U svakoj civiliziranoj zemlji u kojoj bi se čak 14 minusa pročitalo kao plus, a negativno kao pozitivno, sve bi matematičke neznalice bile javno ismijane i, metaforički kazano, vraćene u početne razrede osnovne škole.

U zemljama koje se smatraju visoko dekomratiziranim društvima kakvim se vide i sve članice Evropske unije (EU), toliko loši matematičari bi osim javnog linča bili prisiljeni i na odstupanje sa javnih položaja zbog laganja i svjesnog obmanjivanja javnosti.

Brojni su primjeri iz bliske prošlosti koji to potvrđu – od suđenja ocu svenjemačke nacije Helmutu Kohlu  nakon što je 1999. obznanjena afera o stranačkim fondovima njegove Kršćanskodemokratske unije (CDU), pa do kolapsa austrijske vlade ovih dana zbog afere „Ibiza-video“.

"Evropa se kao ideja raspada pred našim očima... U takvoj atmosferi se održavaju i evropski parlamentarni izbori... Ukoliko se ne pojavi novi duh otpora, slutimo da će ovi izbori biti katastrofalni, donijet će pobjedu rušiteljima Evropske unije. Populističke snage slamaju Kontinent.... Za one koji još vjeruju u naslijeđe Erasmusa, Dantea, Goethea, Komenskog... bit će to sramotan poraz. Trijumfirat će politika prezira inteligencije i kulture... Doći će do eksplozije nacionalizma, ksenofobije i antisemitizma. Zadesit će nas katastrofa..."

Nisu ovo krici i jauci bilo kakvog uspaničenog dobro plaćenog evropskog "uhljeba". Niti dolaze iz redova evropske ljevice, a ni od zaljubljenika u ideju sjedinjenih evropskih država. Niti od onih koji već desetljećima tek samo govore o evropskom federalizmu.

"Gori vatra u domu Evropa" naslov je deklaracije koju je, na poziv prominentnog francuskog filozofa, pisca i novinara Bernarda-Henri Levyja, početkom godine potpisalo 30, po sudu Levyja, trenutno najslavnijih pisaca svijeta. Deklaracija je 25. januara objavljena u Liberasionu, francuskom dnevniku lijevog centra, kojeg je prije više od 45 godina utemeljio niko drugi do Jean-Paul Sartre, vodeći francuski i evropski filozof 20. stoljeća, koji se, kao svjetski utjecajna figura filozofije egzistencijalizma, u svoje vrijeme zalagao za humanizaciju svijeta.

Da je svaki razgovor korisniji od svađe, a pregovori poželjniji od sukoba, znaju i vrapci na grani.

Kada je, međutim, glavna tema sastanka uopštena, kada su akteri isfiltrirani, kada razgovori postanu sami sebi svrha, a pregovori se upravo zbog toga pokažu nemogućim - tada se sastanci bez obzira na lokaciju, aktere, sazivače i učesnike pretvaraju u pričaonicu i jalovu imitaciju državništva i odvažnosti.

Jedan od takvih „idi mi, dođi mi“ sastanaka bio je ovonedjeljni Berlinski samit balkanskih lidera s čelnicima nekadašnje „lokomotive“ Evropske unije (Njemačka i Francuska) i predstavnicima Evropske komisije.

Kao ikebana su u radu Samita sudjelovali i premijeri Slovenije i Hrvatske u svojstvu članica EU koje su mentalno i politički bliže problematici zapadnobalkanske regije nego ostale članice Unije.

Od kako se ljudi bave politikom poznato je da je u politici sve moguće. Pa i to da je Zagrebu Sarajevo dalje od Brisela, a Sarajevu Njujork bliži od Zagreba! Samo u politici mostovi ne spajaju ljude, gradove, države i kontinente.

Još od kasnih devedesetih godina kada je rođena ideja o povezivanju hrvatskog juga s ostalom Hrvatskom, Pelješki most je za zvanični Zagreb bio i ostao životno pitanje. Za Bosnu i Hercegovinu je to bio i ostao ilegalni most i most inata, narušavanje teritorijalnog integriteta i potpuno dokidanje suverenih prava BiH na moru.

Toliko bliski, nacionalno izmiješani i međusobno ovisni, a istovremeno toliko udaljeni, nerazumljivi jedni drugima i zavađeni - mogu biti samo komšije i susjedi na Balkanu.