Logo

KRIMSKI ČVOR REALPOLITIKE

Prošlo je 63 godine od kada je krimski poluotok administrativno prenesen iz ruskog u ukrajinski grunt. Dana 19. februara 1954. tadašnji predsjednik Prezidijuma Vrhovnog  sovjeta i maršal sovjetske armije Kliment Vorošilov i sovjetski predsjednik Nikita Hruščov potpisali su Ukaz o predaji Krimske oblasti Ukrajini. Bilo je to vrijeme kada, uprkos ekonomskoj krizi i potresima u komunističkom bloku, niko nije mogao pretpostaviti da će doći do rušenja Berlinskog zida, pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. Pogotovo niko nije u to vrijeme mogao pretpostaviti da će se na istoku ukrajine voditi bratoubilački rat.

Od raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) 26. decembra 1991. nebrojeno puta su se u političkoj i stučnoj javnosti postavljala pitanja „kratkovidosti“ Nikite Hruščova i stvarnih razloga zbog kojih je tako „olako Rusiji amputirano“ krimsko poluostrvo.  Međutim, niko od ruskih lidera ni nakon raspada Sovjetskog Saveza nije pomišljao o povratku „tradicionalno ruskog posjeda“, a pogotovo se na dnevni red nisu postavljale radikalne opcije ponovnog prisajedinjenja ovog  strateškog teritorija.

Najpogodnija historijska prilika za eventualno razgraničenje između Ruske Federacije i Ukrajine bila je faza disolucije Sovjetskog Saveza, ali prvom ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu tada pitanje Krima nije padalo na pamet jer su siromaštvo i neuspjesi „perestrojke“ bili pred eksplozijom. Čak ni dolaskom Vladimira Putina na poziciju predsjednika Ruske Federacije 7. maja 2000., pitanje Krima se nije aktueliziralo sve dok je na čelu Ukrajine bio proruski predsjednik Viktor Janukovič. On se zalagao za vanblokovski položaj Ukrajine u odnosu na Evropsku uniju, NATO i na globalnom geopolitičkom planu, što je Rusiji odgovaralo. Međutim, još za njegove vladavine, posebno od 2013. godine, zagovornici „narandžaste revolucije“ na čelu s Viktorom Juščenkom, čiji su pipci bili duboko razgranati i u strukturama Janukovičeve vlasti, nisu odustajali od evropske i vojne integracije, za što se Ukrajina deklarativno i futuristički opredijelila još 2002. Najviše takvih zagovornika je bilo u opoziciji, ali i među ukrajinskim parlamentarcima. Neki od njih su zagovarali i poništavanje ugovora sa Rusijom o stacioniranju mornaričke flote na Krimu iako je ugovor važio do 2024. godine. Janukovič je u to vrijeme imao parlamentarnu većinu pa „destruktivne inicijative" nisu mogle dobiti formalnu podršku.

krfim kosovo

 U takvoj situaciji, pragmatični zapadni saveznici na čelu s realpolitičkim  virtuozom,  Sjedinjenim Državama - jedinu efektivnu alternativu su vidjeli  u „građanskom“  suprotstavljanju proruskom predsjedniku Janukoviču, s  krajnjim ciljem njegovog  uklanjanja s vlasti. Sve ostalo bi, smatralo se,  išlo samo po sebi uključujući i  prekoredni prijem Ukrajine u NATO, a  zatim po ubrzanoj proceduri i u Evropsku uniju. Takva obećanja su  opoziciji u Kievu data još 2008. kada je tadašnji američki  predsjednik  George W. Bush boravio u službenoj posjeti Ukrajini sa zadatkom da  pojača vatru u već tinjajućem neprijateljstvu ukrajinskih rusofoba prema  svojim  sjeveroistočnim susjedima. Prekoredni ulazak Ukrajine u NATO  je tada obećan „bez obzira na konačni ishod samita NATO-a u  Bukureštu“. Međutim, već u proljeće te 2008. će se pokazati da Ukrajina nije ispunila uslove za punopravno članstvo u tom globalnom vojnopolitičkom savezu. Nada u Kievu i zebnja u Moskvi su ostali, jer se na obje strane znalo da je američki predsjednik Bush još 2007. potpisao zakon o zamašnoj finansijskoj pomoći budućim članicama NATO-a, a Ukrajina je bila i među 15 zemalja koje su se obavezale na saradnuju s SAD u uspostavljanju protivraketnog štita na svojoj teritoriji.

Brojni nezavisni vojni analitičari su tada tvrdili da će glavni izazov za Rusiju u 21. stoljeću biti ulazak Ukrajine u NATO. Ruski mediji, zvaničnici i javnost su također oštro i jednoglasno reagirali na mogućnost da im savezničke vojnici i oružja budu pred vratima. Uprkos tome, krajem januara 2014. ministri odbrane zapadne vojne alijanse su zaključili da „nezavisna Ukrajina ima ključni značaj za euroatlantsku sigurnost“, čime su višemjesečni prozapadni protesti ukrajinske opozicije i formalno demaskirani.

Vlasti u Moskvi, a posebno Putinovi obavještajni krugovi, su znali da uprkos javnoj galami i prijetnjama sa Zapada, ruska vlada, predsjednik i vojska u rukama drže 'bijele figure' imajući u vidu nezadovoljstvo ruske nacionalne većine na Krimu koje je buktilo nakon svrgavanja Janukoviča. S druge strane, na savezničkoj „šahovskoj tabli“ su bili sve brojniji strukturalni, finansijski i globalni problemi s kojima su se suočavali NATO i Evropska unija. U obavještajnim i analitičkim krugovima je također procijenjeno da ni NATO ni EU neće zbog Ukrajine ulaziti u rat s Rusijom, ali da će sankcija biti, niko nije sumnjao.

Nakon što je Putin kao vrhovoni komandant  ruskih oružanih snaga 1. marta 2014. dobio podršku parlamentarne većine da „u slučaju potrebe“ može izvršiti vojnu intervenciju na krimski poluotok, realizacija ideje o referendumu za neovisnost Krima je ubrzana. Umjesto u maju, plebiscitarna provjera volje građana zakazana je za 16. mart. Pred građane svih nacionalnosti na Krimu postavljena su dva referendumska pitanja: „Da li ste za pripajanje Krima Rusiji, sa pravima subjekta Ruske federacije“, ili „da se proširi autonomija na osnovu Ustava iz 1992. i da Krim ostane u sastavu Ukrajine“? Na ova pitanja su mogli odgovoriti samo stanovnici Ukrajine sa stalnom adresom boravka na Krimu, a takvih je bilo oko 1,5 miliona glasača od ukupno oko dva miliona stanovnika – Rusa (oko 58%), Ukrajinaca (oko 24%) i Krimskih Tatara (oko 12%). Službeno je objavljeno da je za pripajanje Krima Rusiji glasalo 96,77 odsto birača, a referendumu se odazvalo 83 odsto stanovnika s pravom glasa. Na osnovu takvih rezultata, krimski parlament je istog dana izglasao Deklaraciju o nezavisnosti, a dva dana kasnije, 18. marta, potpisan je i Dogovor o dobrovoljnom pripajanju Republike Krim Rusiji.

Bez obzira na moguću manipulaciju statističkim brojkama, politizaciju nacionalnih osjećanja građana i na ko zna kakve sve skrivene geopolitičke namjere Zapada i Rusije, ostat će ipak zabilježeno da je Rusija brzopotezno priznala ishod referenduma „oslanjajući se na presedan jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova 17. februara 2008. godine“. Zapadni saveznici, naravno, nisu priznali referendum pa je bilo jasno da će na scenu ponovo stupiti hladnoratovska retorika, da je ukrajinsko-ruski rat neizbježan i da oštre ekonomske i finansijske sankcije saveznika protiv Rusije neće izostati, da će sankcije trajati dugo i da će Rusija uzvraćati udarac. Zapadni saveznici, uključujući i članice Evropske unije, smatarali su, a i danas smatraju, da je Rusija grubo narušila teritorijalni integritet Ukrajine i da referendum nije u skladu s ukrajinskim ustavom i međunarodnim pravom. Putin je odgovarao da je „izražavanje volje stanovnika Krima u potpunoj saglasnosti s normama međunarodnog prava, između ostalog i s prvim članom Povelje UN-a koja utvrđuje princip ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda“. Zvanična Moskva je također ocijenila da zapadni „prsten izolacije“ oko Rusije nije uspostavljen radi dobrobiti postsovjetskih država, već u cilju slabljenja ruskog uticaja na crnomorskom strateškom prostoru, u Sredozemlju i na Zapadnom Balkanu.

Vječito pitanje geopolitike i raspodjele sfera uticaja između SAD i Rusije, Vladimir Putin je postavio na dnevni red odmah po izboru za predsjednika Ruske Federcije 2000. godine. Dogovora međutim nije bilo, niti će ga uskoro biti, jer pravo uticaja zvanične Moskve na području „ruskog svijeta“ u današnje vrijeme geostrateških pregrupisavanja nije realno isto onoliko koliko je iluzija da će zapadni saveznici ekonomskim sankcijama i strategijom trijumfa ukrotiti Rusiju i Putina. U takvom globalnom poretku, eskalacija „drugog hladnog rata“ je neizbježna. Zapadu je teško prihvatiti fakat da je Ruska Federacija s Putinom postala globalni igrač velikog respekta i neuništivog ponosa, a zvaničnoj Moskvi je još teže prihvatati dogovore pod ultimatumima kakve nameću Sjedinjene Države, NATO i Evropska unija. (kraj)

Copyright © 1997-2014 Zekerijah Smajic. Powered by cybercell.co