A+ A A-

KUDA IDE BALKAN?

(AlJazeera Balkans: http://bit.ly/2oBwdkb)

Regionalna turneja predsjednika Evropske komisije Jean-Clauda Junckera započeta  dvadesetak dana od usvajanja nove Strategije proširenja Evropske unije, ma koliko bila rutinska i tematski predvidiva - potvrđuje  novu zainteresiranost, dinamiku, povećanu iskrenost i vjerodostojnost evropske politike i institucionalnog odnosa Unije prema zapadnom Balkanu. A koliko je svega toga u proteklim decenijama nedostajalo, vidljivo je po stanju stvari u svakoj od šest zemalja u kojima je Juncker ovih zamećavljenih dana boravio.

.

Predsjednik najvišeg organa izvršne vlasti Evropske unije je tu da bi, kako sam kaže, potvrdio odlučnost Evropske komisije u podupiranju kredibilne perspektive proširenja EU na zemlje geostrateškog prodručja Evrope, te kako bi i vlastitim primjerom dokazao taj „pojačani angažman“ EU sa zemljama zapadnog Balkana u skladu s novom Strategijom proširenja koja je odobrena početkom februara.

Osim retoričke akrobatike, ključne poruke Brisela zato i nisu mogle biti ni po čemu drugačije od već poznatih zahtjeva prema zapadnobalkanskim partnerima: da izgrađuju principe pravne države i da ih same poštuju,  da jačaju slobodu medija umjesto da je sputavaju, da provode privredne reforme i jačaju tržišnu ekonomiju, da suzbijaju sistemsku korupciju i unutarnji i prekogranični kriminal, te da, kao najvažnije - rješavaju međusobne konflikte i jačaju regionalnu saradnju. Jer Evropska unija, veli Juncker, nikada više sebi neće dopustiti da prihvati u svoje članstvo zemlje koje nisu međusobno riješile teritorijalne sporove. „Veoma je važno da shvatite da mi želimo da zemljama Balkana osiguramo stabilnost, a ne da sami sebi uvozimo nestabilnost", rekao je Juncker medijima nakon „vrlo konstruktivnih razgovora“ sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem u Beogradu.

Sublimirajući svoju drugu posjetu Beogradu i najavljujući treću prije isteka petogodišnjeg mandata njegovog Kolegija naredne godine, predsjednik Evropske komisije je potvrdio da su tokom razgovora sa srbijanskim predsjednikom dominirali odnosi između Srbije i Kosova uključujući i moguće varijacije budućeg sporazuma o trajnom rješenju ovog, za Srbiju, najbolnijeg pritanja. Druga preovlađujuća tema su bili regionalni odnosi i bilateralna saradnja Srbije sa svim drugim zemljama regije, uključujući i pitanje liderske pozicije Srbije u tom geostrateškom prostoru. U tom kontekstu je rezimirana i nedavna Vučićeva posjeta Hrvatskoj koju je predsjednik  Evropske komisije i ovoga puta ocijenio „zanimljivom i vrlo korisnom za budućnost Srbije na evropskom putu“.

Imajući u vidu da će budućnost Srbije u procesu evropskih integracija, osim odnosa sa Kosovom (koji su u fokusu evropskih institucija) dominantno zavisiti i od odnosa Beograda i Zagreba (koji se još uvijek tretiraju bilateralnim pitanjem), zanimljivo je znati i stavove zastupnika u Evropskom parlamentu, u toj ključnoj instituciji EU od koje najviše zavisi stanje duha evropske javnosti, imajući u vidu da su eurozastupnici jedina direktno birana briselska vlast od građana u svojim zemljam. I jedini su glas naroda u tom čudesnom briselskom konglomeratu birokratije, politike, financijske moći, biznisa, lobizma i ideološke multipolarnosti. Najlogični sagovornici o temi hrvatsko-srpskih odnosa u vrijeme kada Srbija 2025. godinu vidi kao sudbinsku priliku, su razumljivo, zastupnici u Evropskom parlamentu iz Hrvatske. Vrlo zanimljive poglede o ovoj temi, specijalno za AJB iznose nezavisna Marijana Petir, Jozo Radoš iz Građansko-liberalnog saveza, predstavnica hrvastkih konzervativaca Ruža Tomašić i član Istarskog demokratskog sabora Ivan Jakovčić.

Zastupnica Tomašić je, kao i većina hrvatskih zastupnica i zastupnika u EP uvjerena da se o statusu Srbije u Evropskoj uniji neće osobito pitati u Zagrebu. O tome će se odluke donositi u „višim uredima“ koji svoje poluge utjecaja i moći imaju i u Zagrebu i u Beogradu, smatra ova europarlamentarka.

„Sigurna sam da će podrška Hrvatske Srbiji, a naročito ako se ona u pregovaračkom procesu odrekne Kosova, biti osigurana s puno više instance i da će bilateralni susreti u tome igrati manju ulogu. Iako nikako ne potcjenjujem bilateralne napore, međusobni će posjeti između Hrvatske i Srbije i dalje služiti više PR-u vladajućih elita, stvaranju dojma da se nešto konkretno radi na otvorenim pitanjima i da međusobno razumijevanje o mnogim ključnim temama postoji. I ako već pristaje na takve predstave, Hrvatska bi zauzvrat trebala tražiti ostvarenje pojedinih svojih strateških ciljeva u odnosima sa Srbijom, a nisam baš uvjerena da smo se u tom smislu dobro pozicionirali i da stvari idu u dobrom smjeru. Igrati igru s Beogradom po nalogu međunarodnih faktora, a zauzvrat prihvatati tek nekakve sitnice, bilo bi krajnje poniženje za Hrvatsku“, zaključuje zastupnica Tomašić.

I najpoznatiji hrvatski regionalist Ivan Jakovčić ne uočava iz briselske perspektive da Hrvatska ima kapacitet da bi sama ili preovlađujuće mogla utjecati na brzinu srbijanskog procesa pregovora s Evropskom unijom „prvenstveno zbog toga što će se uvijek nametati pitanje iskrenosti između dviju zemalja“.Te će procese, smatra Jakovčić, ponajprije gurati Njemačka i Francuska među zemljama-članicama, a Evropska komisija među institucijama Unije. U tom kontekstu je osobito zanimljiva uloga Francuske kao tradicionalnog saveznika Srbije imajući u vidu da je u nazirućem novom mozaiku interesnih pregrupiranja u Evropi i globalno, sve uočljivije nametanje mladog i poletnog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ka poziciji glavnog evropskog reformskog integraliste, imajući prvenstveno u vidu biološko i političko slabljenje pozicije donedavno dominantne njemačke kancelarke Angele Merkel.

Slična su stajališta i zastupnika Joze Radoša. On smatra da Srbija ima dugu diplomatsku tradiciju, jaku lobističku aparaturu i geostratešku poziciju čime sebi opskrbljuje direktnije veze s nekoliko najjačih zemalja-članice Unije, osobito sada s Njemačkom. Aktuelna vlast u Beogradu uživa sipmatije i u evropskim institucijama uključujući i Evropski parlament bez obzira na heterogenost njegove ideološke strukture. To su ključni razlozi, smatra Radoš, zbog kojih nikada do sada Evropska komisija nije bila konkretnija kada se govori o proširenju. „Sada se prvi pout nedvojbeno naglašava da je proširenje prvenstveni geostrateški interes Unije a ne Balkana, da zapadni Balkan pripada jedinstvenom europskom prostoru, te da se na balkansku regiju u Bruxellesu danas, više nego ikada u prošlosti, gleda istodbno kao na kapiju i mostobran prema drugim strateškim područjima za Evropsku uniju kao što su Turska, Bliski Istok i druge zemlje islamskog svijeta“. U tom svjetlu Radoš podsjeća i na saborsku odluku usvojenu neposredno uoči ulaska Hrvatske u EU sredinom 2013. kojom se službeni Zagreb obavezao prema institucijama Unije da niti jednu zemlju u regionu neće ometati u procesu evropskih integracija. Naprotiv, Hrvatska bi kao punopravna članica Unije, trebala puhati u jedra svakoj od njih u skladu sa njihovim pojedinačnim zaslugama, naglašava Radoš.

Iako je predsjednik Evropske komije Jean-Claude Juncker susret u Zagrebu i nedavno i u ponedjeljak u Beogradu ezopovski ocijenio „zanimljivim“, europarlamentarci iz Hrvatske su sumarno kritičniji prema ovom događaju bez obzira što je generalno „svaki dijalog bolji od sukoba“. Zajednički stav četvoro od ukupno jedanaestoro iskusnih političara koji Hrvastku zastupaju u Evropskom parlamentu je da su tokom Vučićeve posjete Zagrebu otvorena brojna vruća pitanja bilateralnih odnosa, ali da ni jedno nije riješeno. Smatraju, također, da će se većina problema iz prošlosti, zbog svoje delikatnosti i taloga proteklog vremena, morati rješavati aršinima pravne stečevine Evropske unije umjesto bilateralno, čime se Hrvatskoj teoretski prepuštaju bijele figure s pravom prvog poteza na šahovskoj tabli evropskog integracionog procesa u kojem je Srbija zajedno sa Crnom Gorom za sada favorizirana zemlja u regiji. Pitanje je samo da li je Hrvatska ovakva kakve je, sposobna za takvu ulogu.

Radoš smatra da ni Srbija ni Hrvatska ne bi trebale da imaju skrivenih namjera. Hrvatskoj predsjednici se, tvrdi, s razlogom žuri kako bi na domaćem terenu konačno pokazala da je predsjednica koja ima gard i viziju, a ne da je poslušnica desničara u svom HDZ-u kako su je često u zadnje vrijeme predstavljale opozione stranke. Na globalnom planu, hrvatska predsjednica je osjetila momentum za poruku da je Hrvatska spremna preuzeti ulogu regionalnog lidera i da je za takvu ulogu posljednji čas. Vučićev motiv je, po Radošovom uvjerenju, pokazati vještine preskakanja prepona i na svim razinama, ojačati svoju verbalnu miroljubivost i samoizgrađenu karizmu balkanskog lidera; te ojačati rejting svoje stranke na predstojećim vrlo bitnim izborima za upravljanje glavnim gradom Srbije.

I za nezavisnu EU zastupnicu Marijanu Petir odnose između Hrvatske i Srbije treba promatrati kao interes obje strane da naprave pozitivan pomak u međusobnim odnosima - svako iz svojih razloga. „Hrvatska je ponovo pružila ruku pomirenja prema Srbiji, a možemo slobodno reći i 'okrenula drugi obraz', a hoće li nas Srbija opet udariti po njemu, ostaje da vidimo“. Ova EU zastupnica smatra da su mnoga važna pitanja i nakon Vučićeve posjete ostala otvorena i da hrvatska strana na njih ni do danas nije dobila konkretne odgovore. „Takva pitanja su nestale osobe, povrat hrvatske imovine i kulturnog blaga, pitanje položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji prema kojoj se srbijanske vlasti svih proteklih godina odnose maćehinski, pitanje granice, sporni srbijanski Zakon o ratnim zločinima koji za hrvatske branitelje predstavlja realnu prijetnju i ograničenje slobode kretanja, čime je Srbija sebi neosnovano pripisala ulogu malog Den Haaga. Na mala vrata je otvoreno i pitanje nadoknade ratne štete iako o tome, na žalost, nije bilo prethodne suglasnosti na najvišem nivou u Hrvatskoj“, zaključuje Petir. Ona također smatra da na sva ova krupna i opterećujuća pitanja u odnosima između dva susjeda, srbijanska strana Hrvatskoj još nije dala ozbiljnije signale dobre volje da će situacija krenuti nabolje uvažavajući činjenicu da će trebati vrijeme da se data obećanja počnu realizirati. I ona smatra da većina otvorenih pitanja nije bilateralnog karaktera već njihovo rješavanje zadire u stečevinu Evropske unije. „Zbog toga se njihovo rješavanje mora postaviti kao uvjet Srbiji prije otvaranja nove faze pregovora s EU, jer je Hrvatskoj sada, spletom okolnosti, preostalo da ta pitanja u budućnosti rješava tijekom pregovora Srbije sa Europskom unijom, svidjelo se to kome ili ne“, ocjenjuje zastupnica Petir.

Ona kao i zastupnik Radoš smatra da se najnovijom balkanskom strategijom o „vjerodostojnoj perspektivi proširenja i pojačanoj suradnji Unije sa zapadnim Balkanom“ najjači vjetar u leđa za sada daje Srbiji, ali da takva politika nije bezuvjetna. „Granična pitanja i odnosi sa susjedima će biti vaga uspješnosti Srbije na europskom putu iako se Srbija po tom osnovu nije pomakla s početne točke“, smatra zastupnica Petir, dok zastupnik Radoš zaključuje da je, upravo zato, zagrebački dogovor o metodologiji rješavanja graničnih sporova, jedini ozbiljan rezultat nedavnih razgovora Kitarović-Vučić. Dogovoreni princip uređenja spornih granica između Hrvatske i Srbije trebalo bi primijenjivati i na sve zemlje u regionu, smatra Radoš.

Pod tim „principom“ se, podsjećamo, podrazumijeva bilateralno rješenje graničnih sporova u konačnom roku od dvije godine. Ako se problem ne riješi dogovorom, slučaj bi se morao povjeriti stalnom međunarodnom Sudu pravde u Haagu ili nekoj drugoj kredibilnoj međunarodnoj institituciji, nikako ad-hoc arbitražnim timovima kao što je slučaj u aktuelnom graničnom sporu Hrvatske sa Slovenijiom oko Savudrije.

Gledajući dioptrijom zastupnika u Evropskom parlamentu, i ne samo hrvatskih, od Hrvatske kao članice Evropske unije se u Bruxellesu očekuje da bude „zrelija“ članica Evropske unije nego do sada, da bude demokratskija i mudrija, da ima inicijative koje su usklađene sa strategijama Unije i da insistira na rješavanju glavnih otvorenih pitanja ne samo sa Srbijom.

Ukoliko Hrvatska bude uspješna u tome i nametne se kao lider koji je u stanju da, bez uplitanja međunarodnih mentora, počne rješavati probleme sa susjedima, pa i s onima koji su međusobno ratovali, utjecaj Hrvatske će u Evropskoj uniji početi rasti proporcionalno s uspješnošću njene regionalne politike na Balkanu. A manevarski prostor je veliki imajući u vidu da su se s ovog hronično trusnog područja Sjedinjene Države povukle i prije Trumpa, da se Unija do sada nije dovoljno iskreno i mudro uključivala, te da Rusija pušta sve dublje, običnom oku još nedovoljno vidljive, političke, vojne, ekonomske i obavještajne korijene.

Bosanski English French German Russian