Prije tačno godinu dana odlučio sam prestati pisati svoja Mišljenja za elektronsko izdanje Al Jazeera Balkans, uskraćujući tako samome sebi privilegiju i medijski prostor da se javno očitujem u povodu geopolitičkih događaja koji su tokom 2022. godine sustizali, a po svojoj dramatičnosti često i preticali jedan drugog.
Povod takvoj profesionalnoj suicidnosti bilo je desetodnevno oklijevanje redakcije AJB da objavi blagovremeno najavljenu i dogovorenu analizu o šokantnom kontinuitetu sunovrata evropskih i općenito zapadnih mainstream medija. Sličnu dozu bojažljivosti i neodlučnosti koleginice i kolege u AJB su imali i ranije kadgod sam analizirao geopolitičke razmirice između Zapada i Rusije i Zapada i Kine, ili kada sam za prosječnu balkansku glavu možda nekonvencionalno analizirao „opasnosti“ Rusije po Zapadni Balkan navodeći nebrojene argumente da je mreža zapadnih političkih mešetara, diplomata i „diplomata“, vojnih atašea i špijunskog instrumentarija na Balkanu neusporedivo dublje ispletena, da je slojevitija i podmuklija od ruske, od kineske ili od turske.
(Ilustracija preuzeta s Internetam je bez autorizacije)
Iako je naslov tog posljednjeg teksta preuzet iz moje zaključne rečenice tekst je, kao što rekoh, desetak dana bio pod cenzurom, kako mi je kasnije rečeno, zbog preoštrih ocjena o zapadnim medijima, te da su kao takve nekompatibilne sa stajalištem redakcije.
U međuvremenu su se u Evropi i svijetu dogodili brojni geopolitički okršaji od kojih je rat u Ukrajini tek najkrvavija, trenutna, ilustracija neizbježnog sukoba civilizacija i nepresušnog realpolitičkog hegemonizma i sa Zapada i sa Istoka. I ilustracija političkog podaništva s jedne strane (institucije EU i ukrajinsko rukovodstvo) i pomahnitalosti neoliberalnog zapadnog imperijalizma (na čelu s SAD) koji nikako da prihvati nepobitnu činjenicu da „zapadne vrijednosti“ nisu, niti bi trebalo da budu obavezujuća receptura života za sve ljude, za sve kulture i sve civilizacije svijeta.
U tom brodolomnom međuvremenu u kojem se ogromna većina mojih koleginica i kolega, zbog neznanja, egzistencijalnog progona, mita ili huškačkih pritisaka - brzopleto priklanjala sve glasnijim propagatorima "zapadnog svijeta" (čije sam vrijednosti tokom života i rada na Zapadu, uz sve blagodeti, doživio i kao diktaturu demokratije), dakle ta ogromna većina novinara je uglavnom šutke promatrala nasilništvo globalnih moćnika.
Novinari i novinarstvo, naravno, nisu bili izloženi ucjenama, mitu, političkom huškanju i privolama samo u novije vrijeme. Od kako je svijeta gradski trgovi, amfiteatri i uopšte javna pozornica su bili poligoni za pridobijanje javnosti. S pojavom medija i kasnijom industrijalizacijom i globalizacijom taj poligon se samo povećavao i već odavno je, zahvaljujući informatizaciji, novim tehnologijama i internet-medijima, prerastao u globalno selo.
Živeći u takvom geopolitičkom i medijskom miljeo ni jednog-jedinog dana ne preskočim u prisjećanju na neki od bezbroj važnih minulih dođaja iz naše regije, EU ili svijeta u kojima su novinari i njihovi mediji ostavili sramotne historijske tragove. Da li zbog toga što me u posljednje vrijeme najsnažnije relaksira boravak u Istri, najčešće me potresaju historijske činjenice koje govore da je i mladi Benito Mussolini nekada bio novinar koji je začas podlegao francuskim špijunima i njihovim izdašnim francima. Kao tadašnji mladi urednik vodećih italijanskih ljevičarskih novina Avanti za francuski račun je bespoštedno huškao svoje sunarodnike na pobunu i ulazak Italije u Prvi svjetski rat. Nakon što je izgubio povjerenje vodstva italijanske Socijalističke partije, uz francusko finansijsko mito, naravno, osnovao je vlastite novine (Il Popolo d'Italia) da bi nastavio misiju ratnohuškačke propagande. Mussolinijev se trud na koncu isplatio francuskim špijunima jer je Italija uvučena u Veliki svjetski rat, a tadašnjoj italijanskoj vladi su za nagradu, kao što je poznato, obećana i neka hrvatska područja uz Jadransko more uključujući i Istru.
U nastavku je prvo moje 'oproštajno pismo' upućeno koleginicama i kolegama iz AJB kojim sam pokušavao iznuditi argumentaciju za desetodnevnu cenzuru mog „spornog“ članka o medijima, a zatim slijedi i nipočemu sporan članak o medijima koji je objavljen 2. decembra 2021. godine.
---------- Forwarded message ---------
From: EUresearcher <This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.>
Date: Sat, Dec 4, 2021 at 5:24 PM
Subject: molbica
To: Svjetlana Salom <This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.>, Edin Krehic <This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.>, Fuad Kovacevic <This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.>, Mladen Obrenovic <This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.>, Snjezana Mulic <This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.>
Drage koleginice i kolege,
uz stopostotno razumijevanje za vašu zauzetost, gužvu, stres, covid-neizvjesnost itd., ipak smatram da mojih 37 godina strastvenog novinarstva zaslužuju kolegijalno pojašnjenje zašto moji tekstovi često odležavaju u redakciji. Posljednji, o medijima, objavljen je s deset dana premišljanja.
Ranije mi se prigovaralo da nisam najavljivao teme. Prihvatio sam preporuku mada sam često puta želio reagirati na dnevni događaj imajući u vidu brojnost događaja i tematski spektar koji me okružuje.
Naaajkolegijalnije vas molim da mi se odgovori da li je možda moja obrada tema anahrona u odnosu na redakcijsku orjentaciju? Da li su vam moji tekstovi potrebni? Da li AJB želi moje autorstvo?
Ukoliko su, možda, u mom zadnjem tekstu problematična stajališta o covid diktaturi, političkom i zdravstvenom apsolutizmu, ili zaključci o trulosti u zapadnom žurnalizmu...slobodan sam podsjetiti na staru notornu istinu da se, ipak, s brda možda bolje vidi, a to moje brdo je Brisel!
Veoma sam zabrinut što ni jedan evropski medij nije objavio nedavne zahtjeve grupe vrlo utjecajnih parlamentaraca koji su sa plenuma Evropskog parlamenta zahtijevali od Komisije da konačno objavi sve ugovore o kupovini vakcina, te da se javnosti prezentiraju upute proizvođača, indikacije i kontraindikacije svake od njih.Ni do dana današnjeg Ursula von der Leyen to nije učinila! Imajte u vidu drage koleginice i kolege da su ovi ugovori jedini skriveni javni akti u historiji EU! O tome ja moram govoriti, u protivnom ne radim svoj posao.
Jedan EU parlamentarac je tom prilikom podsjetio da je demokratija onda kada građani znaju sve o svojoj vladi, a diktatura je kada vlade znaju sve o svojim građanima... te pozvao svoje kolege i evropsku javnost da se zapitaju u kakvoj to EU živimo? Ta je rečenica očito razlog što ni jedan vodeći evropski medij nije objavio ni jednog slova o ovoj cjelodnevnoj parlamentarnoj debati o skrivenim poslovima predsjednice Evropske komisije u vezi s kovidom. Da, o takvim medijima sam u zadnjem tekstu pisao!
Također, prije neki dan svi svjetski mediji (i AJB) su sasvim nekritički, bez ikakvog suvislog komentara, objavili da vladari svijeta planiraju preseljenje većine stanovništva (kao pokusnih kunića) na Mars "kako bi Zemlja kao svemirski raj ostala samo za priviliegirane". Bill Gates ovih dana najavljuje da pandemija prestaje u februaru 2022. Godine!!! Ko je zapravo ta osoba koja je prva najavila i koja prva odjavljuje pandemiju- o tome evropski i svjetski mediji šute. Gdje je u tome Svjetska zdravstvena organijacija, WHO? Šta nam radi UN? Zašto mainstream mediji o tome šute, lažu, siju paniku... To su teme o kojima vi i ja ne smijemo šutjeti jer imamo analitička iskustva, imamo djecu, moramo navijati za pravdu, imamo zakletvu da ćemo govoriti samo istinu...
Elem, ako želite da u punoj zrelosti svoje karijere ostanem dosljedan našoj profesiji, rado bih nastavio pisati (i uživo se uključivati) u programe AJB. Ako će vam moji tekstovi kao do sada pričinjavati teret, mislim da bi bilo pošteno da se rastanemo kao kolege i prijatelji, do neke nove prilike.
Sve vas srdačno pozdravljam i želim sve najbolje,
Zeka
Slijedi navodno sporni članak:
Zaštita novinara nužna koliko je nužno i bolje novinarstvo!
Uzroci nasilja na predstavnike medija isproducirani su socijalnim, etničkim i ideološko-političkim stanjima u društvu kojem nasilnici pripadaju.
Primjeri nasilja nad predstavnicima medija nedavno u Zagrebu samo su jedan od statističkih pokazatelja koji govore da je agresivno pražnjenje društvenih frustracija iz sve brojnijih i raznovrsnijih slojeva globalnog društva, u posljednjih desetak godina u dramatičnom porastu.
Poznato je da napadi na predstavnike medija u najtragičnijim slučajevima završavaju ubistvima; da su u većini slučajeva uzroci nasilja isproducirani socijalnim, etničkim i ideološko-političkim stanjima u društvu kojem nasilnici pripadaju; da je pravda osobito u slučajevima s ideološko-političkom pozadinom prespora ili nedostižna.
Razlike među zemljama ili civilizacijskim prostorima u tome nema: od Amerike i Evropske unije, preko Gvatemale, Burundija, Bjelorusije i Venecule, do Balkana. Visokorazvijene zemlje Zapada i zemlje s manje etablitanim demokratskim i kulturološkim standardima pate od istog sindroma – sindroma masovne frustracije izazvane globalnom nepravdom s jedne strane, i građanske nemoći da se išta od loših globalnih trendova promijeni, s druge strane.
Na sramotu ‘demokratskog' Zapada
U nemoći da se na bilo koji neposredni način osvete nacionalnim i lokalnim vođama (jer ih čuvaju kordoni tjelesnih stražara), a pogotovo zbog nemoći da se osvete vodećim kreatorima globalnih procesa kojima obični smrtnici pripisuju svoju nesreću – isfrustrirani slojevi globalne zajednice se psihološki prazne na najmanje zaštićenim javnim djelatnicima - na predstavnicima medija. Masovna okupljanja u Parizu, Berlinu, Atini, Pragu i drugdje pokazuju da su i javna i privatna imovina također na udaru jer u naletu svakog bijesa stradaju kičme nevinih. Zapad od toga ne da nije izuzet, Zapad u tome predvodi.
U čak 23 države članice Evropske unije samo tokom 2020. godine na razne načine je napadnuto 908 novinara i drugih medijskih djelatnika. Tokom raznih legalnih protesta i drugih građanskih okupljanja u tim zemljama, 175 novinara, fotoreportera i kamermana je bilo meta napada. Više od 73 posto novinarki u zemljama s formalno najvišim demokratskim standardima doživjelo je neki od oblika nasilja putem interneta. U zemljama EU godišnje je u prosjeku ubijen jedan novinar, a većina ubistava počinjena je u posljednjih šest godina.
Podaci su ovo Evropske komisije koja u najnovijem izvještaju o ovoj tematici zaključuje da je opća kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 dodatno otežala rad uposlenika u medijima jer su većini smanjeni prihodi, a mnogima je ograničen i pristup mjestima događaja. Osobito su ugroženi samozaposleni novinari na web portalima, privatnim novinama i magazinima kao i na manjim privatnim radio/TV stanicama.
Pozitivni primjeri Nizozemske i Švedske
Kako bi se taj trend preokrenuo, Evropska komisija je u svojstvu najviše izvršne vlasti EU pripremila mjere i Preporuke državama članicama “u cilju povećanja zaštite, sigurnosti i jačanja materijalnog i društvenog položaja novinara”.
U Preporukama koje su u fazi završnog oblikovanja pred raspravu na Evropskom parlamentu i Vijeću EU, Evropska komisija predlaže „cijeli paket konkretnih poteza - od jačanja materijalne baze 'neovisnih' medija i finansiranja stručnotehničke medijske razmjene, do osnivanje neovisnih nacionalnih tijela za podršku novinarima, u okviru kojih će biti dostupne telefonske linije za pomoć, pravne savjete i psihološku podršku, te otvaranje skloništa za novinarke, novinare i druge medijske uposlenike suočene s prijetnjama“.
Kao zemlje s pozitivnom praksom spominju se Italija, Nizozemska i Švedska. U Italiji je nedavno osnovan Koordinacijski centar za prevenciju i istraživanje uzroka nasilja nad novinarima. U Nizozemskoj su državno odvjetništvo, policija, Društvo glavnih urednika i Udruženje novinara sklopili protokol za prevenciju i suzbijanje prijetnji, nasilja i napada na novinare. Švedska je uspostavila nacionalne kontaktne ćelije i dodijelila dodatne ljudske i finansijske resurse za pomoć novinarima i efikasniju istragu krivičnih djela nastalih iz mržnje.
Informacije su javno dobro
Države članice su pozvane da poboljšaju sistem razmjene informacija i ojačaju mjere zaštite medijskih radnika tokom izvještavanja sa demonstracija. Zahtijeva se pouzdana sigurnost na internetu, a posebna briga će se posvetiti zaštiti ženske populacije u medijima, smatra Evropska komisija.
“Od država članica tražimo da preduzmu odlučne mjere kako bi Evropska unija postala sigurnije mjesto za novinare”, izjavila je nedavno predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen. U govoru o stanju Unije u septembru, međutim, govorila je drugačije ukazavši tada da je „Evropska unija među najsigurnijim oazama za medije“ te podsjetila da su “informacije javno dobro, koje ničim ne smije biti ugroženo”. Tada je najavila “brze mjere za suštinski bolju zaštititu svih onih koji uz velike vlastite rizike osiguravaju transparentnost u svakoj sferi javnog života”.
Razlog zabrinutosti, po ocjeni Von der Leyen, kontinuirani je porast broja prijetnji i napada na medijske radnike u zemljama Unije, uključujući porast smrtnih ishoda, što dakle potvrđuje da ni Unija više nije “među najsigurnijim oazama za novinare”. Okruženje u kojem novinari rade, smatra Von der Leyen, narušeno je svakojakim vrstama zastrašivanja i pritisaka pa “Unija mora biti prva koja će pronaći recepte za efikasniju zaštititu novinara”, poručuje predsjednica Evropske komisije zagovarajući inicijativu o kojoj će se uskoro raspravljati na institucionalnom nivou.
Zaštita slobode i pluralizma medija
Potpredsjednica za evropske vrijednosti i transparentnost Vera Jourova tim povodom je izjavila “da u demokratskim pluralnim društvima nijedan novinar ne bi smio izgubiti život ili zadobiti ozljede zbog posla koji obavlja… Moramo podržati i štititi novinare na sve načine jer se ovdje ne radi samo o slobodi javne riječi, već o nezamjenjivoj okosnici demokratije i slobode u svakoj zemlji.” Jourova također naglašava da je tokom pandemije postalo jasnije nego ikada koliko je uloga novinara važna za informiranje javnosti te da “javna tijela u zemljama članicama moraju hitno učiniti više kako bi svi uposlenici u medijima, ma gdje radili, mogli sigurnije obavljati svoj posao”.
U akciju podizanja svijesti o ozbiljnosti ovog problema uključio se i evropski komesar za unutarnje tržište Thierry Breton, koji smatra da su “sloboda i pluralizam medija središnje vrijednosti Unije, koje moraju biti aktivno branjene u svim porama evropskih društava, i moraju biti odbranjene…”
Nema dileme da s tehnološkim progresom i razvojem medijske industrije evoluira i arsenal prijetnji s kojima se medijski djelatnici suočavaju već danas i s kojima će se suočavati sutra. Verbalne prijetnje sa političkih govornica, upiranje kažiprstom u neposlušne, zastara sudskih postupaka, politički dirigirane presude… sve su to s protokom vremena sve manje opasnosti po medije i njihove uposlenike. Prijetnje putem interneta i “nasilje iz mase”, kao nedavno u Zagrebu, nove su realnosti globalnog svijeta, bez obzira na ekonomske, demokratske ili kulturološke domete pojedinih zemalja.
S kojom su namjerom ‘neki’ bili na ulici
Oba ova fenomena su u svojevrsnom međusobnom odnosu: nasilju iz mase internet je digitalni poligon za traženje uzora, opskrbu oruđima i za uvježbavanje, kao što je opet internetu nasilje iz mase ogledalo njegove masovnosti i (zlo)upotrebe. Botovi (softverski roboti i inteligentni softverski agenti koji pljuju i vrijeđaju svoje 'suparnike') neusporedivo su danas manja prijetnja po fizičku sigurnost novinara nego što su to živi nasilnici prikrivenih identiteta na internetu ili oni na ulici s crnim rukavicama i kapuljačama na glavi.
Isfrustrirani vlastitim inferiornostima ili unesrećeni globalnom nepravdom i kataklizmičkim globalnim procesima, nasilnici s ulice postaju, bez ikakve dvojbe, sve homogenija globalna armija neovisno o adresi formalnog bivstvovanja, neovisno o naciji ili svjetonazoru. Na nedavnim demonstracijama u Austriji, Francuskoj, Nizozemskoj, Australiji, Hrvatskoj… vijorile su se zastave raznih nacija, vjera i kultura. Ali, niko pouzdano ne može znati ko je zaista s kojom namjerom toga dana marširao ulicama tih gradova.
Zataškavanjem takvih činjenica kao i bilo kakvim izgovorima u korist COVID-diktature, ispolitiziranog javnog zdravstva i pandemijskog marketinga, kolebljivi novinari i njihovi mediji najdirektnije doprinose stvaranju dirigovane javnosti i fingiranih “istina”, što je potencijalno opasna igra vatrom sa nesagledivim posljedicama. Najnoviji događaji na globalnoj sceni potvrđuju da u takvoj vrsti propagande sudjeluje čak i većina glavnih globalnih medija uključujući i one s formalno najvećom evropskom reputacijom pa nije neumjesno zapitati se da li naglo povećana empatija Evropske komisije prema novinarimai najava izdašnije finansijske pomoći medijima ima možda i neke skrivene namjere.
Sve prisutnije marginaliziranje onih koji misle drugačije
Osim kupovine profesionalne neovisnosti budžetskim parama EU, za profesionalizam u medijima je podjednako opasno i medijsko linčovanje pripadnika svakojakih antivakserskih inicijativa bez obzira da li one dolaze sa ulice, od medicinske struke ili iz naučnoistraživačkih instituta. Antivakserski pokreti - bez obzira da li su njihovi motivi zdravstvene, kulturološke, vjerske ili osobne naravi, kao i svakojaki nesretnici diljem svijeta (koji jesu u većini žrtva ili kolateralna šteta beskrupulozne neoliberalne profitomanije i nepravedne globalizacije) neosnovano se danas medijski trpaju u istu košaru s desno-radikalnim pokretima, kriminalnim klanovima i ostalim negativcima koji javna okupljanja koriste za vlastite sebične interese ili možda kao plaženici rade za interese svojih finansijera i podstrekača.
Marginaliziranje onih koji misle drugačije od matriciranih stavova “zvaničnih institucija” nije tekovina zapadnog žurnalizma kojem je van svake sumnje prijeko potrebna odlučnija uloga evropskih institucija u zaštiti od nasilnika. Ali takva podrška evropskih institucija kao ni njihova finansijska pomoć medijima ne smiju biti uslovljeni još većom medijskom poslušnošću.
Bojim se, međutim, da drugih motiva osim pokoravanja medija svojim globalističkim interesima, u Briselu, Londonu, Parizu, Berlinu i Vašingtonu zapravo i nema. Bolja zaštita novinara jeste, zato, nužna, ali je još nužnije mnogo bolje novinarstvo od sadašnjeg.