Reagiranje na nedavne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o Yutelu

Kada predsjednik države, predsjednika Hrvatskog sabora naziva „kradljivcem“, premijera „šmrkavcem“ a  članove njegova ureda „jazavcima“, ili kada Ustavni sud smatra „kumskom radnom zadrugom', a osječke suce „propalicama“..., tada je to tema za hrvatske institucije, glasače, političke teoretičare i stručnjake kojima je politička retorika specijalnost.

Ali, kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović u nekloliko posljednjih mjeseci, u najnegativnijem kontekstu govori o Yutelu, „yutelovcima“, „jutelovskoj medijskoj školi“, „yutelovim učenicima u hrvatskoj Vladi...i njihovim šefovima u HRT-u“ – takav uvrjedljivi diskurs hrvatskog predsjednika nadilazi okvire unutarnjeg ideološkopolitičkog rata, i na takav se diskurs iz moralnih razloga mora reagirati. 

Arhiva Zoran Milanović/medjimurje.info

Read more ...

„Zli“ i „dobri momci“ se ne prestaju međusobno optuživati vjerovatno zato što se jedni vrlo lako prepoznaju u drugima!

lmajući u vidu uzavrelost multipolarnog svijeta i širinu tematskog spektra o kojem se razgovaralo, sumiranje rezultata prve službene posjete američkog državnog sekretara Antony Blinkena NATO-u i Evropskoj uniji moglo bi potrajati sedmicama. Možda i do junskog samita lidra Alijanse na kojem će se utvrditi budućnost Saveza u narednih deset godina.

Nakon nereda u američkoj vanjskoj politici kojeg je iskreirao bivši američki predsjednik Donald Trump, uključujući i bezidejno omalovažavanje euroatlantskih saveznika, briselski razgovori su za obje strane bili neophodni kao u akutnoj bolesti dobra terapija.

Praktični učinak tih razgovora je, čini se, bio u drugom planu u odnosu na izgovorene poruke, prijetnje i očekivanja od već započete komunikacije koju Bijela kuća vodi na najvišem nivou.

Sloga na riječima, nesloga na djelu

Iako je Blinkenova posjeta očekivana s nestrpljenjem, euroatlantski saveznici se nisu u svemu složili.

Na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) u formatu ministara vanjskih poslova, kao ni tokom EU-američkog dijaloga koji je uslijedio drugog dana Blinkenove posjete „srcu Evrope“, nije postignut jedinstven stav o američkoj percepciji „sigurnosnih prijetnji“ zapadim saveznicima. Iako su na riječima bili usklađeni, evropski saveznici nisu prihvatili ni sve američke recepture za discipliniranje „neposlušnih“.

Najoštrija razmimoilaženja su ipak bila oko sve tvrđeg američkog zahtjeva o blokadi radova na gotovo izgrađenom evropsko-ruskom plinovodu Sjeverni tok-2.

Dok iz ugla SAD-a ovaj gigantski gasni projekat predstavlja navođenje vode na rusku vodenicu i „dugoročnu prijetnju po sigurnost Evrope“, Njemačka i još neke članice NATO-a i EU ovu energetsku investiciju smatraju upravo kapitalnim primjerom liberalnotržišne slobode kakvu Amerika formalno zagovara od svoga nastanka.

Imajući u vidu da su osim SAD-a još neke članice Alijanse, poput Kanade i skandinavskih zemalja, nastrojene kritički prema gasovodu, kojim se zadaje težak udarac američkom izvozu plina u Evropu,  kompromis je pronađen u jačanju energetske sigurnosti zapadnih saveznika putem „diverzifikacije izvora i isporuka energenata“.

I ‘obuzdavanje’ i ‘dijalog’ istovremeno

Nije u cjelosti prihvaćena ni američka strategija „odlučnog obuzdavanja“ ključnih američkih „neprijatelja“. Iako je u Brisel u utorak doputovao naoružan s nedavno usvojenom Strategijom o nacionalnoj sigurnosti SAD-a kojom se Kina označava „glavnim potencijalnim protivnikom američkih nacionalnih interesa“, a Rusija „sigurnosnom prijetnjom za Evropu“, američki državni sekretar se vratio kući s još jednim velikim kompromisom: umjesto politike „odlučnog kažnjavanja“ protivnika nacionalnih inetersa zapadnih saveznika, podržana je taktika „kompleksnog pristupa“. Šta to podrazumijeva?

Osim „osnaživanja kapaciteta za odvraćanje i odbranu“ što u prijevodu znači razmještanje novih snaga u ruskom predvorju, jačanje jedinstva i solidarnosti unutar Alijnse, i naoružavanje evropskih partnera izvan Saveza, istovremeno će se raditi na ponovnom otvoranju „svih kanala za konstruktivni dijalog“ kakvi su postojali prije zahlađenja.

Trenutno se najčešće spominje oživljavanje NATO-ruskog Vijeća za saradnju (NRC) uspostavljenog nakon raspada Sovjetskog Saveza. Tada je to bila obostrano prihvaćena formula vojno-političkog dijaloga o svim pitanjima od zajedničkog interesa. Tada se s obje strane fingiranog nišana polazilo od premise da, realizirajući različite oblike partnerstava, NATO ne povećava samo vlastitu sigurnost, već osnažuje stabilnost i svojih partnera. Partnerstvo i saradnja su i po Sjevernoatlantskom ugovoru iz 1949. godine karike dvosmjernog postupka u kojem obje strane u dijalogu imaju koristi. „…Unutar takvog postupka svi akteri mogu raspravljati o sigurnosnim pitanjima i sarađivati na različitim područijma, te tako pomagati u nadvladavanju podjela i mogućih nesuglasica koje mogu dovesti do nestabilnosti pa lak i sukoba“.

Odnosi Zapad-Rusija nikad godri

NATO-rusko vijeće kao kanal komunikacije između Zapada i Istoka potpuno je presahnuo nakon što su zapadni vojni saveznici predvođeni SAD-om, mimo saglasnosi Vijeća sigurnosti UN-a, 24. marta 1999. godine započeli snažne višenedjeljne zračne udare na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora). Tome su se oštro protivile Kina i Rusija. Čak ni tada međutim odnosi između zapadnih saveznika i Rusija nisu bili toliko zategnuti kao što su na dan 24. marta ove godine kada se, nakon dvije decenije obostranog prezira, ponovo počelo govorkati o reaktiviranju NATO-ruskog vijeća. S pravom, jer odnosi između Zapada i Rusije nisu bili hladniji od završetka Hladnog rata.

Obje strane danas priznaju da trenutno ne postoji niti jedan primjer uspješne saradnje izuzme li se nedavno obnovljeni Sporazum o smanjenju strateškog naoružanja (Novi START), što su Bijela kuća i Pentagon također smatraju „isključivim nacionalnim interesom Amerike“.

Nato-rusko vijeće za saradnju i sve druge forme odnosa s nečlanicama Saveza temeljni su razlozi postojanja same Alijanse, te bi i danas trebali biti važna poveznica u sigurnosnoj politici Zapada. Zašto političke i vojne strukture NATO-a ne slijede nekadašnje pozitivne prakse i ne provode vlastita osnivačka pravila,  nije pitanje samo za generalnog sekretara Stoltenberga, već i za lidere članica Saveza i nacionalne institucije koje NATO plaćaju, ne znajući zašto to zapravo čine.

‘Dobri’ i ‘zli momci’

Nimalo ne čudi što se o Rusiji na sastanku NAC-a govorilo isključivo kao „destabilizirajućem faktoru“ na međunarodnoj pozornici koji ne odstupa od politike širenja svog globalnog uticaja ne izbjegavajući pokazati i sve snažnije vojne ‘mišiće’. Ne čudi ni to što se o Kini govorilo kao o samozatajnom mrgudnom divu „sa sve većim samopouzdanjem“ i kao jedinom ozbiljnom globalnom  konkurentu Americi „koji je potencijalno u stanju objediniti ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć“. To i jesu razlozi što je dosadašnji rat sankcijama upotpunjen „tehnološkim batinama“ kako bi se Kinu ograničilo u razvoju.

Čudno je međutim što se američki državni sekretar u Briselu javno požalio da su Moskva i Peking, samostalno ili udruženo „sve smjeliji u obuzdavanju američkih prednosti i njenih sposobnosti“ kako bi se onemogućila zaštitita vlastitih interesa i interesa američkih saveznika širom svijeta.

Osim o Rusiji i Kini američki državni sekretar je u istom kontekstu govorio i o Sjevernoj Koreji i Iranu, a Rusiju je optužio i za širenje dezinformacija o vakcinama protiv virusa korona. Ruska strana je to odamh kategorički odbacila optuživši zapadne saveznike za pohlepu, protekcionizam i „vakcinacijsku propagandu“ protiv Sputnika V. „Zli“ i „dobri momci“ se sve bučnije međusobno optužuju za ono po čemu se vjerovatno jedni, vrlo lako, prepoznaju u drugima!

‘Konfliktna koegzistencija’

Dok je Blinken boravio u Briselu, ruski šef diplomatije Sergej Lavrov je u istom tajmingu boravio u Kini i Južnoj Koreji kako bi pokazao da ključni kamen spoticanja u odnosima između Istoka i Zapada ne potiče iz rusko-kineskog dvorišta već iz „egoizma imperijalnog Zapada“. Cilj je također bio pokazati da su dvije izrastajuće velesile odredile sebi put,  poručujući Zapadu da „kažnjavanje bilo koga u savremenoj međunarodnoj areni nije politika, a da pokušaji discipliniranja Kine i Rusije, nije pametna politika“.

Istog dana iz Moskve je preporučeno da se zapadni saveznici napokon opredijele da li su za politiku „obuzdavanja“ ili za „dijalog“ s Rusijom. Oboje istovremeno, smatra se, nije realno jer „politika obuzdavanja ne samo da je kontraproduktivna, već je i neprimjerena novom globalnom poretku, a dijalog je nemoguće voditi ucjenama“.

Umjesto saradnje na ravnopravnoj osnovi, što verbalno zagovaraju Rusija, Kina i brojne druge zemlje nezapadnog bloka, euroatlantski saveznici će se izgleda za sada zadovoljiti „konfliktnom koegzistencijom“ kao jedinom realnom opcijom ne samo u odnosima NATO-Rusija i Kina-Amerika, već i u odnosima euroatlantskih saveznika prema drugim „konkurentima“ i „protivnicima“.

Konfliktna koegzistencija je postala još veća izvjesnost nakon Blinkenove posjete Briselu i imperativnog zahtjeva Amerike da evropski saveznci, ako su pravi, podrže američku odlučnost u zaustavljanju Sjevernog toka-2 i ograničavanju vojnih, finansijskih i tehnoloških mogućnosti Rusije i Kine. To je uslov za „ponovnu američku privrženost NATO-u“ i spremnost Bidenove administracije za „revitalizaciju euroatlantskog strateškog partnerstva s Evropom“.

Odnosi Istok-Zapad su u ćorsokaku iz kojeg se ne nazire izlaz.

Link:https://balkans.aljazeera.net/opinions/2021/3/28/odnosi-zapad-rusija-corsokak-iz-kojeg-se-ne-nazire-izlaz

U sjedištu Sjevernoatlanstkog saveza u Briselu podsjećaju da ‘nediplomatski ispadi’ predstavnika ruske diplomatije u Sarajevu nisu slučajnost, niti su rijetki.

Destruktivni pritisci i oštre nediplomatske ruske prijetnje Bosni i Hercegovini zbog sve tješnje i raznovrsnije saradnje s instrumentima Partnerstva za mir u okviru Sjevernoatlanstkog vojnog saveza nisu presedan, niti su slučajne, smatra se u glavnom sjedištu Alijanse u Briselu nakon saopćenja ruske ambasade u Sarajevu objavljenom u četvrtak u kojem se navodi da će, “u slučaju praktičnog približavanja Bosne i Hercegovine i NATO-a, Rusija biti prisiljena reagirati na taj neprijateljski korak”. Najnovija reakcija ruske ambasade u Sarajevu je znak da je saradnja između BiH i NATO-a ušla u najvišu fazu do sada, piše autor (EPA)

Read more ...