Rutinski, kolokvijalni brifing članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine s najmoćnijom ženom svijeta, prošle srijede u Berlinu, završen je onako kako se moglo i očekivati prije polaska iz Sarajeva. Ni velikih riječi, ni projekata, ni strategija, ni inicijativa, garancija ni obećanja nije bilo. U fokusu su, razumljivo, bile  izmjene Izbornog zakona koje su se zavukle do pred samu sezonu godišnjih odmora i početak završne kampanja za nove opće izbore u oktobru. Jedina medijski zanimljiva poruka Angele Merkel je bila da „Evropi na Balkanu i u Bosni i Hercegovini nisu potrebne nove nestabilnosti“.

Slobodu i mir narodima donose vizionari, a istinu objavljuju pokojnici! Ako se ne varam, davno je to, u svoje vrijeme, napisao Jovan Dučić, bosanskohercegovački, srpski i jugoslovenski pisac iz Trebinja, diplomata i najznačajniji pjesnik-liričar srpskog modernizma u Kraljevini Srbiji. Na ovu poučnu lekciju iz mladosti vratila me je nedavna očekivana potresna vijest da je u Beogradu, 13. januara 2018., nakon teške i duge bolesti, preminuo Nedeljko Neđo Kovačević. Plemeniti čovjek, Mostarac i violinski virtuoz, osebujni zabavljač, jedan među liderima kultne grupe „Mostar sevdah reunion!

Tužna vijest me je zatekla u Briselu na svega stotinjak metara od najposjećenije kulturne destinacije u Kraljevini Belgiji - kultne palate Bozar koju još od 1928. ovdje smatraju kulturno-umjetničkim hramom ovog dijela Evrope. U toj sam dvorani, kakve slučajnosti, prije tačno deset godina uživao u nostalgičnim zvucima sevdalinskog modernizma uobličenog umijećem Neđinih mostarskih drugova iz, s njim zajedno proslavljenog, „Mostar sevdah reuniona“.

(AlJazeera Balkans: http://bit.ly/2oBwdkb)

Regionalna turneja predsjednika Evropske komisije Jean-Clauda Junckera započeta  dvadesetak dana od usvajanja nove Strategije proširenja Evropske unije, ma koliko bila rutinska i tematski predvidiva - potvrđuje  novu zainteresiranost, dinamiku, povećanu iskrenost i vjerodostojnost evropske politike i institucionalnog odnosa Unije prema zapadnom Balkanu. A koliko je svega toga u proteklim decenijama nedostajalo, vidljivo je po stanju stvari u svakoj od šest zemalja u kojima je Juncker ovih zamećavljenih dana boravio.

.

Predsjednik najvišeg organa izvršne vlasti Evropske unije je tu da bi, kako sam kaže, potvrdio odlučnost Evropske komisije u podupiranju kredibilne perspektive proširenja EU na zemlje geostrateškog prodručja Evrope, te kako bi i vlastitim primjerom dokazao taj „pojačani angažman“ EU sa zemljama zapadnog Balkana u skladu s novom Strategijom proširenja koja je odobrena početkom februara.

Dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb predstavlja, tvrdi se, događaj visokog rizika za srbijanskog predsjednika, a za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović najveći državnički izazov u dosadašnjem dijelu petogodišnjeg mandata.

Susret državnih delegacija Hrvatske i Srbije je zakazan u vrlo nepovoljnom unutrašnjopolitičkom tajmingu po obje zemlje i usred obostranih ratnohuškačkih prepucavanja o prošlosti i zaglušujuće nacionalne retorike na obje strane. Logično se, zbog toga, postavlja pitanje zašto uopšte ovakva iznuđena posjeta. Zašto baš sada? Ko iza nje stoji? Kome ona najviše treba? Kakav je mogući njen rasplet i učinak?

Test novi clanak

Direktni i indirektni utjecaji globalnih mainstream medija na uređivačke politike javnih servisa i posljedice nekritičkog prihvatanja iskreiranih istina koje dolaze posredstvom globalnih medijskih korporacija

Bar/Sutomore, 4.12. 2017. - U Sutomoru je 2. i 3. decembra 2017. održana zanimljiva, korisna i potrebna rasprava o ulozi, poziciji i perspektivi javnih rtv servisa u Jugoistočnoj Evropi u kontekstu sve prisutnijih dnevnopolitičkih pristisaka na medije sa naslovnom temom «Sloboda govora, cenzura i autocenzura u informativno-političkim emisijama javnih RTV servisa i medija uopšte». Organozatori ove stručnoprofesionalne debate bili su Kulturni centar Bar na čelu s direktorom Ćazimom Nikezićem i afirmirani Barski TV festival, na čelu s uglednim tv dokumentaristom i publicistom Perom Radovićem.

Osim JS Srbije, Federalne radio-televizije i RT Republike Srpske čiji predstavnici nisu bili prisutni, svi drugi javni emiteri u regionu bili su kvalitetno zastupljeni, dok su tri JS (RT Crne Gore, RT Kosova i RT Vojvodine) na konferenciji predstavljeni najodgovornijim programskim ili menadžerskim kadrovima.

Cilj konferencije je bio razmjena iskustava kako bi se javni servisi, kao jedino medijsko javno dobro u našoj regiji vratili osnovnoj društvenoj funkciji: profesionalnom informiranju najšire javnosti, njenom svegeneracijskom educiranju i kultiviranoj zabavi. S tim u vezi, a u interesu konkretnosti i pragmatike, odgledali smo i centralne TV Dnevnike svih javnih servisa na dan izricanja konačne presude Apelacionog vijeća Tribunala za ratne zločine izvršene na prostoru bivše jugoslavije, u predmetu Jadranko Prlić i ostali. Taj, 29. novembar 2017. i direktni prijenos suicidnog suočavanja s potvrđenom presudom koje je izrežirao hrvatski general-pukovnik Slobodan Praljak, bili su bogomdani okvir za dobronamjernu rasprvu o formi, suštini, etici, estetici, dinamici i poruci informativnih programa javnih emitera danas i ovdje. I? Imalo se šta vidjeti i čuti, ali o tome ću nekom drugom prilikom.

Kada mi je ponuđena privilegija da sudjelujem na ovom referentnom forumu na vansezonskoj, opustjeloj crnogorskoj obali, moj jedini uslov da bih se zaputio iz Brisela do Bara bio je da mi se omogući da, konačno, pokušamo ukazati na sveprisutni a ipak ignorirarni ‘amerikanizam’ planetarnog dosega, kojem se većina medija pa i javni servisi, sve teže opiru. Riječ je, naravno, o globalnim kreatorima 'istine', odnosno o mainstream medijima. To mi je omogućeno i evo u nastavku moj skromni doprinos načinjanju ove bezrazložno i predugo kod nas tabuizirane teme. 

U lijepom našem 'Apsurdisatanu', svakovrsnih apsurda nikada dosta! Jedan se dogodio i uoči vikenda. Dvojica dragih i cijenjenih kolega mi iskreno i tvrdo prigovoriše da u aktueknoj frtutmi oko revizije presude za genocid, u ovom komentaru (http://zekerijah-smajic.eu/blog/fakta/komentari/703-u-ime-naroda-tajna-pisma,-la%C5%BEi-i-obmane) ja, navodno, branim Bakira Izerbegovića. I nije im jasno zašto ja to činim imajući u vidu da znaju da smo i ja i moji medijski projekti među žrtavama nemilosrdno-beskrupulozne i „halke“  i „hobotnice“ po vrlo maštovitoj logici "ako nisi s nama, protiv nas si".

Moj odgovor kolegama je krajnje kolegijalan, jednostavan i iskren: u pisanju i javnom govoru nikada se ne služim vojnim taktikama 'napada' ili 'odbrane' prema bilo kome, već nastojim da vlastitim narativom pokušam, u granicama vlastitih mogućnosti i spoznaja, racionalizirati činjenice.

U konkretnom slučaju se radi o stopostonim dokazima i osobnom uvjerenju da su svi ovi koji sada buču na Bakira Izetbegovića kao gladne zvijeri tražeći njegovu ostavku i odgovornost – mogli imati u rukama legalne alatke i način da se prije neformalnog sijela u gradskoj Vijećnici u Sarajevu 17. januara, direktno, detaljno i tačno informišu o stanju predmeta i statusu Sakiba Softića – o čemu su trebali biti konsultovani na "Bakirovu minderu". Svi koji sada buču na Izetbegovića mogli su od Suda u Den Haagu zatražiti službena tumačenja i informacije koje su im nedostajale, uključujući i one o kojima ih je Izetbegović obmanuo! Mogli su se sami obratiti predsjedniku Suda Ronny Abrahamu, mogli su pisati Registraru, Uredu za medije, Sekretarijatu...ali nisu.

Za jedne presporo, za druge prebrzo – 9. marta je stiglo „Saopštenje za javnost“ Međunarodnog suda pravde u Den Haagu kojim je pravno određena sudbina zahtjeva od 23. februara za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije u predmetu koji se odnosi na primjenu Konvencije UN o sprječavanju i kažnjavanju genocida.

Za jedne će ovo biti novi povod dugovječnoj nadmenosti, likovanju i euforičnom zbijanju etnonacionalnog jedinstva. Za druge su na ovaj dan sahranjeni posljednji snovi o iskonskom idealu istine i pravde kao neminovnim karikama pomirenja. A dugoročno, i za jedne i za druge bi bilo fantastično kada bi se, na ovaj nevini datum, svako u svojim torovima suočio sa sobom kako bismo svi konačno shvatili da 'savršena pravda' kao i nikakvo drugo savršenstvo ne postoji, kada bi se od inata, euforije, kavge i osvete odrodili, kada bi se pravo prepustilo pravnicima, a politika politčarima, i kada bi se Bosna i Hercegovina kojim čudom, već narednog jutra probudila kao Domovina svih!

Ono što sam pisao posljednjih deset godina, danas je potvrdio zvanični Brisel: „Evropska unija je izgubila uticaj na Zapadnom Balkanu i ovu regiju je prepustila drugim igračima“, ocjena je 27 ministara vanjskih poslova Evropske unije.

Iz sjedišta EU je najviše odjeknula izjava potpredsjednika slovačke vlade i ministra vanjskih poslova Miroslava Lajčaka po čijem je mišljenju "EU postaje sve manje ozbiljan sagovornik kada je riječ o proširenju... Mi smo sa Zapadnog Balkana istupili riječju i djelom i sada vidimo posljedice - imamo dvije države koje su pred raspadom i tri koje su u dubokoj političkoj krizi...Mislim da se visoka predstavnica tokom vikenda vratila frustrirana sa balkanskog puta", utvrdio je Lajčak.

Slovački ministar je nekada bio najmlađi top-diplomata u svojoj zemlji i sa 30-tak godina je bio ambasador u Japanu, a službovao je od Moskve, preko Brisela do nekoliko balkanskih zemalja. Od jula 2007. do januara 2009. dogurao je čak i do pozicije visokog predstavnika međunarodne zajednice i specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini s mjesečnom plaćom od oko 24.000 eura. Nakon iznenadnog povratka u Bratislavu, naslijedio ga je još manje poznati austrijski diplomata - tihi, uglađeni, saburli i polivalentni visoki predstavnik, Valentin Inzko.

Prošlo je 63 godine od kada je krimski poluotok administrativno prenesen iz ruskog u ukrajinski grunt. Dana 19. februara 1954. tadašnji predsjednik Prezidijuma Vrhovnog  sovjeta i maršal sovjetske armije Kliment Vorošilov i sovjetski predsjednik Nikita Hruščov potpisali su Ukaz o predaji Krimske oblasti Ukrajini. Bilo je to vrijeme kada, uprkos ekonomskoj krizi i potresima u komunističkom bloku, niko nije mogao pretpostaviti da će doći do rušenja Berlinskog zida, pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. Pogotovo niko nije u to vrijeme mogao pretpostaviti da će se na istoku ukrajine voditi bratoubilački rat.

Od raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) 26. decembra 1991. nebrojeno puta su se u političkoj i stučnoj javnosti postavljala pitanja „kratkovidosti“ Nikite Hruščova i stvarnih razloga zbog kojih je tako „olako Rusiji amputirano“ krimsko poluostrvo.  Međutim, niko od ruskih lidera ni nakon raspada Sovjetskog Saveza nije pomišljao o povratku „tradicionalno ruskog posjeda“, a pogotovo se na dnevni red nisu postavljale radikalne opcije ponovnog prisajedinjenja ovog  strateškog teritorija.