A+ A A-

JAVNI SERVISI I GLOBALNI MAINSTREAM MEDIJI

Direktni i indirektni utjecaji globalnih mainstream medija na uređivačke politike javnih servisa i posljedice nekritičkog prihvatanja iskreiranih istina koje dolaze posredstvom globalnih medijskih korporacija

Bar/Sutomore, 4.12. 2017. - U Sutomoru je 2. i 3. decembra 2017. održana zanimljiva, korisna i potrebna rasprava o ulozi, poziciji i perspektivi javnih rtv servisa u Jugoistočnoj Evropi u kontekstu sve prisutnijih dnevnopolitičkih pristisaka na medije sa naslovnom temom «Sloboda govora, cenzura i autocenzura u informativno-političkim emisijama javnih RTV servisa i medija uopšte». Organozatori ove stručnoprofesionalne debate bili su Kulturni centar Bar na čelu s direktorom Ćazimom Nikezićem i afirmirani Barski TV festival, na čelu s uglednim tv dokumentaristom i publicistom Perom Radovićem.

Osim JS Srbije, Federalne radio-televizije i RT Republike Srpske čiji predstavnici nisu bili prisutni, svi drugi javni emiteri u regionu bili su kvalitetno zastupljeni, dok su tri JS (RT Crne Gore, RT Kosova i RT Vojvodine) na konferenciji predstavljeni najodgovornijim programskim ili menadžerskim kadrovima.

Cilj konferencije je bio razmjena iskustava kako bi se javni servisi, kao jedino medijsko javno dobro u našoj regiji vratili osnovnoj društvenoj funkciji: profesionalnom informiranju najšire javnosti, njenom svegeneracijskom educiranju i kultiviranoj zabavi. S tim u vezi, a u interesu konkretnosti i pragmatike, odgledali smo i centralne TV Dnevnike svih javnih servisa na dan izricanja konačne presude Apelacionog vijeća Tribunala za ratne zločine izvršene na prostoru bivše jugoslavije, u predmetu Jadranko Prlić i ostali. Taj, 29. novembar 2017. i direktni prijenos suicidnog suočavanja s potvrđenom presudom koje je izrežirao hrvatski general-pukovnik Slobodan Praljak, bili su bogomdani okvir za dobronamjernu rasprvu o formi, suštini, etici, estetici, dinamici i poruci informativnih programa javnih emitera danas i ovdje. I? Imalo se šta vidjeti i čuti, ali o tome ću nekom drugom prilikom.

Kada mi je ponuđena privilegija da sudjelujem na ovom referentnom forumu na vansezonskoj, opustjeloj crnogorskoj obali, moj jedini uslov da bih se zaputio iz Brisela do Bara bio je da mi se omogući da, konačno, pokušamo ukazati na sveprisutni a ipak ignorirarni ‘amerikanizam’ planetarnog dosega, kojem se većina medija pa i javni servisi, sve teže opiru. Riječ je, naravno, o globalnim kreatorima 'istine', odnosno o mainstream medijima. To mi je omogućeno i evo u nastavku moj skromni doprinos načinjanju ove bezrazložno i predugo kod nas tabuizirane teme. 

Uvod

U razvijenim demokratijama nije jednostavno upravljati baš svim ideološkim strujama, svim generacijama ili slojevima društva. To je nemoguće baš zato što smo u eri domokratije - ma kakva ona da je.

Ali, i za to je smišljeno lukavo rješenje: narod se najefikasnije može kontrolirati kontroliranjem misli, a mediji su za to najbolje oruđe. “Misli su one koje bi mogle odvesti do djela, te ih je stoga potrebno držati na uzici” pojašnjava Noam Chomsky u knjizi Mediji, propaganda i sistem.

Za neposlušne (iz osobnog iskustva znam), odgojeni su čuvari zakona koji, uz sve ostalo, na sofisticiran način, u ime zakona, demokratski izabrane vlasti i ustavnog poretka, provode metode egzistencijalnog progona koji je neusporedivo perfidniji, okrutniji i socijalnopsihološki razorniji od progona u klasičnim nedemokratskim režimima. Ničeovski kazano, najgore nas savijaju i muče nevidljive ruke!

Mainstream media (prevladavajući mediji u kreiranju javnog mišljenja ili mediji glavne struje)[1], među koje spadaju i takozvani elitni mediji, koji za razliku od masovnih imaju zadatak da istu funkciju vrše prema višim slojevima i nadprosječno pismenoj populaciji - nisu nikakav novitet, plod  teorija zavjere, niti su medijski monstrumi pred kojima se treba predati.To je realnost globalizacije koju treba objektivizirati u kontekstu geopolitičkih i povijesnih specifičnosti Zapadnog Balkana, pogotovo imajući u vidu specifičnosti raspada bivše zajedničke države i etnonacionalistički karakter ratova na tom prostoru.

Utoliko su javni rtv servisi kao specifično javno dobro na medijskom tržištu važniji, potrebniji i društveno korisniji. Zato ih i jeste neophodno vratiti pod neposrednu kontrolu onih koji ga finansiraju, pod kontrolu građana. Takozvano neutralno i reaktivno-poslušničko izvještavanje u programima JS potrebno je zamijeniti etičkim, istraživačkim i analitičkim odnosom prema događajima, temama i izvorima informacija. Umjesto gotovo liturgijskog ponavljanja jedne te iste dnevnopolitičke propovijedi, potrebno se odgovornije odnositi prema činjenicama i istini. Nebitno je za ovdje postavljenu temu da li je pojam istine više filozofska, etička, ontološka, estetička, religijska, metafizička, logička, semantička... kategorija – cilj je podsjetiti da javni mediji, a posebno javni rtv servisi moraju, bez obzira na razmnoživost dnevnopolitičkih smicalica, biti što dalje od zablude kao prirodne suprotnosti istini. Samim time će javni rtv servisi biti kritičniji i prema „istini“ globalnih krojača svijetskog poretka.

Da bi JS u tome usljeli, neminovno je u Programska vijeća (tamo gdje ih ima) ne postavljati ovlaštene i poslušne[2] predstavnike dnevne politike, nego neposredno birati kompetentne predstavnike društvene zajednice, a tamo gdje Programskih vijeća nema, potrebno ih je, po istom principu, osnovati. Isto vrijedi i za Upravne odbore, direktore i urednike koje treba birati isključivo prema kriterijima neovisnosti, stručnosti, kompetencije i iskustva imajući u vud da cenzura i autocenzura uglavnom nisu urođena svojstva novinara i urednika, već su stečene navike koje im nameću nadređeni.

 Javni servisi vis-a-vis mainstream medija

O strateškom propagandnom djelovanju na svijest masa, tragovi postoje od kako postoje organizirana društva. Metodologije ‘osvješćivanja’ slične današnjim, datiraju iz vremena uoči Prvog svjetskog rata i uglavnom se vežu za tadašnje britansko Ministarstvo informiranja koje je, uz sve ostale propagandne aktivnosti, perfekcionistički procijenilo da se samo putem medija i kontrolom nad mislima američkih intelektualaca (koji, smatralo se, mogu biti najporozniji materijal u odnosu na britansku propagandu) SAD mogu pridobiti na stranu Antante u ratu protiv sila Osovine. To se, kao što je poznato, i dogodilo u aprilu 1917. godine. U nastavku Prvog svjetskog rata, američki propagandni stručnjaci i historičari su za svog predsjednika Wilsona, također, iskreirali strategiju “historijskog  upravljanja istinom” odnosno “dizajniranja činjenica u skladu s državnim nacionalnim interesima”. U knjizi “Propaganda” koju je američki majstor ovog zanata, Edward Bernays, napisao između dva svejtska rata, zapisano je da je “ustrojavanje ljudskih umova moguće na isti način na koji se vojnici ustrojavaju u svojim jedinicama”.

Nakon Velikog rata, ova tema se počela probijati i do naučnih krugova, nezavisnih intelektualaca i javnosti. U akademskoj zajednici se od tada do danas vjeruje da je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat zato što je izgubila bitku protiv britansko-američke propagande. To je 1925. u autobiografskoj ispovijesti Main kampf priznao i sam nacistički vođa Adolf Hitler.[3] Globalnije i sistematičnije rasprave o ovom fenomenu, međutim, otvaraju se s početka Drugog svjetskog rata kada se George Orwell  u knjizi “Životinjska farma” izruguje Sovjetskome Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi, ali problematizira i pitanje centralizacije medijske moći i sprege unutar institucionalnih struktura u Engleskoj.[4] 

Od tada do danas, globalno pokoravanje ljudskog uma se usavršavalo isključivo kao državna strategija i taktika, da bi u konačnici postalo novom, u široj javnosti manje ili više zamijećenom, geopolitičkom paradigmom. Uprkos tome, o ključnim aspektima djelovanja globalnih mainstream medija se još uvijek ne vode suštinske rasprave tamo gdje bi to trebalo prvenstveno da bude - u samim medijima, a osobito u javnim rtv servisima, u obrazovnim institucijama, među intelektualcima i, naravnom, unutar mega-korporacija kojima su globalni mediji sredstvo manipulacije. U ovim strukturama ova tema je i dalje gotovo tabu. Tu se, kako bi rekao Noam Chomsky, i ne čitaju klasici o kontroliranju ljudskih umova jer bi to bilo direktno suprotstavljeno njihovoj ideologiji. Upravo većini od tih i jeste duboko u venama njegovanje mitologije o sebi samima kao neumornim humanistima i neustrašivim borcima za slobodu i istinu. Osobno mi iskustvo govori da su, u sve očiglednijem sudaranju profiterstva i ideologije s jedne i činjenica s druge strane, sve brojniji oni koji meditiraju u vlastitom subjektivnom svijetu (ne)istinitosti, i ne pokušavajući da povjeruju da “smisao istine kao najvišeg vrijednosnog pojma, upravlja ljudskim životom uopšte i postavlja mu mjeru”[5]

Drugo osobno iskustveno stanoviše u vezi s ovom temom jeste da mainstream mediji sami po sebi nisu, ne moraju i ne trebaju biti apriorno konotirani kao zavjerenički, nedobronamjerni ili nepoželjni. Trebalo bi ih, čini mi se, prvenstveno prestati ingnorirati i s njima se nositi u granicama medijskog kodeksa i osobnih profesionalnih sposobnosti, etičkih načela i životnih opredjeljenja svakog ko se ne miri s ideologijom imperijalne demokracije [6], postdemokratizma i neoliberalne globalizacije[7] čiji je cilj relativizacija stvarnog i propagiranje kontroliranog života svakog pojedinca. A konačni ishod je rat protiv unaprijed definiranih neprijatelja.

U ovom skromnom pokušaju kontekstuiranja mainstream medija naspram uloge i djelovanja javnih medijskih servisa danas jugoistočnoj Evropi, a imajući opet u vidu da već postoji suglasnost da globalni mediji glavne struje imaju ulogu indoktrinacije, a javni servisi bi trebali biti u službi naroda i imati ulogu prosvjećivanja - pitanje je, dakle, šta je kojem mediju glavna struja, ko tu struju kreira, kome i zašto ti mediji služe? Te da li smo i koliko spremni vjerovati ili ne vjerovati da je istini moguće potpuno i zauvijek zametnuti trag u korist zabluda?

Odgovor sam pokušao pronaći u fenomenu britanske javne radio-televizije BBC[8] kao globalno najstarijem, najvećem i najcjenjenijem medijskom servisu u vlasništvu građana, kojem se, uz sve povremene programske oscilacije, ne može oduzeti epitet vodećeg nacionalnog i globalnog medija u sferi informacija, iako ne zaostaje ni u obrazovnom, dokumentarnom, naučno-popularnom, dječijem pa i drugim programskim vrstama i podvrstama uključujući i rijaliti.[9]

Zašto još BBC? Zbog toga što je nastao, djeluje i opstaje u zemlji koja je prva patentirala sistem upravljanja ljudskim mislima, koja takve metode nikada nije napustila i koja zahvaljujući, pored ostalog i tome, jeste i dan-danas Kraljevstvo s najvećim brojem Krunskih kolonija.[10] Želim, dakle, reći da istinski ne postoje suvisli razlozi zbog kojih bih povjerovao da je trivijalizacija javnog sadržaja u regionalnim javnim medijima nužnost političkih okolnosti, ili da zbog represivne dnevne politika ili slabe ekonomije nije moguće više profesionalizma, ili da je nemoguće generalno osnaživanje uloge javnih servisa i kod nas - osim, naravno, ako javni servisi nisu javni nego državni! Uvjeren sam da je prestrojavanje moguće već sada, a pogotovo će biti moguće kada u tim državama bude više demokratske kontrole nad institucijama vlasti uključujući pravosuđe, kada novinarstvo na ovim prostorima doživi duhovno, etičko i profesionalno pročišćenje. Tada će podaništvo, dvoličnost, amaterizam i strah od egzistencijalnog progonstva ustupiti više mjesta znanju, profesionalnoj hrabrostii i etici u novinarskoj profesiji.

Čiji novac, toga i televizija?

Ukoliko bi se iz engleskog pojma mainstream media preuzeo samo onaj deskriptivni dio po kojem se radi o “masovnim medijima koji odražavaju prevladavajuća mišljenja, utjecaje i aktivnosti”- u tom bi slučaju svaki javni servis mogao biti mainstream medij u svojoj zemlji po uzoru na BBC. Ukoliko, međutim, mediji glavne struje podrazumijevaju (a uglavnom podrazumijevaju, jer im je to i cilj) nametanje stajališta svojih moćnika kroz distribuciju sadržaja koji nisu u skladu s prevladavajućim (ili poželjno prevladavajućim) pogledima u društvu - u tom slučaju ne vidim nikakvu uredničku niti programsku sličnost između globalističkih porobljivača ljudskog uma i medijskog javnog servisa kao javnog dobra. Jer, ponovimo to i ovdje, umjesto plansko-interesne indoktrinacije u cilju stvaranja klime za nove “preventivne ratove”, javni servisi bi trebalo da služe cjelovitoj javnosti koja ga finansira. Kao zagovornik profesionaliziranih javnih rtv servisa priželjkivao sam i priželjkujem da su javni servisi ovog tipa dovoljno finansijski, kadrovski i tehnološki samostalni kako bi, makar približno kao BBC, mogli djelovati u svojstvu medija s najvećim utjecajem na javno mnijenje u svojoj zemlji.

Međutim, čak i površnim uvidom u materijalno stanje i programski sadržaj koji se vidi u dnevnoj programskoj košuljici, nije teško zaključiti da je stvarnost ovih javnih medijskih službi u regionu manje ili više sumorna izuzme li se RTV Slovenije nakon neuspjelog pokušaja komercijalizacije 2004. godine. U razgovoru s predstavnicima ovih medija nije teško uočiti da su oni u većini koji su isfrustrirani svojim ekonomskim položajem, stalnim pritiscima dnevne politike i oglašivačkih lobija, zastojima u tehnološkom razvoju i digitalizaciji, padom vlastite i rastom gledanosti komercijalnih medija[11]. Kao takvi javni rtv servisi postaju sve manje otporni na medijske udare multinacionalnih njuz-giganata koji pokrivaju oko 90 posto globalnog medijskog tržišta[12]. Stvarna video-slika o svakodnevnom životu u zemljama regije zbog toga izostaje, a ona koju globalni mediji glavne struje prikazuju je vrlo često u suprotnosti sa uspjesima, problemima ili teškoćama ‘običnih’ ljudi u regionu kao većinskih finansijera javnih rtv servisa. (A globalni mainstream mediji to, zapravo, i žele: tendencioznim neistinama odvratiti pažnju što šire javnosti sa suštinskih tema po principu dok ‘psi laju, karavani prolaze’).

Jedno od pitanja koje mi se u tom kontekstu odavno nameće jeste: zašto u današnje vrijeme globalnog sela, informatičkih mreža kao alternativnih medija i sve veće IT pismenosti, prodor do toliko bitnih alternativnih izvora informacija nije efikasniji? Možda bi, upravo u tim alternativnim izvorima  informacija, za javne servise mogla biti jedna od jeftinijih alternativa u opiranju globalnom mainstream žurnalizmu. Iz vlastitog iskustva mi je poznato da put do izvora i “izvora” informacija vodi potpuno različitim smjerovima. Kreatori globalne poslušnosti - te globalne medijske ajkule i njihovi vjerni psi čuvari[13], gotovo na ezoteričan način, ne birajući sredstva, žele doprijeti do same duše globalne javnosti, oni svijet kolorišu po vlastitoj želji, kroje percepcije o tom svijetu i sebi samima, diktiraju sadržaje i poruke iz svoje zemlje, strateškog interesnog područja i sa međunarodne pozornice – sve u cilju što većeg profita, utjecaja i geopolitičkog nadzora.[14] Nakon što je shvatila da je bila dobro plaćena da bi pisala laži, nekadašnja novinarka CNN-a[15] Amber Lyon, svoju bivšu medijsku kuću koja se reklamira kao “najvjerodostojnije ime u vijestima”, nedavno je javno opisala kao “oružje masovne destrukcije čijih posljedica još ne možemo biti ni svjesni”[16].

Tehnologija pokoravanja ljudskog uma i društvenog nadzora je, kao što je poznato, dobro uhodana i naoko prosta, a najodaniji sluga joj je, u sve većoj mjeri, tehnonauka kao generator tehnoovisnosti, posebno među mladima. Velike medijske korporacije, kao što su Reuters, Associated Press, CBS, New NY Times…, uz pomoć novinara, stručnjaka i onih intelektualaca koji služe kao ideološko pokriće takvim korporacijama, svoje teze i istine[17] plasiraju kroz zanatski dobro upakovane vijesti i breaking news, kroz izjave zvaničnika i priče pažljivo odabranih očevidaca s mjesta događaja, kroz filmsku tv produkciju i dokumentaristiku, reportaže i direktne prijenose.Takve sadržaje sve češće i masovnije, paušalno, nekritički i bez refleksa za (ne)pouzdanost - preuzimaju i redistribuiraju sve brojniji komercijalni i mnogi javni mediji, zapravo svi koji nemaju potrebne resurse za autentičan i autorski način rada. Tako, glavni mainstream trovači javnosti, putem svojih kanala i indirektne participacije sve većeg broja ekonomski nejakih medija i povodljivih urednika i novinara, nameću mišljenja onih koji zajedno s najmoćnijim industrijskim korporacijama, oblikuju globalni poredak. To su, dakle, oni koji čine tek oko 1% najbogatijih koji upravljaju s polovicom svjetskog bogatstva i deset najbogatijih koji upravljaju sa čak oko 90% ukupne svjetske vrijednosti mjerene bruto društvenim proizvodom. Prema podacima Istraživačkog instituta švicarske Credit Suisse banke iz oktobra 2017. bogati su se, od svjetske monetarne krize  2008. a zatim i nakon planetarne recesije, još više obogatili, a siromašni još više osiromašili.[18] U istom izvještaju se navodi da je broj milionera u svijetu od 2000. porastao za 170%, dok je broj ultrabogataša upeterostručen. Broj milionera će se 2022. godine, navodi se u istom izvoru, sa sadašnji 36 miliona bogatih s imovinom većom od milion dolara, povećati na 44 miliona bogataša od kojih će i dalje najviše takvih biti u SAD.

Javni servisi - pečat umjesto mrlja stvarnosti?

Glavnu olakotnu okolnost za uspješno djelovanje na prostorima jugoistočne Evrope, kreatori novog svjetskog poretka i njihovi mainsteram mediji kao “apologete rata” imaju u gotovo hroničnoj ekonomskoj, kadrovskoj i tehnološkoj oskudici s kojom se bori većina javnih servisa u ovom geografskom prostoru. Ta olakotna okolnost za globalne medije je prvenstveno u tome što svi osim RTV Slovenije, a zbog nedovoljnih ili nestabilnih izvora finansiranja, nemaju ni minimalnu dopisničku mrežu u glavnim svjetskim centrima u kojima su kuhinje svjetske politike, a lokalne i regionalne dopisničke mrežem su u stalnoj redukciji ili u procesu izumiranja[19].

Takva otuđenost od zbilje, stvarnih i alternativnih izvora informacija na mjestu regionalnih i globalnih dešavanja, idealna je prilika za akcije globalnih mainstream medija i njihove tendenciozne zablude.

Prema podacima koje sam uspio prikupiti do nastanka ovog teksta, jedini javni servis u regionu koji ima ovu vrstu digniteta je RTV Slovenije. Sa razgranatom mrežom dopisnika u zemlji i stalnim dopisništvima u Njujorku, Moskvi, Londonu, Briselu, Berlinu, Rimu, Pekingu, Istanbulu, Beogradu, donedavno i u Zagrebu - slovenačka Radio-Televizija se može mjeriti s najozbiljnijim javnim emiterima u Evropi. Iz Njujorka se medijski pokrivaju Vašington i Kanada, iz Berlina Poljska, Češka i Skandinavija, iz Brisela zemlje Beneluksa i Francuska, a iz Istanbula Bliski Istok.

Godišnji budžet ovog javnog rtv servisa je već godinama stabiliziran na oko 120 miliona eura i nije predmet dnevnopolitičkih rasprava niti zakonodavnih preturanja. To je ovom  emiteru omogućilo da se, nakon svojedobnih nepromišljenih komercijalističkih i rijaliti eksperimenata, vrati na poziciju medijskog lidera u zemlji iako je komercijalna PopTV statistički gledanija zbog predominacije zabavno-rekreativnih sadržaja. Iskusni medijski profesionalci ovog javnog servisa koji se po uhodanim standardima rotiraju po svijetu, zajedno s uredništvom u sjedištu u Ljubljani, predstavljaju solidnu snagu za odvraćanje globalnih mainstream medija od  RTV Slovenije. Efekti se posebno jasno raspoznaju u danima spektakularnih međunarodnih dešavanja kada slovenačke komercijalne televizije ne mogu programski parirati nacionalnom javnom program, pa se u takvim (ne)prilikama najbolje i vidi ko ima prave, krive ili fingirane izvore informacija.

Hrvatska Radio-Televizija, kao mnogo godina nakon raspada bivše SFRJ vodeći javni RTV emiter u jugoistočnoj Evropi, od 2010. godine je ozbiljno posustao. Nepopustljivost dnevne politike, marginaliziranje općih i specijalističkih znanja, degradacija rukovodnih pozicija[20] i rast gledanosti komercijalnih tv kanala[21], glavni su razlozi. Osobito se to odnosi na HTV, dok Hrvatski radio neusporedivo uspješnije odolijeva dnevnopolitičkim i oglašivačkim pritiscima i ucjenema, što uz ostalo može ukazivati i na bitnost uredničkog personaliteta u kreiranju programskih sadržaja. Unutarnji kadrovski potresi unutar HTV-a neminovno su se negativno odrazili i na dopisničku mrežu cijelog RTV sistema, a osobito na dopisništva u svijetu što je dovelo do toga da se ovaj javni emiter zadnjih godina programski umnogome ne razlikuje od većine ostalih u okruženju, iako HRT i danas ima efikasniji sistem naplate zakonom propisane rtv pristojbe od svih drugih u regionu.[22]

Po onome što se vidi na ekranima i po onome što javno izjavljuju neki od vodećih predstavnika javnih rtv servisa, većina ovih medija ima nestabilnu i neizvjesu finansijsku, kadrovsku i programsku budućnost, bez obzira što se svi osim javnih emitera u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini[23], finansiraju većinski iz budžeta. U Makedoniji se za potrebe oko 860 uposlenika MRT-a iz budžeta izdvaja oko 30 miliona eura godišnje. Za oko 700 zaposlenih u RTV Crne Gore iz budžeta se godišnje izdvaja oko 12,5 miliona eura. Oko 700 stalno uposlenih ima i Radio-Televizija Kosova (RTK) za koju se iz budžeta godišnje izdvaja oko 11 miliona eura. Približno toliko se godišnje izdvaja i za RTV Vojvodine kao drugi javni RTV servis u Srbiji.

Javni servisi i konkurencija

Redistribucija indoktriniranih tv sadržaja kroz programe javnih servisa izvodi se najčešće indirektno putem preuzetih informacija sa ‘historijskih’ međudržavnih samita[24], visokorangiranih međunarodnih sastanaka i konferencija, bilateralnih i multilateralnih predsjedničkih ili premijerskih susreta, a najčešće putem perfidno intoniranih dnevnopolitičkih izjava najviših zvaničnika i njihovih glasnogovrnika. Direktniji vid utjecaja globalnih korporacija na javno mnijenje u zemljama JE ostvaruje se kroz prodaju filmskog, naučnopopularnog, zabavnog, dječijeg i drugih jeftinih tv sadržaja koje javni emiteri nužno kupuju[25] po strukovnim sajmovima ili putem direktnih pogodbi.

Dadatna dugoročna nepogoda po javne rtv servise u regionu je i ta što uprkos slabašnoj ekonomskoj i marketinškoj osnovi, te uprkos niskim stopama privrednog rasta, etičkoj i stručnoprofesionalnoj krizi u novinarstvu - konkurencija televizijskih kanala na ovim prostorima postaje svake godine sve oštrija. To se neminovno odražava i na materijalni status, gledanost, marketinške prihode i uređivačke politike javnih servisa. Neovisnost i profesionalnost svakog javnog medija je, dakle, u proporcionalnoj srazmjeri sa neovisnošću i stabilnošću izvora finansiranja: što su stalni prihodi stabilniji, što je zakonodavstvo iz te sfere svrsishodnije i što je javni servis manje ovisan o komercijalnim prihodima, utoliko je kvalitet programa javnih emitera raznovrsniji i kvalitetniji, kadrovska struktura je profesionalnija, te je samim tim i direktni utjecaj globalnih mainstream medija prigušeniji. Novac je, dakle, nužno zlo bez kojeg ne može biti kvalitetnog javnog rtv servisa s kredibilnim tv i radio programima.

Sa petnaestogodišnjim novinarskim radom iz sjedišta Evropske unije, NATO-a i Tribunala za ratne zločine nastale na prostoru bivše Jugoslavije, mogu iskustveno potvrditi gornju tezu kroz značaj prisutnosti vlastitih novinara na bitnim međunarodnim događajima. Kadgod su na takvim zadacima bili novinari sa znanjem o temi, s iskustvom sa terena i sa profesionalnim stavom, činjenice o tom događaju su drugačije selektirane i poruke intonirane u odnosu na izvještaje indoktriniranih ili nedovoljno tematski upućenih zapadnih medija i njihovih dopisnika. Preuzimanje nepoznatih autorskih uradaka s interneta, također nije nepoznata pojava na ovim prostorima, a najčešća praksa je ‘pokrivanje’ važnih događaja slanjem sektorski nekompetentnih ad hock reportera iz redakcije. Sva tri ova pogrešna puta dugoročno nisu ohrabrujuća jer vode javne servise u još dublju provaliju neprofesionalizma i ovisnosti od globalnih mainstream medija, dnevne politike i daj-šta-daš oglašivača.

Rezime

1.U razvijenim demokratijama nije jednostavno upravljati baš svim ideološkim strujama, svim generacijama ili slojevima društva.To je nemoguće upravo zato što je domokratija - ma kakva da je. Ali, i za to je smišljeno lukavo rješenje: narod se najefikasnije može kontrolirati kontroliranjem misl, a mediji su za to najbolje oruđe.

2.O strateškom propagandnom djelovanju na svijest masa, tragovi postoje od kako postoje organizirana društva. Globalizacija, tehnokultura i digitalizacija rtv prostora ne znače istodobno više slobode, nego pretpostavljaju mogućnost većeg nadzora.

3.Mainstream media nisu plod  teorija zavjere, niti su medijski monstrumi pred kojima se treba predati.To je realnost globalizacije koju treba objektivizirati u kontekstu geopolitičkih i povijesnih specifičnosti Zapadnog Balkana imajući u vidu i specifičnosti raspada bivše zajedničke države i karakter etnonacionalističkih ratova na ovom prostoru.

4. Mainstream mediji sami po sebi ne moraju biti uvijek, niti su, jednoumni i zavjerenički, niti svi uvijek pripadaju mrežama globalne manipulacije u stvaranju poželjnih istina. Primjeri za to su BBC, slovenačka Radio-Televizija, RTV Kosova…svi ovi mediji su najutjecajniji u zonama svoga djelovanja iako nisu potpuno imuni na dnevnu politiku i sve žešću konkurenciju komercijalnih TV kanala i drugih digitalnih medija.

5. Iskustva britanskog javnog servisa BBC dokazju da je moguće biti profesionalan čak i u zemlji u kojoj je patentiran i do perfekcije unaprijeđen mehanizam upravljanja ljudskim mislima. Dva su ključna faktora koja to omogućuju: a) finansijska stabilnost i b) kompetentnost aktera koji čine taj dugi i pravilno razmršeni lanac programske produkcije. Finansijska stabilnost ovog JS osigurava egzistencijalnu sigurnost programskih autora, a kompetencija ih štiti od dnevnopolitičkih utjecaja i pritisaka imajući u vidu da su klimoglavost i poslušlost najčešće posljedica individualne (ne)sposobnosti.

6.U vremenu globalnog sela, informatičkih medija i sve veće IT pismenosti, javni servisi nedovoljno koriste alternativne medije kao jedan od izvora informacija u cilju odupiranja globalnim produkcijama lažiranih vijesti.

7.Javni rtv servisi kao specifično javno dobro na medijskom tržištu regiona, mogu biti dugoročna alternativa tendenciozno-planskoj indoktrinaciji od strane globalnih mainstream medija čije je djelovanje osobito djelotvorno u oblikovanju javnog mnijenja u postratnim, socijalno raslojenim i konfliktnim društvima.

8.Da bi javni rtv servisi imali dostupnost i presudni utjecaj u formiranju javnog mnijenja u zemljama djelovanja, neophodno ih je vratiti pod neposrednu kontrolu onih koji ga finansiraju, pod kontrolu građana.

9. Tzv. neutralno i reaktivno izvještavanje potrebno je zamijeniti etičkim i analitičkim odnosom prema događajima, temama i izvorima informacija; umjesto gotovo liturgijskog ponavljanja jedne te iste dnevnopolitičke propovijedi potrebno se odgovornije odnositi prema činjenicama i sve suptilnijim metodama indoktrinacije od strane globalnih mainstream medija.

10. Da bi JS bili što manje ovisni o dnevnoj politici, u Programska vijeća (tamo gdje ih ima) umjesto postavljenih i poslušnih, neposrednim biranjem dovoditi kompetentne predstavnike društvene zajednice. Tamo gdje Programskih vijeća nema (BHRT, RTVFBiH i RTRS) potrebno ih je, po istom principu, osnovati. Isto vrijedi i za Upravne odbore, direktore i urednike koje treba birati isključivo prema kriterijima neovisnosti, stručnosti, kompetencije i iskustva imajući u vidu da cenzura i autocenzura uglavnom nisu urođena svojstva novinara i urednika, već su stečene navike koje im nameću nadređeni.

Zekerijah Smajić, nezavisni novinar i publicista

 

[1] / Mainstream je i ono što je masovno pristupačno, što ima 'dobru prođu' kod publike, što je u modi.

[2] / Vladajuće političke partije putem potvrđivanja u državnom Parlamentu, u Upravni odbor BHRT imenuju svoje stranačke predstavnike ili javno nedeklarirane simpatizere koji provode politiku i zahtjeve isključivo svojih političkih naredbodavaca.

[3] / Već od februara 1933. i Hitler je imao svog ministra "narodnog prosvjećenja i propagande", Josepha Goebbelsa.

[4] / U uvodu u “Životinjsku Farmu” pod naslovom “Književna cenzura u Engleskoj”, koji je otkriven poslije štampanja knjige, Orwell pojapšnjava da se njegovo djelo doista izruguje Sovjetskome Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi, ali također zaključuje da ni Engleska nije puno drugačija. “Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni. Na vlastito pitanje zašto je to tako, Orwell odgovara: “zato što su novine u vlasništvu bogatih ljudi koji se brinu da samo određene stvari dođu do javnosti. Drugo, kada prolazite kroz elitni sistem obrazovanja, kada prolazite kroz škole u Oxfordu, učite da postoje određene stvari o kojima nije prikladno govoriti i određene misli o kojima nije prikladno razmišljati.”

[5] / Käte Hamburger, Istina i estetska istina, Svjetlost, 1982. str.23.

[6] / Anđelko Milardović, „Demokracija i postdemokracija:rasprava o metodi“, Pan Liber, Zagreb 2013., str.44

[7] / Isto

[8] / British Broadcasting Corporation (BBC) osnovan je 19. 10. 1922. Sa oko 21.000 zaposlenih,  globalno je najmnogoljudniji JS, a godišnji prihodi 2015./2016. iznosili su  fantastičnih 4,963 milijardi funti.

[9] / Najgledaniji BBC-jev rijaliti serijal o pečenju kolača prodat je krajem 2016. godine komercijalnoj tv mreži Channel 4 za nevjerovatnih 75 miliona funti.

[10] / Od 1981. taj je naziv promijenjen u Britanske zavisne teritorije, a od 2002. u Britanski prekomorski teritorij.

[11] / RTL, Nova TV, PopTV, Prva Srpska, Al Jazeera Balkans, N1.

[12] / Reuters, AP, CNN, FOX, ABC, CBS, ESPN, NBC, HBO, MTV, VH1, Guardian, NY Times. Prije trideset godina isti broj medija je bio u vlasništvu pedeset  multinacionalnih kompanija. 

[13] / Serge Halimi u knjizi Novi psi čuvari opisuje spregu politike i medija kao incestni odnos. Mediji koji bi morali nadzirati političke i ekonomske centre moći, piše Halimi, postali su njihova impregnacija, te vlasnicima takvih medija nije teško da ih koriste za pridobivanje ekonomskih i političkih usluga, za promociju i zaštitu svojih i korporativnih interesa. “Takvi mediji o tome šute jer tako moraju”.

[14] / Vidi: www.morriscreative.com/6-corporations-control-90-of-the-media-in-america/

[15] / Cable News Network (CNN) uglavnom je prethodnica svih američkih ‘preventivnih ratova’, invazija i primirja. Vodeći američki kablovski njuz kanal u vlasništvu medijskog magnata Teda Turnera, osnovan je 1. juna 1980., a njegove sestrinske  televizije su HBO, Cinemax, HLN, TNT, Turner Classic Movies, Cartoon network, Adult Swim, Boomerang, NBA TV, The CW, TruTV i TBS. (više na: www.cnn.com)

[16] / Detaljnije na: http://www.amberlyon.org/

[17] / Izvještavajući iz Međunarodnog suda za ratne zločine izvršene na prostoru bivše Jugosolavije naslušao sam se američke sudske floskule „zaklinjem se da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine“. Uz ostalo, i to me uvjerava da istina nije imenični pojam apsolutnih datosti. Za javno djelovanje novinarki i novinara važniji je predikatni izraz instinitost.  Imajući u vidu da izvori  informacija postaju sve nepouzdaniji, prioritet  bi nam trebalo da bude utvrđivanje istinitosti činjenica (fakta)  koje putem medija prenosimo u javnost.

[18] / „Globalni izvještaj Credit Suisse Research Institute, najopsežniji je izvor informacija o bogatstvu u svijetu: https://www.credit-suisse.com/corporate/en/research/research-institute/global-wealth-report.html

[19] / Makedonska RTV je dugo nakon sticanja neovisnosti 1991. imala stalne dopisnike iz Vašingtona, Moskve, Atine, Londona, Brisela i Beograda, da bi u posljednjih nekoliko godina inozemna dopisnička mreža ovog javnog servisa svedena je samo na Beograd.

[20] / Početkom decembra 2017. u HRT-u je čak 19 rukovodnih funkcija bilo popunjeno vršiocima dužnosti, što također govori o kalkulantskom stavu vlasti prema ovom javnom medijskom servisu.

[21] / Nova TV je od 2010. neprekidno najgledaniji nacionalni tv kanal u Hrvatskoj uz rastuću popularnost u odnosu na HTV.

[22] / Godišnji prihopdi HRT-a u 2016. i 2017. bili su između 130 i 140 miliona eura.

[23] / U BiH paralelno egzistiraju tri javna RTV servisa -  RTV BiH (BHRT), RTV Federacije BiH (RTVFBiH) i RTV Republike Srpske (RTRS), a svi se većinski finansiraju putem rtv takse od 7,5 KM (oko 3,8 eura mjesečno) koja se obračunava uz fakturu za struju.

[24] / Među najznačajnijim međunarodnim sastancima su Generalna skupština UN, Samit EU, Samit grupe industrijski najrazvijenijih zemalja (G8), Samit EU-SAD, Samit EU-Rusija, CEFTA samit, Samit Sjevernoatlantskog saveza (NATO), OSCE samit, Samit BRICA, Samit G-20, Samit  islamskih država, OPEC samit i td.

[25] / Iako je multimedijalna tehnologija globalno sve dostupnija, vlastita tv produkcija u regionu je i dalje skupa zbog zastarjelosti opreme, oskudice vlastitog kreativnog kadra i velikih direktnih i indirektnih troškova. 

Bosanski English French German Russian