguće i zamisliti da Milanoviću nije poznato da se demokratska politička retorika zasniva upravo na poštovanju drugih i drugačijih od sebe i tolerantnom odnosu prema suparnicima. Dok je svrha eksluzivističkih političkih govora iskićenih napadima, citatima i frazama upravo suprotno: da ostanu upamćeni zbog načina govorenja, a ne zbog suštine za koju se hrvatski predsjednik navodno zalaže.