Od proglašenja razultata općih izbora u Bosni i Hercegovini održanih 7. oktobra, hrvatski premijer Andrej Plenković ne posustaje u „tumačenju“, objašnjavanju“ i „prezentiranju“ osobne istine o tome kako su provedeni izbori u drugoj, susjednoj zemlji, kako je ko na njima pokraden, te šta bi Evropska unija i međunarodna zajednica trebali učiniti.

Glavno poglavlje Plenkovićeve kampanje je, naravno, ubjedljiva pobjeda liberalnog građanski orjentiranog Željka Komšića u Predsjedništvo BiH smatrajući to "ozbiljnim pitanjem" koje mu, kao premijeru svih Hrvata svijeta, daje "potpuno pravo“ da ga „diže na svim važnim međunarodnim forumima". On je, također, uvjeren da mnogi akteri izvan regiona „ne razumiju sasvim o čemu se u stvari radi“ kada Željko Komšić kao bosanski Hrvat, izborno dotuče Dragana Čovića kao hercegovačkog Hrvata“, te je zbog toga i potrebno njegovo „objašnjenje".

Da li se formiranjem gotovo deset puta jačih policijskih snaga za graničnu kontrolu Evropske unije želi izvršiti tihi udar na suverenost zemalja članica i onih na istoku Evrope koje još nisu u članstvu, ili se radi o racionalnom odgovoru Brisela na globalne nedaće koje ugrožavaju opstojnost Unije? Od koga se Evropa želi zaštititi, te da li bi ojačane granične formacije bile dobrodošla ili podla odluka u odnosu na zemlje zapadnog Balkana?

Dvodnevni neformalni samit predsjednika država ili vlada zemalja članica Evropske unije, održan sredinom sedmice u svjetskoj prijestolnici ozbiljne muzike, u Salzburgu, završen je u skladu s karakterom ovog okupljanja - neformalno. Odnosno, na sastanku na vrhu je dogovoreno da dogovora (još) nema ni o jednom užarenom pitanju zbog kojeg je samit i sazvan. Prva tema su, razumljivo, i dalje migracije. Druga, neraskidivo povezana s prvom, je bila unutarnja sigurnost EU. Treća, skora pokajnička rastava Velike Britanije od Evropske unije.

(Iz arhiva Frontexa)

Da li je porukom da EU ne smije više biti zavisna od SAD-a Macron najavio kako želi biti lider cijele Evrope.

Za AJB piše: Zekerijah Smajić

Vlastiti “Veliki plan za Evropu” francuski predsjednik Emmanuel Macron ovih je dana upotpunio do sada najsmionijim stajalištem. “Evropska unija više ne može ovisiti o Sjedinjenim Američkim Državama po pitanju sigurnosti”, poručio je s pravog mjesta s kojeg se nadaleko čuje - sa tradicionalnog susreta svjetskih diplomata u Elizejskoj palači u Parizu.

Dok su se mnogi podsmjehivali njegovom karijerističkom prometanju ka prvim redovima evropske i međunardone politike, svoju globalističku viziju je konkretizirao stavom da bi Evropa konačno morala revidirati dosadašnju sigurnosnu politiku sa svim svojim partnerima ne isključujući i Sjedinjene Američke Države. A uključujući izgradnju novih strateških odnosa sa Velikom Britanijom koja iduće godine napušta Evropsku uniju. Te, svakako, sa Rusijom, Iranom i Turskom koje su pod frustrirajuće neodmjerenim pritiscima SAD-a.

Vlastiti “Veliki plan za Evropu” francuski predsjednik Emmanuel Macron ovih je dana upotpunio do sada najsmionijim stajalištem. “Evropska unija više ne može ovisiti o Sjedinjenim Američkim Državama po pitanju sigurnosti”, poručio je s pravog mjesta s kojeg se nadaleko čuje - sa tradicionalnog susreta svjetskih diplomata u Elizejskoj palači u Parizu.

U Briselu se o zapadnom Balkanu ne prestaje govoriti kao o mjestu ekonomskog rasta i prosperiteta. Ali djela ne prate takvu retoriku.

(Napisano za Al Jazeeru: (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/na-put-u-buducnost-preko-bosne)

U opkoljenom ratnom Sarajevu potkraj 1994. godine neko od tadašnje studentarije je tadašnjoj uspavanoj Evropi posvetio i ovaj grafit: „Evropa pada na ispitima, a mi gubimo godine“!

Da li se išta suštinski promijenilo od tada do danas kada govorimo o odnosu Evropske unije prema Bosni i Hercegovini i četvrtstoljetnom učinku takvih dosadašnjih odnosa?

Samo neupućeni, pesimisti, licemjeri, zloslutnici i bedasti bi, možda, mogli ustvrditi da se za proteklih skoro četvrt stoljeća nije uradilo ništa ni sa jedne strane. Da Evropska unija nije dala koliko je znala, a da Bosna i Hercegovina ili Balkan nisu uradili koliko su mogli. Ali suština svakako nije u tome „koliko je znala“ niti je u ovom „koliko su mogli“. Bolno i prebolno pitanje koje ovdje, i iznova, pokušavam aktuelizirati jeste zašto ovi prvi 'nisu znali' učiniti više, odnosno zašto ovi drugi nisu 'mogli' parirati historijskom trenutku koji im je sudbonosno isporučen kao na tacni - na volju i nevolju svih postratnih vlasti i stranačkih elita na ovom bremenitom području.

Prvo verbalni, a sada i pravi trgovinski rat između Sjedinjenih Američkih Država i Kine danas je zvanično počeo i vrlo je teško predvidjeti kako će se on razvijeta, kolike i kakve će biti njegove globalne posljedice.

Ono što je u ovom času jasno vidljivo jeste žestina tog sukoba između dvoju najjačih globalnih sila, a još jasnije je u posljednjih nekoliko dana vidljiv bijes službenog Pekinga.

„Amerika je ta koja je započela najveći trgovinski rat u historiji, i mi nemamo izbora – uzvraćamo udarac“, saopšteno je kasno sinoć po srednjeevropskom vremenu iz kineskog Ministarstva trgovine. U saopštenju se također navodi da Kina nema namjeru popuštati pred „američkim prijetnjama i ucjenama.“ Peking je također objavio da je u permanentnoj komunikaciji sa Svetskom trgovinskom organizacijom (WTO) i da će raditi s drugim partnerima kako bi "zajednički zaštitli slobodnu trgovinu i multilateralni sistem".