Nakon osam godina teških pregovora, uzleta i padova u procesu prilagođavanja pravnoj stečevini Evropske unije, Hrvatska je na današnji dana (prvog jula/srpnja) 2013. godine postala punopravna članica ovog ekonomsko-političkog bloka. Šta su efekti petogodišnjeg članstva? Ko je profitirao, ko izgubio?
Hrvatska kao mediteranska zemlja s izuzetnim prirodnim resursima, educiranom mladeži, uzornom cestovnom infrastrukturom, konkurentnom industrijom i geostrateškim položajem - za Evropsku uniju je puni pogodak s premijom u milijardama eura godišnje. Za Hrvatsku, članstvo u EU je dokaz njene državotvornosti, nacionalne osviješćenosti, međunarodnog respekta i prosperitetnosti. Za građane Hrvatske i Evropske unije blijedosiva slika stvarnosti. Većina zapadnih Evropljana i ne zna sasvim precizno gdje to bijaše Hrvatska i šta ona jeste, dok građani ove zemlje u većini smatraju da su obećane blagodeti članstva izostale.
Neutralni intelektualci obiju strana, analitičari i prognozeri društvenopolitičkih i ekonomskih kretanja u Hrvatskoj smatraju da je ova zemlja u posljednjih pet godina nastavila pogrešnim putevima nacionalizma, NDH-ovske propagande, antislavenske ideologizacije, pa do šovinizma i negiranja antifašizma i svega što je Hrvatska ostvarila od Drugog svejtskog rata u sastavu SFR Jugosalvije do neovisnosti.
Uprkos svemu, predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker rekao je u petak u Bruxellesu kako se Hrvatska od prvoga dana ulaska u EU „ponaša pozitivno kao da je utemeljiteljica Unije“, a hrvatski premijer Andrej Plenković je istim povodom ocijenio da je Hrvatska „značajno profitirala od svoga članstva u Europskoj uniji“.
Nema dvojbe da je Evropska unija sa Hrvatskom u punopravnom članstvu postala kompletnija i da evropsko proširenje i na zapadni Balkan kao strateško područje evropske politike proširenja uopće, ima historijsko značenje. Nakon višestoljetne distance od zapadnoevropskih politika kolonijalizma, imperijalizma i monarhizma, pa do petogodišnjeg iskustva u Evropskoj uniji, Hrvatska danas predstavlja jedinstveni geostrateški, politički i infastrukturni most između zapadnoevropskih članica Unije, zemalja centralne Evrope, te evropskoj jugoistoka i zapadnobalkanskog područja.
U proteklih pet godina, Hrvatska je izgradila prepoznatljiv stav, zavidan respekt i poštovanje svojih predstavnika u isntitucijama u Briselu, jer je od prvog dana članstva nastupala odlučno, ali kooperativno. Snažno i jednoglasno je branila svoje interese, ali to nikada nije radila na štetu evropskog zajedništva, zajedničke solidarnosti i kolektivnog duha ovog jedinstvenog saveza. Sa Hrvatskom nije bilo lako pregovarati o zajedničkim politikama, ciljevima i interesima, ali duh Evropske unije je uvijek bio i ostaje na prvom mjestu objema stranama, priznao je prošlog opetka u Bruxellesu i sam predsjednik Evropske komisije Jean Claude-Juncker. U vrijeme potpisivanja pristupnog ugovora i ulaska Hrvatske u članstvo EU Juncker je bio na položaju premijera Luxembourga, te je jedan i od potpisnika hrvatskog Ugovora o pristupanju.
Pouke hrvatskog članstva u Uniji su osobito dragocjene za Bosnu i Hercegovinu kao najbližeg hrvatskog susjeda s kojim ova članica EU ima najdužu evropsku granicu od preko 1000 kilometara.
U proteklih pet godina se pokazalo da nacionalizam i unutarnja trvenja između pozicije i opopzicije, ma koliko ona bila kompromitirajuća i gruba, nemaju toliku snagu djelovanja na evropskom i međunarodnom planu kao što to imaju jedinstvo i konzistencija u vođenju državnih politika. Važno iskustvo je, također, da u proceduralnoj implementaciji evropskog zakonodavstva nema kalkulntstva i samoobmanjivanja, jer su oči nadzornika iz Bruxellesa stalno otvorene, iako bi se moglo naširoko diskutirati da li te oči uvijek i vide sve dovoljno jasno. Pouka je također da je pouzdanost pravnog i poreznog sistema ključna za strane investitore. A ljudska prava, slobode i principi demokratizma mogu biti puke parole ili jedinica mjere za praktičnu primjenu evropskih vrijednosti, što najviše zavisi od građana koji to ne vide i šute, ili uočavaju razliku između forme i suštine, pa se bune. Hrvati za sada uglavnom rumore u sebi i ne znaju dovoljno precizno koliko su dobili ili su izgubili. Mladi i obrazovani su uglavnom nezadovoljni i odlaze!
O ekonomskom rastu Hrvatske nakon članstva, milijardama eura razvojnih i strukturnih fondova i ukupnoj trgovinskoj razmjeni u posljednjih pet godina, ne treba govoriti – ti su pokazatelji statistički pozitivni, ali ih građani još uvijek ne osjećaju na vlastitoj koži.
Hrvatski premijer Andrej Plenković je ovih dana bio iznimno zadovoljan, jer su mu čestitke stizale sa svih strana svijeta, osobito iz evropskih institucija i s najvišeg nivoa u Bruxellesu. Dan uoči pete godišnjice novinarima je izjavio da je Hrvatska danas „respektirana članica Unije“.
„Uspjeli smo se pozicionirati na svim razinama - od Vijeća, Europskog vijeća, do Europskog parlamenta. Inicijative koje dajemo, aktivnosti našega povjernika Nevena Mimice u Komisiji i brojnih drugih ljudi koji su sada u službama i institucijama EU-a se cijene, uvažavaju i prihvataju. Osobno sam uvjeren da su europska ideja i europski projekt dobri za naš Kontinent, za sve narode, pa tako i za hrvatski narod i sve naše građane", rekao je Plenković u Bruxellesu.
Hrvatski put prema punopravnom članstvu u Evropskoj uniji započeo je u maju 2001. godine parafiranjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Od 1995. do pred Zagrebački samit EU-Balkan, Hrvatska je bila autsajder Evropske unije najviše zbog vojne operacije „Oluja“ u avgustu te godine, koja nije bila po volji većine evropskih saveznika, ili su se tako pretvarali. Godinu dana prije samita u Zagrebu Evropska komisija je predložila otvaranje Procesa stabilizacije i pridruživanja (SAP) za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju i tadašnju SR Jugoslaviju, a junu iste godine usuglašen je Pakt o stabilnosti – politički dokument kojem je strateški cilj bila stabilizacija u jugoistočnoj Evropi putem približavanja zemalja regije evroatlantskim strukturama, te jačanje međusobne saradnje.
Prekretnica za Hrvatsku je bio Zagrebački samit održan 24. novembra 2000. koji je označio početak pregovora između Hrvatske i Evropske unije o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Hrvatski sabor ratificirao je Sporazum 5. decembra 2001., a Evropski parlament ga je potvrdio sedam dana kasnije.
Zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji Hrvatska je podnijela 21. februara 2003., a u aprilu iste godine Vijeće Evropske unije (samit šefova država ili vlada) ovlastilo je Evropsku komisiju da izradi Mišljenje o zahtjevu Hrvatske za članstvo u EU. Upitnik sa 4560 pitanja Evropska komisija je predala Hrvatskoj 10. jula 2003. godine, a odgovori su Komisiji upućeni samo tri mjeseca kasnije. Već 20. aprila naredne godine Evropska komisija je predala Vijeću pozitivno mišljenje (avis) o zahtjevu Republike Hrvatske za punopravnim članstvom, a dva mjeseca kasnije - 18. juna, Hrvatskoj je odobren status države kandidatkinje za članstvo u EU.
Pristupni pregovori između Evropske unije i Hrvatske otvoreni su početkom oktobra 2005. godine, nakon čega je započeo postupak analitičkog pregleda usklađenosti hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom Evropske unije (screening). Prva Međuvladina konferencija na kojoj su usaglašena načela i proceduralni aranžmani za vođenje pristupnih pregovora održana je 28. oktobra 2005. godine. Ukupno je održano trinaest sastanaka Međuvladine konferencije, a pregovori su formalno okončani 30. juna 2011. godine zatvaranjem svih 35 pregovaračkih poglavlja. Ugovor o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji potpisan je 9. decembra 2011. u Bruxellesu, a na referendumu koji je održan 22. januara 2012. godine, 67% glasača se izjasnilo za članstvo u Uniji. Prvog jula 2013. Hrvatska je postala punopravna članica Evropske unije.