A+ A A-

Tursku neće, a BiH ovakva ne može u EU

Izvjesno je da Turska nikada neće postati dio Evropske unije, dok Bosna i Hercegovina verbalno hoće, ali djelima pokazuju na neke druge smjerove.

Link: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zasto-turska-nece-bih-ne-moze-u-evropsku-uniju

Ono što su znali svi osim bh. političara i državnog rukovodstva da će se desiti, obistinilo se: ministri vanjskih i evropskih poslova na posljednjem ovogodišnjem zasjedanju sredinom sedmice nisu imali razloga ni da razmatraju zahtjev Bosne i Hercegovine o kandidatskom statusu, podnesenom 15. februara 2016. godine. Zaključci o Bosni i Hercegovini usvojeni su bez diskusije, što dodatno zatamnjuje sivu trasu Bosne i Hercegovine na evropskom putu ma koliko se EU i najnovijim porukama trudila da ohrabri domaće vlasti i građane da se probude.

 

Uz ocjenu da je ova zemlja "u ranoj fazi kada je u pitanju njen nivo spremnosti za preuzimanje obaveza članstva u EU", u zaključcima se navodi da Mišljenje Evropske komisije od 29. maja ove godine o bh. zahtjevu za članstvo "predstavlja sveobuhvatnu mapu puta za reforme koje bi vodile i podržale Bosnu i Hercegovinu na njenom putu ka EU integracijama". Vijeće poziva izvršna i zakonodavna tijela na svim nivoima vlasti da bez odlaganja počnu rješavati 14 ključnih prioriteta identifikovanih u Mišljenju EK-a, "u skladu s legitimnom težnjom građana Bosne i Hercegovine da napreduju ka EU". Vijeće "prima k znanju da Bosna i Hercegovina trenutno ne ispunjava političke kriterije u dovoljnoj mjeri te da treba uložiti značajne napore u jačanju svojih institucija, u cilju garancije demokratije, vladavine prava, ljudskih prava te poštivanja i zaštite manjina".

Što se tiče ekonomskih kriterija, "postignut je određeni stepen makroekonomske stabilnosti, s tim da je uspostavljanje funkcionalne tržišne ekonomije i postizanje konkurentnosti na zajedničkom tržištu još uvijek u ranoj fazi". Podsjeća se da je potrebno unaprijediti rezultate u provedbi obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (potpisan u junu 2008. godine) i ispuniti ključne prioritete u oblasti demokratije, funkcionalnosti države, vladavine prava, temeljnih prava i reforme javne uprave. Ne bez razloga, na kraju se napominje da će konačnu odluku o početku pregovora, u skladu s ustaljenom praksom, donijeti Evropsko vijeće (nivo šefova država ili vlada EU-a) "u trenutku kada EK ocijeni da je Bosna i Hercegovina dostigla neophodni nivo usklađenosti s kriterijima za članstvo, a posebno da je ispunila 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja EK-a iz maja ove godine".

Sa riječi na djela na balkanski način

Politički lideri, članovi državnog Predsjedništva i upravo odlazeći predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić obećavali su građanima kandidatski status "do sredine, a najkasnije do kraja 2017. godine", zatim "do sredine 2018. godine", a nakon prve zvanične posjete aktuelnog bh. Predsjedništva Briselu 30. januara ove godine, svi veliki znalci sa vrha države su tvdili da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih kandidatski status ne bi bio dodijeljen najkasnije do prvog novembra 2019. godine, kada se završava mandat odlazeće EK-a. Komisija je, s mjesec dana zakašnjenja, preuzela dužnost 1. decembra, a posljednja ovogodišnja sjednica Vijeća EU-a za opće poslove (GAC) održana je sredinom ove sedmice.

Na posljednjem ovogodišnjem samitu EU-a, zakazanom za sredinu ovog mjeseca, glavne teme su klimatska strategija do 2030. godine, Brexit, budućnost EU-a, Višegodišnji finansijski okvir 2021-27. godina i ostala sudbinska pitanja... I tako "vuk pojede magarca". Bosna i Hercegovina je stigla do kraja još jedne kalendarske godine u kojoj se sa riječi na djela prešlo po uhodanom balkanskom sistemu što dubljih raskola, ucjena, uslovljavanja i što tvrđeg nepovjerenja: što gore po narode, to bolje za nacionaliste. U takvim okolnostima samo su podli i neiskreni mogli govoriti o pozitivnom ishodu bh. zahtjeva za kandidatski status "najkasnije do kraja ove godine".

Za dva mjeseca navršit će se četiri godine od kako je Bosna i Hercegovina, pozivajući se na Član 49. Ugovora o EU, službeno podnijela pismeni zahtjev za članstvo. Četiri i po godine je prošlo od kako je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine usvojilo "Master plan procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju", kojim su utvrđeni "striktni rokovi za provedbu pojedinih uslova za ubrzavanje procesa integracije Bosne i Hercegovine u EU". Tadašnji član bh. Predsjedništva Mladen Ivanić ocijenio je da se radi o "izuzetno značajnom dokumentu, kojim se propisuju obaveze svim institucijama, ali je to i vodič za aktivnosti koje trebaju biti završene kako bi status kandidata za članstvo u EU uslijedio krajem 2017. godine".

Tačno je godina dana od kako je aktuelno Predsjedništvo države, tada s Miloradom Dodikom na čelu, na svojoj prvoj radnoj sjednici od 12. decembra prošle godine usvojilo Zajedničku izjavu o evropskim integracijama, kojom se izražava opredijeljenost Predsjedništva da se tokom ovog mandata da "maksimalan doprinos ubrzanju reformskih procesa s ciljem da Bosna i Hercegovina što prije, nakon odobrenja kandidatskog statusa tokom 2019. godine, počne pristupne pregovore za članstvo u EU", navedeno je u odmah zaboravljenoj zajedničkoj izjavi trojnog šefa države. U maju ove godine stiglo je i Mišljenje EK-a sa 14 reformskih prioriteta za kandidatski status. I - opet ništa.

Šezdeset godina od turskog zahtjeva

Osim Albanije, koja je na kandidatski status čekala pet godina i dva mjeseca, sve druge zemlje Zapadnog Balkana su ovu dionicu na putu ka Briselu savladale u roku od otprilike dvije godine. Crnoj Gori je trebalo tačno dvije godine, Srbiji dvije godine i dva mjeseca, Sjevernoj Makedoniji godinu i devet mjeseci. Radi usporedbe s drugima, Islandu je kandidatski status odobren nakon 11 mjeseci čekanja, a u rekordnom roku od samo 40 dana nakon kandidatskog statusa otvoreni su i pregovori o članstvu, koji su, doduše, nepune tri godine kasnije, 2013. godine, jednostrano zamrznuti voljom islandske strane.

Ima i poučnijih primjera. Iako je svakome jasno da Bosna i Hercegovina ni po čemu nije Turska, evropski put ove najveće euroazijske zemlje većinskih muslimana mogao bi biti posebno indikativan u kontekstu bosanskohercegovačkog vrludanja po sistemu "korak ka Briselu, tri koraka od Brisela". Usporedbom hronoloških dešavanja, političke retorike, stvarne odlučnosti i (ne)opredijeljenosti za članstvo u EU, nije teško doći do zaključka da ta dva puta ka Briselu, turski i bosanskohercegovački, u mnogim aspektima nalikuju jedan drugom.

Formalnopravni odnosi između EU-a i Turske mogli bi se mjeriti još od 31. jula 1959. godine, kada je Ankara podnijela zahtjev za pridruženo članstvo u tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici. Nakon nešto više od četiri godine, 12. septembra 1963. godine, u Ankari je potpisan sporazum o savezu između Turske i EEZ-a, čime je utemljen i pravni osnov za otvaranje procesa pristupanja Uniji. U fazi mirovanja proces je ostao duže od 15 godina, da bi nakon vojnog udara od 12. septembra 1980. godine, "zbog narušenog demokratskog režima u zemlji", članice EEZ-a zamrznule sve dalje pregovore s Turskom. Tek dolaskom Turguta Oezala na čelo turske vlade, koji je i na Zapadu doživljavan velikim reformatorom i vizionarom, sredinom aprila 1987. godine Turska je obnovila zahtjev za punopravno članstvo u EEZ-u. Dozvoljen joj je "popravni".

Kandidatski status Turskoj je odobren sredinom decembra 1999. godine, ali su pregovori, nakon bezbroj peripetija, otvoreni tek 2005. godine. Ni od tada, međutim, nije bilo većeg napretka u EU-turskim odnosima, iako je u razdoblju 1999-2005. oko 80 posto turskih građana podržavalo pristupanje ove zemlje Uniji. Identičan eho javnosti (kojeg politika ne čuje) je danas u Bosni i Hercegovini.

Erdogan: Turska neće biti rob

Nova faza zahlađenja EU-turskih odnosa nastala je nakon pokušaja vojnog puča 2016. godine, a zatim i "nedemokratskih" ustavnih reformi, kojima su ovlasti turskog predsjednika proširene do nivoa gotovo samovoljnog upravljanja i odlučivanja o svemu. Današnja komunikacija između Brisela i Ankare se svodi uglavnom na nepristojno oštru retoriku, obostrane prijetnje i ucjene. Brisel prijeti proširenjem opsega sankcija zbog odnosa Turske prema Kipru i zbog "neovlaštenog istraživanja rezervi plina u kiparskim morskim vodama", dok Ankara uzvraća otvaranjem svoje granice i kapija turskih zatvora kako bi se Evropi isporučili "milioni izbjeglica i pripadnika oružane grupe Islamska država Irak i Levant".

Od turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana se traži povratak evropskim obrascima vladavine prava i građanskih sloboda, a Ankara uzvraća "turskim brexitom" i prijetnjama o "instantnom" okončanju pregovora za članstvo. "Turska neće bit rob EU-a i čekati... Mi smo danas drugačija zemlja od one kakvu ste do sada poznavali. Mi ne damo nikom da nas gleda poprijeko", poručuje ovih dana Erdogan.

Turska i Bosna i Hercegovina ni po čemu se ne mogu uspoređivati, jer, uz ostalo, u EU ovog časa živi više pretežno dobrostojećih turskih državljana nego što Bosna i Hercegovina ima stanovnika, a oko tri miliona samo u Njemačkoj. Međutim, kako vrijeme prolazi, sve je više sumnji da EU Erdoganu nije opsesija, kao što se čini da to nije ni srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, a samim tim ni lideru bosanskohercegovačkih Srba Miloradu Dodiku. Da li se radi o igri na dvije stolice, nekoj novoj Balkanskoj uniji, "mini Schengenu", Turskoj uniji neoosmanskih prostora ili velikom ništa? U ovom času sve je na stolu, jer je izvjesno da Turska nikada neće postati dio EU-a, briselska politika proširenja je dvolična i dvosmislena, dok Srbija, Albanija i Bosna i Hercegovina verbalno hoće, a djelima pokazuju na neke druge smjerove.

Bosanski English French German Russian