Dana 14. februara 2023. godine navršilo se dvije godine od objavljivanja članka koji sam pisao za Aljazeera Balkans pod gornjim naslovom (https://balkans.aljazeera.net/opinions/2021/2/14/brisel-otvara-odlucujucu-sezonu-lova-na-ruskog-medvjeda.
Članak je isti dan objavljen i na ovom blogu, a prenijelo ga je više portala.
Od tada do danas, na žalost cijelog miroljubivog čovječanstva, svijet je mamutskim koracima napredovao ka konačnom razračunu između "Zapadne civilizacije" koju evropski šef diplomatije Joseph Borrel aparthejdski naziva "cvijetnom baštom", i istočne civilizacije i "drugih naroda", koje isti euro-nacista naziva "džunglom".
Evropa je za samo dvije godine besprimjerne poniznosti prema Americi pretrčala decenije mirne koegzistencije i uspjela stići pred sama vrata globalnog pakla u koji nas, s nepogrešivom preciznošću vodi aktuelni američki predsjednik Joe Biden. To je onaj gazda najmoćnije vojne sile svijeta koji je tokom predsjedničke inauguracije 20. januara 2021. godine, dovoljno glasno, hladnokrvno i nedvosmisleno poručio Evropskoj uniji, Kini, Rusiji, Indiji, Japanu, Turskoj...: "Amerika će svijet predvoditi primjerom vlastite moći, i snagom vlastitog primjera".
Slijedi članak od 14. 2. 2021/Al Jazzera Balkans, Mišljenja
Brisel otvara odlučujuću sezonu lova na ‘ruskog medvjeda’
Diplomatski odnosi između Evropske unije i Ruske Federacije nisu bili nikada lošiji. Čak ni u vrijeme krimske krize 2014. godine “strune” nisu bile toliko zategnute. Takve ocjene ne stižu posljednjih dana samo iz Brisela i Moskve, već i iz drugih evropskih centara moći i Amerike. Razlika je jedino u intonaciji i težini riječi kojima se “trenutno najopasnija eskalacija po globalnu zajednicu” predstavlja najširoj javnosti.
Iz Berlina i Pariza stižu oštri, ali ciljani prijekori prema državnom vrhu u Moskvi i to isključivo, za sada, zbog "represije prema opoziciji i jednom od njenih glavnih lidera Alekseju Navaljnom" . Skandinavske zemlje problem vide u Rusiji kao razuzdanog narastajućoj sili u svom najbližem susjedstvu koja ponižava Evropu i koja se svakodnevno sve drčnije udaljava od međunarodnog pravnig poretka. Baltičke zemlje i Poljska su fokusirane na nalogodavca preko Atlantika i ruske oligarhe koji svoja materijalna blaga čuvaju na Zapadu.
Rezolutni zahtjevi Evropskog parlamenta nagnali su Josepa Borrella da ponovi ocjenu po kojoj se Evropska unija nalazi na historijskoj prekretnici u odnosima s Rusijom (EPA)
Kada bi se pitali samo zastupnici u Evropskom parlamentu, sankcije prema Rusiji “kakve do sada nisu viđene”, već bi djelovale odavno, obje trase gasovodnih cijevi Sjevernog toka 2 i dvije prethodne Sjevernog toka 1 bile bi zavrnute ili onesposobljene, a odlučujuća sezona lova na “ruskog medvjeda” ovoga bi puta bila otvorena za primjerke najkrupnije "divljači” u kremaljskom" "rezervat" .
Toliko antiruskog raspoloženja u Evropskom parlamentu nikada do sada nije bilo!
Raspašoj u Evropskom parlamentu
Tokom višesatne plenarne rasprave isprovocirane nedavnom prvom posjetom trenutnog visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku i sigurnost, Josepa Borrella Moskvi, od četerdesetak govornika u Evropskom parlamentu više od trideset ih je tu posjetu ocijenilo “neoprostivim fijaskom”. Približno toliko ih nije prikrivalo otvorenu mržnju i rusofobiju prema "podivljali" i "odmetnutoj" Rusiji. Malo manji broj zastupnika je uspijevao uspostaviti diferenciju između “diktatorskog režima”, “ruskog naroda” i “civilnog društva”, a tek desetak ih se založilo za “čišćenje vlastitog dvorišta” u takozvanom zapadnom svijetu kako bi se eventualno potom moglo s kredibilitetom prijetiti drugima.
Indikativno je da su u prvoj i drugoj skupini evropskih kritičara bili i hrvatski zastupnici, od lijeve do suverenističke orjentacije uprkos tome što je njihova zemlja sredinom decembra 2020., nakon 16 godina isčekivanja visokih gostiju iz Moskve, s neskrivenom srdačnošću i poltronstvom ugostila kreatora ruske vanjske politike Sergeja Lavrova. I unatoč tome što su odnosi između Zagreba i Moskve tada ocijenjeni "sve plodonosnijim", uprkos tome što je aktiviranje Međuvladine komisije za trgovinsku, privrednu, naučnu i tehničku saradnju ozvaničeno baš tada, te unatoč tome što je upravo tada Lavrovu rečeno da je za Hrvatsku Ruska Federacija "geopolitički i strateški najvažnija zemlja svijeta”.
Ko pije, a ko plaća nakon ovakvog raspašoja u Briselu i među članicama EU saznat će se vjerovatno uskoro kada Evropljani dobiju uputstva iz Amerike šta je kome činiti; kakve moraju biti evropske sankcije; prema kome će se sve ciljati personalno; kako će i koliko biti podržavani opozicioni lideri u Rusiji i prozapadno orjentirani ruski građani i civilno društvo; šta će biti sa Sjevernim tokovima 1 i 2; do kada će se, i u kakvom opsegu Njemačka morati odricati vojnostrateške suzdržanosti koja joj je nametnuta nakon 2. svjetskog rata...
Indirektna pravila buduće igre na “odlučujećem svjetskom turniru za koji je Evropska unija nespremna” (kako globalni poredak vidi većina eurozastupnika) novi američki predsjednik Joe Biden je već nagovijestio tokom prvog nedavnog telefonskog razgovora s ruskim kolegom Vladimirom Putinom. Tada ga je, prema vlastitom priznanju, upozorio da su “dani kada su Sjedinjene Američke Države okretale glavu od ruskih agresivnih akcija - završeni, započinje novo razdoblje...”.
Rat „svih protiv svih“
Na najnoviju “halabuku s ciljem miješanja u unutarnje poslove i destabilizaciju Rusije”, kako ocjenjuje Lavrov, iz Moskve se odgovara također oštrije nego ikad, i prvi put se nedvojbeno o evropskom bloku govori kao „neprijateljskom savezu“ i “nepouzdanom savezniku i partnru”.
Doslovno se takvim ocjenama o EU ruski šef diplomatije prošlog vikenda obratio prvom diplomati Evropske unije usred Moskve, na što, po ocjeni Evropskog parlamenta, Borrell nije znao adekvatno uzvratiti. Stranim diplomatama i državnicima “koji se uzaludno bave Rusijom”, Lavrov je posavjetovao da počnu poštovati međunarodno pravo, da se bave problemima u svojim zemljama, i da svako od njih napokon počne misliti vlastitom glavom umjesto nasjedanja na orkestriranu vanjsku politiku vodeće zapadne sile”, rekao je ruski šef diplomatije aludirajući, dakako, na Sjedinjene Države Amerike.
Desetak dana ranije uvertiru ruskom prvom diplomati dao je sam ruski predsjednik kada je sa virtualnog ekonomskog foruma u Davosu, na kojem je odlučio sudjelovati nakon 12 godina prezira, upozorio euroatlanstske saveznike da “neprestano povećanje agresije u vanjskopolitičkoj retorici postaje kritično, što bi situaciju na globalnom planu moglo raspuhati do nekontroliranih razmjera“.
Putinove prognoze su da je „moguće uskoro očekivati još agresivniju prirodu praktičnih poteza u vanjskoj politici, uključujući sve vrste pritisaka na zemlje koje se ne slažu s ulogom poslušnika i kontroliranih satelita… Korištenje trgovinskih barijera, nezakonite sankcije, ograničenja u finansijskoj, tehnološkoj, informacionoj sferi – igra je bez pravila, koja kritično povećava rizik od jednostrane primjene vojne sile i koja bi mogla dovesti do sukoba svih protiv svih.”
Pokušaj ruskog lidera da “dopre do zdravog razuma u svjetskoj politici” (kako ga je kasnije branio glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov) većina zapadnih prijestolnica je razumjela kao “prijetnju i konfrontaciju Rusije prema Zapadu”.
Iz takvog preovlađujućeg diskursa, logično, proisteklo je i već spomenuto antirusko raspoloženje u Evropskom parlamentu, koje je, nakon višesatne rasprave, sažeto u zaključak da „dvadeset godina iluzija o saradnji s Putinom mora biti okončano univerzalnim i čvrstim mjerama, kojima će se ruska oligarhija prinuditi na potaz”.
"Historijska prekretnica za EU-ruske odnose", ili rat do istrebljenja
Rezolutni zahtjevi Evropskog parlamenta, mada neobavezujući za evropske kreatore odluka, nagnali su Josepa Borrella da ponovi ocjenu po kojoj se Evropska unija nalazi na „historijskoj prekretnici u odnosima s Rusijom“.
“Izbor koji učinimo danas odredit će međunarodnu dinamiku snaga u ovom vijeku: da li će se Evropska unija kretati ka kooperativnijem ili polariziranijem modelu u odnosima s Moskvom i da li će se međusobni odnosi zasnivati na otvorenim ili na zatvorenim društvima?”
Iako se u uvodnim isprikama oslanjao i na efemerne činjenice o Rusiji kao "najvećem i najznačajnijem susjedu Evrope s više od 6.000 dugim pograničnim pojasom" te da "s takvim susjedom treba izbjegavati dugotrajnu konfrontaciju" - u završnom činu svoje odbrane pred europarlamentarcima Borrel je govorio upravo sve ono što je parlamentarna većina željela da čuje.
Obećao je da će, u skladu s pravom na inicijativu u sektoru evropske vanjske i sigurnosne politike inicirati "nove i nove sankcije protiv Rusije". Najavio je i svojevrsnu koegzistenciju između “robusnog djelovanja protiv nedemokratskog režima i sigurnosnih prijetnji po Evropsku uniju, s jedne strane, i značajnog povećanja podrške ruskom civilnom društvu i narodu koji želi biti dio Evrope”. Moskvu je okrivio što je “historijska prilika za uspostavljanje konstruktivnog dijaloga” pretvorena u decidno “ne” i otvorenu nezainteresiranost za obnavljanje odnosa s Evropskom unijom.
Pijanice, krive naočare i dupli standardi
Trenutni zaključak Brisela je da je Rusija ta koja nije opravdala očekivanja, jer odbia ispruženu ruku Evrope koja joj je željela pomoći u uspostavi “savremene demokratije, i u kojoj su ljudska prava, politički pluralizam i sloboda medija neprikosnoveni".
“Razočarani smo. Povjerenje više ne dominira u našim odnosima…”, rezignirano je tokom replike ponovio Borrell u Evropskom parlamentu, čija ga je većina zastupnika nagovarala na ostavku nakon “moskovskog debakla”. On, međutim, nije odstupao od ranije ambicije da se, uprkos svim starim i novim poteškoćama, kanali komunikacije s Moskvom moraju održavati “kadgod je to u interesu članica Unije, jer neprijateljii u ratu komuniciraju”.
Takvu “sebičnost Zapada”, još i “krive naočare kroz zapadna "cvijetna bašta" gleda na ostale nacije iz "svjetske džunle", te "duple standarde” i neuvažavanje pravila o reciprocitetu interesa, prava na samosvojnost, tradiciju i prava na izbor - zvanična Moskva smatra upravo ključnim generatorom svih "nesporazuma i sve otvorenijih sukoba sa kolektivnim Zapadom“ što je, nakon 30 godina prividne kohabitacije Istoka i Zapada, ponovo uvelo zapadne saveznike u svojevrsni hladni rat s Rusijom -Hladni rat koji je neuporedivo opasniji od onog koji je nestao s raspadom sovjetske imperije i rušenjem Berlinskog zida.
Vrijeme strahota u Evropi, očigledno, tek dolazi. Uprkos tome: kao što pijanci nikada ne priznaju vlastito pijanstvo hvaleći se da su trijezni, tako isto ni u politici niko nikada nije voljan priznati vlastite krive poteze zbog koji trpi globalna zajednuica!