Tiho, gotovo neopaženo, nacionalna zastava Sjeverne Makedonije podignuta je u ponedjeljak na 30. jarbol u krugu glavnog sjedišta Sjevernoatlantskog saveza u Bruxellesu. Zastave su istovremeno podignute i na jarbole ispred Glavne vojne komande savezničkih snaga (SHAPE) u Monsu (Belgija) i Zapovjedništva savezničkih snaga u Norfolku, u Virginiji (SAD). Nekada su to bili medijski događaji prvog reda uz svitu prisutnih.
Tri dana ranije, 27. marta, Sjeverna Makedonija je zvanično postala 30. članica NATO-a, nakon što je Gornji dom španskog Parlamenta, uz svu dramatiku općenacionalne borbe protiv koronavirusa i "s nula glasova protiv", ratificirao Protokol o pristupanju najmlađe članice Savezu. Špansko "da", posljednje među 29 članica Alijanse, bilo je uslov za konačno deponovanje Instrumenta za pristupanje Sjevernoatlantskom ugovoru (North Atlantic Treaty Organisation - NATO), koji je prije 71 godinu potpisan u Washingtonu. Taj nezaobilazni formalni čin obavljen je videolinkom samo petnaestak sati nakon što su lideri Evropske unije jednoglasno (također putem videolinka) odobrili zvaničnom Skoplju početak pristupnih pregovora za članstvo u Uniji. Utrku velikih za preostale mrvice na geostrateškoj mapi nije mogao zaustaviti ni svemoćni virus!
Ravnopravan EU-NATO 'dijalog' očigledno nije moguć sve dok su neravnopravne pozicija ključnih aktera (EPA)
Govoreći u petak u glavnom sjedištu Alijanse, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg poželio je dobrodošlicu Sjevernoj Makedoniji riječima da je ova zemlja "konačno postala dio velike i moćne NATO porodice od 30 nacija i gotovo milijardu ljudi, porodice koja se temelji na uvjerenju da smo svi, bez obzira s kakvim se izazovima suočili, jači i sigurniji ako smo zajedno". Nimalo slučajno, Stoltenberg je nekoliko dana ranije, također povodom pandemije korona virusa, podsjetio i na neke od ključnih odrednica Washingtonskog ugovora, kojima se, uz ostalo, "sve države članice obavezuju na sudjelovanje u rizicima i odgovornostima, na uspostavu sistema zajedničke odbrane te na ne prihvatanje bilo kakvih međunarodnih obaveza koje bi mogle biti u suprotnosti s osnivačkim Ugovorom iz 1949. godine".
Diskretna pomoć Alijanse
Iako Sjeverna Makedonija već od prošle godine koristi sistem nove generacije za koordinaciju nacionalnog odgovora na krize (NICS) NATO-a, aktuelna pandemija je prilika za prvu praktičnu provjeru njegovog operativnog djelovanja, ali i za potvrdu Stoltenbergove parole o "snazi i sigurnosti u zajedništvu". Iz sjedišta NATO-a uvjeravaju da su, zahvaljujući novom savezničkom sistemu koordinacije u okviru projekta "Nauka za mir i sugurnost", makedonski stručnjaci iz Centra za upravljanje krizama već uspostavili koordinaciju svih dijelova vlasti u slučaju vanrednih situacija te da stanovništvo ove zemlje, zahvaljući upravo savezničkom sistemu koordinacije, može raspolagati informacijama "u stvarnom vremenu", kako o trenutnom stanju pandemije na svakom pedlju makedonske teritorije, tako i o tome kome se najbližem obratiti za hranu, lijekove i svaku drugu vrstu pomoći. Provjerili smo na http://nicspublic.cuk.gov.mk i uvjerili se da NICS sistem doista radi, ali da ni najnoviji izum NATO-a ne ubija viruse.
Glavni saveznički mehanizam za brze reakacije je Euroatlantski centar za koordinaciju kriza (EADRCC), koji je aktivan tokom cijele godine, djeluje 24 sata dnevno i uključuje sve saveznike NATO-a i preostale zapadnobalkanske zemlje iz programa Partnerstvo za mir, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Kosovo. Centar djeluje kao globalni sistem za koordiniranje zahtjeva i ponuda pomoći "u slučaju prirodnih katastrofa i katastrofa koje je stvorio čovjek". Od početka pandemije korona virusa EADRCC je primio zahtjeve za međunarodnu pomoć od Španije, Italije, Ukrajine, Slovačke, Češke, Grčke, Rumunije, Crne Gore... U odgovoru na pandemiju do sada je isporučena južnokorejska medicinska pomoć Rumuniji, češka pomoć Španiji i Italiji, kineska pomoć Italiji i Slovačkoj, saveznička pomoć Poljskoj, a nezvanično je u sjedištu Alijanse potvrđeno da su, medijski i javno uglavnom nevidljivi transferi savezničke pomoći, u pripremi za Crnu Goru i tek primljenu Sjevernu Makedoniju.
Sada postoji samo 'američki NATO'
Iako se NATO danas sastoji od 28 evropskih i samo dviju sjevernoameričkih zemalja te iako je osnova Sjevernoatlantskog saveza Washingtonski ugovor, koji je, po svojoj prirodi, međunarodnopravni akt, "koji priznaje i podržava pojedinačna prava svake države članice jednakopravno i u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda", ovih se dana ponovo pokazuje da Sjedinjene Američke Države, koje su, nakon hladnoratovskih konfrontacija s bivšim Sovjetskim savezom i zemljama Trećeg svijeta, u potpunosti preuzele vojno-političko upravljanje NATO-om, sada, u vrijeme pandemije korona virusa, upravljaju čak i operativno-tehničkim funkcijama Saveza, uključujući transfere medicinske pomoći.
Ako bi se pažljivije pogledao realizirani i isplanirani itinerer savezničkih cargo-letova, s lakoćom se može zaključiti da se medicinska pomoć sa oznakom "NATO" isključivo manevrira prema državama u kojima je Evropska unija na početku pandemije zakasnila, ili je njena podrška bila nedovljno vidljiva za građane; prema zemljama s visokom dozom euroskepticizma; prema zemljama s naglašenom proameričkom orijentacijom; prema onim zemljama s kojima su Kina i Rusija bile solidarnije i brže čak i od "uvijek vojno-politički spremnog NATO-a, predvođenog SAD-om".
Tokom nedavnog "dijaloga" generalnog sekretara Sjevernoatlantskog saveza s visokim predstavnikom Evropske unije i prvim potpredsjednikom Evropske komisije Josepom Borrellom, obavljenog krajem prošle sedmice povodom pandemije i mjerama koje se preduzimaju kako bi se zaustavilo širenje i ublažilo djelovanje zlokobnog virusa, Stoltenberg je izjavio da je koronavirus "test za sve i svakog" te da su NATO saveznici nepokolebljivo solidarni i da "nastavljaju složno zajedničku borbu protiv zajedničkog neprijatelja".
Sve zablude EU-NATO 'dijaloga'
Ako se prvi čovjek najjače vojno-političke organizacije svijeta uistinu nije šalio izgovarajući nekoliko konvencionalnih fraza o "solidarnosti" saveznika NATO-a, ništa logičnije nema od pitanja zašto članice NATO-a nisu bile međusobno solidarne na početku pandemije i unutar Evropske unije, čije su, također, u većini članice? Neizbježna su i dva potpitanja: da li je solidarnost, kao temelj same Unije, doista već zaboravljena zajednička stečevina, ili je "nesolidarnost" članica EU-a tek planski iskreirana naslovna priča za analitičare Bloomberga i ostale anglo-američke mainstream medije, čijim je bombastičnim naslovima teško odoljeti? Brzometni odgovori, optužbe i kontraoptužbe ovih dana sustižu jedni druge, ali dvije ključne činjenice nikako da dobiju "naslovnu ulogu". Prva je da je vrlo značajna pomoć u novcu i medicinskim materijalima najugroženijim članicama Unije doista stizala, ali je stizala s neoprostovim zakašnjenjem. Druga činjenica je da EU, kao dominantno trgovinska unija, i u vremenu globalne pandemije pokazuje istu onu odavno poznatu dozu geostrateškog partikularizma kakvu pokazuje i u svakom drugom globalnom izazovu.
Ravnopravan EU-NATO "dijalog" očigledno nije moguć sve dok su neravnopravne pozicija ključnih aktera, odnosno sve dok se stajališta evropskih lidera u kriznim situacijama budu mukotrpno i presporo usaglašavala na 27 (geopolitički, historijski i kulturološki različitim) adresama od Atlantskog okeana do Mediteranskog mora. Za to vrijeme će se, kao i do sada, Sjevernoatlantskim savezom upravljati uglavnom iz Bijele kuće i Pentagona, bez obzira da li američki predsjednici Evropsku uniju smatrali saveznikom, ili kao Donald Trump, "glavnim neprijateljem Amerike". To pokazuje da se sve zablude o EU-NATO savezništvu ne razrješavaju u Americi, nego u Evropi. A taj proces je, izgleda, započeo upravo ovih dana prvim jasnim i jedinstvenim evropskim "ne" pooštravanju američkih sankcija protiv Irana. Umjesto podrške sankcijama u trenutku galopirajuće eskalacije virusne pandemije, EU se odlučila za hitnu i nesebičnu pomoć građanima ove zemlje, čiji su životi, zbog drakonskih američkih zabrana uvoza hrane i lijekova, već teško ugroženi i bez koronavirusa.
EU posljedice vlastite zbunjenosti
Svjesni i sami da će se suočiti s pitanjem opstanka Evropske unije ukoliko iz krize s korona virusom ne izađu ujedinjeni, lideri zajedničkih evropskih institucija i državna vođstva liderskih zemalja članica gotovo svakodnevno u posljednjih desetak dana javno priznaju da se u svemu i prema svima u vrijeme pandemije nije reagiralo na najbolji način, ali i podsjećaju da su Evropska komisija i Evropski parlament, "čim su imali operativnu mogućnost", odobrili plan hitne pomoći zemljama članicama vrijedan oko 40 milijardi eura nepovratnih sredstava iz strukturnih fondova. Fond solidarnosti EU-a je "historijski ojačan", Evropska centralna banka aktivirala je monetarni program podrške od 750 milijardi eura za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije, a stornirana su i sve rigorozne odredbe "Pakta za stabilnost" o zabrani prekoračenja budžetskog deficita država članica. Sve su ovo mjere bez presedana u historiji EU-a, kao što je i globalna pandemija korona virusa neočekivana pošast bez presedana.
Pa ipak, Italija je sve ove mjere na zadnjem videosamitu evropskih lidera odbacila kao neinovativne i neprimjerene težini krize koja je na sceni i koja tek predstoji nakon pandemije. "Nakon korona virusa ništa neće biti kao prije. Morat ćemo sjesti i promijeniti pravila o trgovini i slobodnom tržištu", s prijetećim tonom je poručio italijanski premijer Giuseppe Conte liderima evropskih institucija. Šefovi država ili vlada EU-a su obećali da će u najskorije vrijeme odobriti "snažniji paket mjera za suočavanje s neizbježnom recesijom", koja će, i po prognozama Međunarodnog monetarnog fonda, biti pogubnija za svjetsku ekonomiju i finansije nego ona iz 2008. godine. Visoki predstavnik Josep Borrell, u svojstvu zajedničkog glasnogovornika za globalna pitanja, zato smatra da su, osim evropskih mjera u borbi protiv korona virusa, potrebna i globalna rješenja, ali da "EU mora i želi biti u središtu te borbe".
Globalizacija na američki način put
Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen potvrdila je u ponedjeljak da će EU intenzivirati svaku vrstu pomoći najugroženijim zemljama u borbi protiv koronavirusa, a da će u središtu dopunjenog Višegodišnjeg finansijskog okvira za period 2021-27. godina, koji je u fazi usaglašavanja, biti borba protiv posljedica globalne pandemije. Iako se nije direktno pozivala na omekšavajuće stavove Njemačke i Holandije koje su se do sada protivile "corona-obveznicama", predsjednica Komisije je potvrdila da se na nivou EU-a razmatra "nekoliko instrumenata pomoći, među kojima su i obveznice".
Nakon prvog vala globalne epidemije, u kojem su se državne vlasti pokazale proaktivnijima u zaštiti vlastitih građana, sada je smatra se u Evropskoj komisiji vrijeme za EU i njene mehanizme kolektivnog djelovanja u svim pravcima na kojima Unija ima dodijeljene nadležnosti od država članica - od zajedničke nabavke vitalne medicinske opreme, do zajedničkih ekonomskih podsticaja i neophodnog ublažavanja pravila o fiskalnoj i državnoj pomoći. Bivši predsjednik Evropske komisije i jedan od najvećih autoriteta u EU Jacques Delors, u strahu za evropsku budućnost, ovih dana izjavio je da je "izostanak evropske solidarnosti i zajedništva nezamisliv... Bila bi to smrtonosna opasnost po Evropsku uniju."
Neprilike u kojima se izopačeni svijet neočekivano, ali zasluženo našao, za Evropsku uniju bi očigledno morala biti posljednja prilika za konsolidaciju i promjenu paradigme o globalizacji kao zadivljujećem postignuću neoliberalne Zapadne civilizacije, čiji su korijeni upravo evropski. Globalizacija na američki način je hiperprofiterstvo po svaku cijenu i najkraći put do prerane smrti Evropske unije. A najcrnja ilustracija takve globalne politike je upravo najnovija, politički samoubilačka, izjava Donalda Trumpa, po kojem je "100.000 ili 200.000 mrtvih Amerikanaca od koronavirusa dokaz da je Amerika [dakle - on] obavila sjajan posao".
Link: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/posljednja-prilika-za-konsolidaciju-evropske-unije