Ode nam i Vlasta Mijović, još jedan među onima koji su odlukom Svevišnjeg ili vlastitim genima bili predodređeni da budu uzori.

Da li su to, pitam se, stigle nekakve đavolje godine umiranja plemenitih, mladih, javno poznatih smrtnika? Ili mi se samo čini da takvih u baš tolikom broju poznajem? Ili sam i sâm u godinama kada vijesti o svakovrsnim boleštinama i smrti zatomljuju radosti?

Preuzeto od dnevnog lista "Oslobođenje"

Uzroci nasilja na predstavnike medija isproducirani su socijalnim, etničkim i ideološko-političkim stanjima u društvu kojem nasilnici pripadaju.

Primjeri nasilja nad predstavnicima medija nedavno u Zagrebu samo su jedan od statističkih pokazatelja koji govore da je agresivno pražnjenje društvenih frustracija od sve brojnijih i raznovrsnijih slojeva globalnog društva u posljednjih desetak godina u dramatičnom porastu.

Poznato je također da napadi na predstavnike medija u najtragičnijim slučajevima završavaju ubistvima; da su u većini slučajeva uzroci nasilja isproducirani socijalnim, etničkim i ideološko-političkim stanjima u društvu kojem nasilnici pripadaju; da je pravda osobito u slučajevima s ideološko-političkom pozadinom prespora ili nedostižna.

Prijetnje putem interneta i nasilje iz mase nove su realnosti globalnog svijeta, piše autor (Al Jazeera)

I retorički i stvarno, zapadni saveznici su posljednjih dana (nagovoreni od SAD) na mali korak do rata sa Saveznom Državom Rusija-Bjelorusija (SDRB). Pitanje je samo kako izazvati rat a da Amerika u tome ne bude prva.

Prva žrtva predratnog stanja na bjelorusko-poljskoj granici pala je u subotu 13. novembra. Nesretnim slučajem je poginuo jedan poljski vojnik koji je tu raspoređen s ostalim vojnim odredima poljske armije kako bi se zemlja s više od 50 miliona stanovnika odbranila od invazije „nekoliko stotina“ ili „nekoliko hiljada“ golorukih migranata.

Iako niko, pa ni UN-ova Agencija za izbjeglice (UNHCR) ne zna pouzdano stvarni broj slučajnih ili namjernih nesretnika na bjelorusko-poljskoj granici, uski pogranični pojas između Poljske i Bjelorusije prekonoć je pretvoren u najmilitarizovanije područje Evrope.Humanitarne organizacije barataju podacima od dvije i po do pet hiljada zaglavljenih nesretnika u raljama geopolitike (EPA)

Hrvatskom USKOK-u ništa nije značila činjenica da je ministrica Žalac, zbog snažnog pritiska medija, u julu 2019. godine morala odstupiti iz vlade premijera Andreja Plenkovića zbog niza afera.

Hapšenje bivše hrvatske ministrice regionalnog razvoja i fondova EU, Gabrijele Žalac, direktora Središnje agencije za finansiranje i ugovaranje programa i projekata EU (SAFU) Tomislava Petrica i osumnjičenih direktora dvije softverske firme, za države sa duboko ukorijenjenom korupcijom kao što je Hrvatska, ne bi bila naročita vijest da nije jednom važnijeg detalja.

Taj ‘detalj’ je da su hapšenja prvih četvoro osumnjičenih u aferi „Softver“ naređena iz tek nedavno uspostavljenog ureda Evropskog javnog tužitelja (EUJT) koji je u Zagrebu postao operativan od 1. juna ove godine.

Fotografija snimljena u Zagrebu tokom privođenja Gabrijele Žalac u županijski sud (Goran Stanzl/PIXSELL)

Razjedinjena i bezidejna EU; povratak američkog intervencionizma na Balkan; licemjerstvo u odnosima EU-SAD – to su najveće opasnosti za Bosnu i Hercegovinu i region Zapadnog Balkana.

Glasnogovornik Evropske komisije Peter Stano rekao je na dnevnoj konferenciji za novinare u srijedu da „eskalacija političke krize u Bosni i Hercegovini, nakon separatističke retorike člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, predstavlja ozbiljnu zabrinutost za EU“.

Ponovio je poznatu birokratsku frazu da EU i Sjedinjene Američke Države „predano rade na pronalaženju rješenja za krizu u zemlji“ i poručio da svaki pokušaj podjela i jednostranih akcija koje bi ugrozile teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, mora biti zaustavljen. Nije kazao kako! Na kraju je začinio tradicionalnom paradoksalnom glupošću rekavši da „jedini konstruktivan način koji može omogućiti rješavanje krize jeste dijalog između političkih čelnika (što i jeste glavni generator krize!).

Anarhiju u odnosima EU-SAD možda i najbolje oslikava najnoviji razvoj događaja u Vijeću sigurnosti UN-a (EPA)

Razjedinjenost članica Evropske unije o strateškim pitanjima nikada nije bila veća te je teško povjerovati da bi se čudo koje je izostajalo četvrt stoljeća, moglo dogoditi u narednih devet godina.

Ako polazimo od aksioma da je prijem novih članica u Evropsku uniju prvenstveno stvar političke volje vodećih zemalja članica, odgovor na pitanje iz naslova je negativan. Upitamo li se da li unutar sadašnje Unije zajednička volja za proširenjem postoji, odgovor je isti. Na pitanje da li je politička volja kao preduslov strateškog djelovanja Unije danas uopće moguća, odgovor je pozitivan – pod uslovom da kod evropskih lidera postoji pojedinačna volja da se do te zajedničke volje dođe.

Nije realno očekivati da bi samit EU - Zapadni Balkan na Brdu kod Kranja dobre zamisli slovenskih čelnika mogao pretočiti u djelo, piše autor (EPA)

Za razliku od zajedničke vanjske politike koja je pravno utemljenje dobila tek 1985. godine, ideja o kolektinoj odbrani je stara koliko i priča o evropskim integracijima.

Da li su ideje o ‘geopolitičkoj’ Evropskoj komisiji i kolektivnoj odbrani EU zauvijek pokopane u Afganistanu – kako tvrde neki od uglednijih evropskih parlamentarca?

Ili će obje ove, za globalnu ravnotežu moći kolosalne ideje, nakon afganistanskog kolapsa neoliberalnog intervencionizma, biti pravno-politički osnažene?

„Da bi ostvarila oba ova cilja EU bi, konačno, morala preuzeti ulogu globalnog lidera. A da bi to bila, zemlje članice bi morale napokon biti spremne na podjelu suvereniteta, na što do sada nisu pristajale. Do tada, i najveće članice EU će kao i do sada, biti individualni patuljci na međunarodnoj sceni“, smatra belgijski zastupnik u Evropskom parlamentu, Philippe Lambert.

Vojnici njemačke vojske snimljeni u zračnoj bazi u Wunstorfu krajem avgusta 2021. godine (EPA)

Poslovična zbunjenost je odlika Evropske unije uvijek kada se očekuju jasni stavovi i brze odluke.

Nisu evropska administracija i njeni najviši zvaničnici ostali bez suvisle riječi samo tokom dramatičnog preokreta u Afganistanu nakon što su Sjedinjene Države priznale poraz poslije dvadeset godina „uvođenja demokratije“.

S istom pasivnošću, indolencijom, nekompetentnošću ili patološkom poslušnošću prema SAD-u Evropska unija se odnosi i prema činjenici da je, mimo njenih očekivanja i potpuno kontra zapadnim proklamacija o ljudskim pravima i pravima žena, privremena talibanska vlada formirana isključivo od visokih talibanskih dužnosnika i ratnika, među kojima je i vođa ratoborne „Hakani mreže“, Sirajuddin Haqqani. Njegove gerilce zapadne tajne službe smatraju ubicama, a njen lider, sada novoimenovani ministar unutarnjih poslova Afganistana, na zapadnim potjernicama je među najtraženijim teroristima.

U narodu je poznata izreka da je lako biti general poslije bitke; u slučaju Evropske unije čak ni to nije slučaj, piše autor (EPA)

Neke zemlje članice, poput Njemačke, Mađarske, Grčke, Rumunije i Bugarske, smatraju da ključeve regionalne sigurnosti i dinamike procesa integracija drži Srbija.

Teatralni govor o stanju Evropske unije koji je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen održala prošle srijede na plenumu Evropskog parlamenta drugo je njeno obraćanje ove vrste od kraja novembra 2019. godine, kada je izabrana na ovu visoku poziciju. Ni ovoga puta Zapadni Balkan se nije našao među najvažnijim godišnjim prioritetima evropskih institucija.

Ništa neobično. Od kako je ovakav format obraćanja evropskim parlamentarcima uveden u praksu 2010. godine, politika proširenja i Zapadni Balkan su oduvijek bili identificirani kao jedno od važnijih tematskih područja u godišnjim planovima EK-a i EP-a. U praktičnom djelovanju, međutim, proširenje kao jedna od strateških politika Unije nije bila ni među prvih pet-šest preokupacija evropskih institucija u posljednjih deset godina.

Ni ovoga puta Zapadni Balkan se nije našao među najvažnijim godišnjim prioritetima evropskih institucija, piše autor (Arhiva)

Postoji li unutarnji i međunarodni kontekst koji bi vjerovatno posljednjem visokom predstavniku omogućio da bude efikasniji u provođenju svoje misije očuvanja izvornih odrednica Daytonskog sporazuma?

Novi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt, sam za sebe je po dolasku u Sarajevo početkom mjeseca rekao da je “profesionalni političar”, želeći se već na startu svog mandata pohvaliti suštinskom prednošću u odnosu na “karijernog diplomatu” Valentina Inzka.

Ako polazimo od pretpostavke da je diplomatija, neformalno govoreći, vještina kojom se rješavaju nesporazumi, razmirice i sukobi mirnim putem, a da je politika umijeće upravljanja… moglo bi se zaključiti da je bivši visoki predstavnik dvanaest godina djelovao upravo u skladu s principima diplomatije (pomirljivo), a da se od njegovog nasljednika očekuju “upravljanje” i proporcionalne mjere za realizaciju unaprijed pretpostavljenih političkih ciljeva i procesa koji k tim ciljevima vode.Tako bi se na osmu po redu rotaciju u OHR-u moglo gledati hipotetički.

Za novog visokog predstavnika se, kako se i očekivalo, posebno pobrinula njemačka kancelarka Angela Merkel (EPA)