A+ A A-

Četvrt stoljeća dejtonske ‘reforme’ bh. televizije

Permanentna kriza javnog radio-televitijskog sistema Bosne i Hercegovine metaforička je slika kolonijalnog ustavnog poretka države zasnovane na etnonacionalnom konceptu i sistemski generiranoj političkoj krizi, koja neprekidno traje 25 godina, od Detonskog mirovnog ugovora s kraja 1995. godine. Nadležnosti u sektoru komunikacija u Daytonu su bile oduzete bh. državi i dodijeljene entitetskim i kantonalnim vladama. Takva raspodjela nadležnosti u postkonfliktnoj, multietničkoj, etnonacionaliziranoj, multikonfesionalnoj državi… dovela je, uz sve ostale manjkavosti, i do haotičnog nastajanja printanih, RTV i web medija.

U nekoliko godina nakon rata registrirano je 46 televizija zemaljske radiodifuzije, 148 radio stanica i 86 emitera programa “putem drugih elektronskih komunikacijskih mreža”. Ovako fragmentiran sistem nadležnosti, etnonacionalni ustavni poredak, konfesionalni kumunitarizam oživotvoren kroz nepotizam i nacionalne “ključeve” te nepovjerenje između glavnih, etnonacionalnih, političkih stranaka onemogućili su stvaranje progresivnog i samoodrživog RTV sistema i njegovu društvenu transformaciju u skladu s potrebama svih građana.

Dugogodišnja kriza BHRT-a ne može se pripisati isključivo Dejtonskom soprazumu, piše autor (Al Jazeera)

Kad se reforme provode ‘napola’

Reforme i “reforme” RTV sistema Bosne i Hercegovine počele su nepune tri godine nakon rata. Pozivajući se na “političke uslove za približavanje Evropskoj uniji”, koje su ministri vanjskih poslova Unije utvrdili svim zemljama regije sredinom 1998. godine, Vijeće za provodbu mira je ultimativno nametnulo uspostavljanje jedinstvenog RTV sistema na nivou države. Već u decembru iste godine takva odluka je podržana posebnom deklaracijom PIC-a o reformi medija, kojom je Ured visokog predstavnika sebi priskrbio dodatnu nadležnost nad medijima.

Polazeći od lingvističke srodnosti između tri zvanična jezika (bosanski, srpski i hrvatski), kao i od kontinuiranog vjekovnog suživota bh. naroda na cijeloj teritoriji zemlje, već sredinom 1999. godine visoki predstavnik je naredbodavno uspostavio javni RTV servis Bosne i Hercegovine i dva entitetska javna RTV servisa, u Sarajevu i Banjoj Luci. S opstrukcijom je, međutim, u entitetima nastavljeno, pa je “nadvlast” u maju 2002. godine nametnula Zakon o osnovama Javnog radio-televizijskog sistema i Zakon o Javnom radio-televizijskom servisu Bosne i Hercegovine (Zakon o PBS-u). Takvim pravnim okvirom nastojalo se ojačati ulogu Bosanskohercegovačke radio-televizije – BHRT, kao ključnog faktora društvene kohezije između tri glavne etničke zajednice. Zbog reformi, kojima nikad nije kvalitetno riješeno ključno pitanje, a to je finansiranje javnog RTV sistema, nametnuti reformski okvir nije do danas doveo do toga da javna bh. televizija – BHRT postane faktor društvene kohezije i integracije, već je sve više postajala ogledalo nefunkcionalnosti dejtonski uklete države.

Nisu krivi samo Dayton i politika

U ustavnopravnom neredu kakav je uspostavljen, u zemlji ekonomskog siromaštva, pandemijskog etnonacionalizma i neefikasnosti sva tri stuba vlasti, nije bilo teško samo uspostaviti, nego i dosljedno provoditi visoke standarde poslovodne i uređivačke politike.

Od njegovog nastanka, RTV sistemom su, kroz upravne odbore (glavni organ upravljanja) BHRT sistema i dva RTV servisa, najčešče upravljali kadrovi bliski etnonacionalnim strankama. Na glavnu poslovodnu funkciju, na položaj generalnog direktora BHRT-a i entitetskih servisa postavljani su menadžerski laici, a programski direktori, urednici i voditelji dnevnoinformativnih emisija najčešće nisu iz redova najsposobnijih s dokazanim profesionalnim vrijednostima i nedvojbenim javnim ugledom. Programska vijeća RTV servisa, koja bi trebalo da zastupaju i štite interes javnosti kredibilnim nadziranjem programa i unapređenjem audiovizulanog sadržaja posebna su priča. “Glavno konsultativno tijelo za kvalitativnu profilaciju rtv sadržaja”, koje bi trebalo činiti eminentni predstavnici društva, u BHRT-u ima samo četiri člana i, kao “vlastito konsultativno tijelo”, bira ga Upravni odbor (Član 45. Statuta BHRT-a), za koji je već rečeno da je najčešće stranačkopolitički pristrasan “organ upravljanja”.

U susjednoj Hrvatskoj, koja je svoje medijsko zakonodavstvo uskladila s Evropskom unijom, Programsko vijeće sa skoro tri puta više članova (jedanaest) bira i razrješava Hrvatski sabor (devet članova) putem javnog konkursa, a dva člana biraju i razrješavaju novinari i drugi zaposlenici Hrvatske radio-televizije, “koji kreativno sudjeluju u stvaranju programa”. Rad Programskog vijeća u Hrvatskoj je javan, dok su članovi Programskog vijeća u Bosni i Hercegovini podređeni isključivo upravnim odborima i ne mogu samostalno istupati u javnosti. Hrvatsko Programsko vijeće račune polaže Hrvatskom saboru, dok Programsko vijeće BHRT-a odgovara tek četvoroma članova upravnog odbora.

Zbog svega toga, dugogodišnja kriza BHRT-a ne može se pripisati isključivo Dejtonskom soprazumu, državnoj vlasti i glavnim akterima etnonacionalističkog primitivizma i varvarizma prema istini. Odgovornosti ima i do upravljačkih, poslovodnih i programskih struktura, koje nisu nikada bile odlučne u slamanju poluga posluha i nacionalnih “ključeva”. Zbog toga nisu ni bile sposobne izgraditi efikasne mehanizme  prikupljanja rtv pretplate, niti su, po uzoru na hrvatski javni servis, bile u stanju ostvariti dostatne komercijalne prihode po osnovu vlastitih inkaso-prikupljivača rtv pretplate, marketinga, prodaje programa i produkcionih usluga.

Svakovrsni negativci kao junaci društva

Imajući u vidu da se ni Vijeće ministara, ni državna Regulatorna agencija za komunikacije nisu nimalo otimali utjecaju glavnih centara političke moći, i ove dvije institucije dijele odgovornost s uposlenicima u RTV servisima za neprovođenje zakona o upotrebi jezika, za ravnopravnu afirmaciju tradicijskih vrijednosti “konstitutivnih naroda”, za nepoštovanje etničke raznolikosti na područjima na kojima RTV emiteri djeluju… Zakonodavna vlast i medijski regulator morali su pravovremeno utvrditi razloge zbog kojih javni RTV emiteri ne ispunjavaju zakonom propisane obaveze o jezičnoj ravnopravnosti i zastupljenosti kulturnih sadržaja; kako se RTV emiteri odnose prema vjerskim i tradicijskim potrebama “konstitutivnih naroda”, građana, “ostalih” i etničkih manjina; zašto su u ukupnom programu RTV servisa obrazovni i kulturni programi svedeni na minorne postotke (0,3 posto u RTV Federacije Bosne i Hercegovine, do najviše 4,0 posto na BHRT-u tokom 2018. godine).

Ili, zašto nema više kvalitetnih dječijih programa, šta bijaše s temama o nauci i inovacijama, multikulturalizmu, kosmopolitizmu ili alternativnim historijama; zašto su u programskim shemama minimizirane univerzalne vrijednosti i kulturna baština na račun dnevnopolitičkog trivijalizma? Ili, zašto politički lideri, parlamentarni zastupnici i svakovrsni negativci bh. društva imaju neusporedivu zastupljenost u javnom prostoru u odnosu na raskošno talentirane, inovativne, uspješne i priznate  pojedince i kolektive? Čije li su sve ovo doktrine?

Etnički tv kanal za Hrvate put u samosegregaciju

Neprestano i sve glasnije zagovaranje etničkog tv kanala za Hrvate u Bosni i Hercegovini, sa stanovišta iskustava brojnih složenih evropskih država, poput Belgije, Njemačke, Francuske ili Švicarske, moglo bi se smatrati legitimnim. Ali, sa stanovišta postojećeg ustavnog okvira u Bosni i Hercegovini ono je nelegalno. Osim ekonomskih, političkih, socioloških, kulturoloških i drugih nelogičnosti i posljedica, etnički tv kanal samo za bh. Hrvate mogao bi dugoročno biti poguban najviše za sam najmalobrojniji konstitutivni narod. U epohi ekonomske i tehnološke globalizacije i multikulturalizma, Hrvati u Bosni i Hercegovini bi mogli segregirati sami sebe od drugih etničkih i kulturoloških matica i tako još više minorizirali vlastiti jezik, kulturu i tradiciju. Posljedice takve samosegregacije već ostavljaju dramatične posljedice u obrazovanju.

Racionalno kompromisno rješenje je, možda, u nadogradnji postojećeg zakonodavstva o RTV sistemu po uzoru na najbolje evropske prakse te u osnaživanju mehanizama nadzora, kojim bi se reafirmiralo uzajamno povjerenje kao najvažnija magnetična snaga svake složene zajednice te kako bi se garantirala stvarna jednakopravnost svih naroda i građana u javnom prostoru.

Na dužu stazu, suštinske reforme na putu evropskih integracija, koje će se jednoga dana morati desiti, neminovno će (po zakonomjernostima integralizma) sve etnose u Bosni i Hercegovini – iz iracionalnog etnonacionalizma i mikrokulture “utopiti” u trendove neminovne kosmopolitizacije, bezgraničnih komunikacija i neizbježne konkurentnosti, zasnovane na osobnim vrijednostima, umjesto nacionalne, vjerske ili druge pripadnosti. Samo tako Bosna i Hercegovina, kao država, i njen RTV sistem, kao jedan od potencijalno ključnih simbola njene državnosti, mogli bi zauvijek prebjeći iz dosadašnjeg ekonomskog i duhovnog siromaštva u epohu kojoj pripadaju, a politički primitivizam i isforsirani etnonacionalni konfesionalizam, vratiti u prošlost kojoj takav konzervativizam i pripada.

Link:https://balkans.aljazeera.net/opinions/2020/12/21/cetvrt-stoljeca-dejtonske-reforme-bh-televizije

Bosanski English French German Russian