A+ A A-

DVA DESETLJEĆA REGIONALNIH ILUZIJA

Čak da se u četvrtak u Sarajevu ništa konkretno i ne dogovori, susret premijera zapadnobalkanskih zemalja u ovakvo zlo vrijeme u regiji veliki je uspjeh. Svi koji se budu odazvali predsjedavajućem Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denisu Zvizdiću imaju šta reći o stanju u svojoj "avliji" i regiji, u kojoj su, po ocjeni aktuelnog ministra vanjskih poslova Slovačke i nekadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Miroslava Lajčaka, "dvije države pred raspadom, a druge tri u dubokoj političkoj krizi".

Domišljato-lukavim susretom s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel samo dva dana uoči sarajevskog samita, srbijanski premijer Aleksandar Vučić je i prije dolaska Zvizdiću u goste želio poručiti da ovoga puta ne dolazi zbog sarajevskih ćevapa i bosanske kafe, već kao jači, veći i značajniji od onih kojima je dužan prenijeti najsvježije berlinske poruke. U kreiranju takvog imidža mu, uz sve druge psiho-političke trenere iz Njemačke, Rusije, Francuske i Evropske unije, najviše pomaže Angela Merkel. I ne samo zbog toga što u trenutnom tajmingu Vučić bjesomučno juri kako bi u Srbiji postao prvi, a Angela Merkel zbog toga što joj u "njemačkoj godini superizbora" za sada akcije ne stoje najbolje.

Iako je poznata kao malorječiva i prezaposlena lady, koja nema vremena za svakog, Angela Merkel je sa svojim balkanskim miljenikom u utorak u Berlinu imala dovoljno vremena za "svako vruće pitanje". Nakon susreta iza zatvorenih vrata, oboje su pred kamere izašli intonativno podešeni i blagi kao da su na kakvom bogomoljskom, posvećenom mjestu: scenario je bio takav da se trenutne napetosti u regiji ne prikazuju dramatičnijim od stvarnosti.

Turbulentna, složena i nepredvidiva

Oboje državnika su govorili slatkorječivo, konstruktivno i optimistično, kao da tek prije samo par dana na Balkanu nije ključalo kao u loncu. Angela Merkel i Aleksandar Vučić su u utorak o zapadnom Balkanu govorili kao o "mjestu ekonomskog rasta, razumijevanja i boljeg života", strateški raspuhujući pritajeni vjetrić razuma, koji se gotovo i ne čuje u halabuci oko rata i mira na prostoru koji je svakako prebogat ratnim iskustvom.

Oboje državnika su ocijenili da je situacija u regionu "turbulentna", "složena“ i "nepredvidiva", ali da se "mir može i mora očuvati". Govorilo se i o njemačkim investicijama u Srbiji i regionu, da bi, na kraju, Srbija bila i pohvaljena što je "na pravom putu" i što je do takvih rezultata došla "isključivo sama" (razumije se, s Vučićem na čelu i s njegovim već uštimanim radno-izbornim pokličom "brže, jače, bolje", s kojim, kako sam kaže, svakodnevno ranoranilački ustaje, a kasno uveče liježe).

Dok su premijeri dvije nipočemu usporedive države pripremali taktiku za balkanski samit u Sarajevu, neki nezavisni mediji u Srbiji su raščlanjivali nekadašnjeg "Zvezdinog deliju" na najprostije činioce, nazivajući ga pogrdnim imenima i pripisujući mu ulogu trećeg srbijanskog "jahača apokalipse", a njegove stranačke kolege, saradnike i poslušnike nazivali su "moralnim otpadnicima" i "političkim šljamom". Njihova zajednička djela i nedjela nazvali su rezultatom "diktature kriminalijata".

Iako tako intonirane poruke, naravno, nisu dopirale do berlinskog okruglog stola, politička javnost u Njemačkoj i Evropskoj uniji uglavnom zna za Vučićevu životnu orijentaciju i potrebu da, doklegod je u politici, teži Merkelovskoj predanost radu, redu i disciplini, a političkoj strategiji ruskog predsjednika Vladimira Putina "meko-rotirajuće vlasti" (Putin - Medvedev - Medvedev - Putin i tako ukrug).

Imperativ sarajevskog samita

Nije samo Vučić i voljen i psovan u svojoj zemlji. Histerični jauci protivnika sadašnjih režima i praksi prolamaju se i Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, a u Hrvatskoj i na Kosovu vatre još tinjaju. Šta bi onda mogao biti imperativ sarajevskog premijerskog samita?

Imajući u vidu da će sastanku regionalnih premijera prisustvovati i evropski komesar za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn te italijanski ministar vanjskih poslova Angelino Alfano, nema nikakve dvojbe da će jedina tema biti regionalna saradnja sa svim njenim aspektima, smjerovima i refleksijama, ali najviše u cilju otopljenja međudržavnih odnosa i konkretizacije zajedničkih projekata infrastrukture.

"Polazeći od činjenice da su mir i stabilnost najvažniji, pokušat ćemo svi zajedno u prvu liniju razgovora u Sarajevu nametnuti pozitivne vrijednosti regije, kojih ima u izobilju, ali one ne dolaze do izražaja od vještački nametnutih kriza i političkih nadmetanja", nagovijestio mi je karakter predstojećeg sastanka u Sarajevu jedan od bliskih Hahnovih saradnika.

Izvjesno je, također, da o reviziji presude protiv Srbije, koalicionim problemima u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, unutarstranačkim borbama i drugim "sličnim temama" i "aferama" na sarajevskom samitu neće biti govora. "Fokusirat ćemo se na relaksiranje odnosa u regionu, s perspektivom što tješnje ekonomske saradnje i koegzistencijom na infrastrukturnim projektima. Ali, konačno ćemo morati podsjetiti i na davno utvrđene i preuzete obaveze koje su za sve zemlje regiona i bile i jesu imperativ u jačanju regionalne saradnje", potvrđeno mi je iz istog izvora u Briselu.

Još od aprila 1997. godine

Šta bi se to onda moglo skrivati iza "podsjećanja na stare obaveze"? Regionalna saradnja temeljni je zahtjev i eliminirajući uslov Evropske unije prema zemljama zapadnog Balkana još od 29. aprila 1997. godine, kada je, na sastanku šefova diplomatije u Luksemburgu, usvojena prva Strategija Evropske unije prema zemljama jugoistočne Evrope (Regional Approach). Zaključcima Evropskog vijeća iz Kelna od 4. juna 1999. godine, prvi put je otvorena mogućnost integracije zapadnog Balkana u Evropsku uniju, uz uslov "da zemlje regije, kroz konkretne primjere i svakodnevnu praksu dobrih odnosa, potvrde vlastitu zrelost za saradnju s članicama Evropske unije".

Na samitu evropskih šefova država ili vlada u portugalskom ljetovalištu Santa Maria-de-Feire iz juna 2000. godine svim zemljama naše regije je formaliziran status "potencijalnog kandidata" za članstvo u Evropskoj uniji, a regionalna sigurnost, ekonomska razmjena i unapređenje zajedničkih vrijednosti ponovo su nametnuti kao uslov svih uslova. Krajem iste godine uslijedio je do tada najvažniji događaj u EU-balkanskim odnosima: 24. novembra 2000. godine održan je prvi evropsko-balkanski samit u Zagrebu. Jedina tema ovog sastanka na vrhu bila je "regionalna saradnja i politika dobrosusjedstva".

Oba ova strateška cilja su utemeljena na "bezuslovnom poštovanju državnih granica; rješavanju sporova pregovorima; bespogovornom poštovanju preuzetih obaveza, uključujući i obaveze prema Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, sa sjedištem u Hagu; na trajnom rješavanju problema izbjeglica i povratnika; te na bezuslovnom poštovanju prava manjina".

Sa riječi na djela

Lideri balkanskih zemalja su se svojeručnim potpisima u Zagrebu tada obavezali da će u što kraćem roku prihvatiti međudržavne sporazume o bilateralnoj i regionalnoj saradnji, "koji neće biti formalnog karaktera", već će biti skrojeni "po uzoru na Evropsku uniju i njen odnos prema suverenosti punopravnih članica i zajedničkim evropskim vrijednostima". Međudržavnim sporazumima bi se zemlje regije također obavezale na "neizostavni politički dijalog; stvaranje zone slobodne trgovine; tijesnu saradnju u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova; zajedničko suzbijanje organiziranog kriminala, korupcije i svih drugih nezakonitosti i ilegalne prekogranične trgovine".

U Deklaraciji Zagrebačkog samita je na kraju zapisano i ono najvažnije: da "regionalna saradnja, demokratizacija i pomirenje, s jedne strane, te približavanje Evropskoj uniji, s druge strane, čine jedinstvenu cjelinu i nedjeljivi proces". Prevedeno na jezik i logiku zapadnog Balkana: u Evropsku uniju neće moći ni jedna zemlja koja u praksi ne pokaže da je u stanju biti konstruktivna u svome susjedstvu.

Na iste ove principe, zahtjeve i dogovore Evropska unija je podsjetila i tri godine kasnije, na drugom evropsko-balkanskom samitu u Solunu, sredinom 2003. godine, uz obostrano obećanje da će se sa riječi preći na djela. Evropska unija je svoju obavezu izvršila izdašnim ulogom od čak 4,6 milijardi eura u roku od četiri godine. Druga strana nije uradila svoj dio posla, pa se na zapadnom Balkanu i danas, skoro 20 godina od samita u Luksemburgu i 17 godina od Zagrebačkog samita, još uvijek samo debatira o regionalnoj saradnji i dobrosusjedskim odnosima.(http://balkans.aljazeera.net/vijesti/dva-desetljeca-regionalnih-iluzija)
Bosanski English French German Russian