A+ A A-

PORAZ PRAVA, POBJEDA POLITIKE?

U zadnjim trenucima je odlučeno: Bosna i Hercegovina će iskoristiti pravnu mogućnost i podnijeti zahtjev Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu (IJC) za reviziju presude tog suda iz februara 2007. godine po tužbi protiv Srbije i Crne Gore za genocid tokom rata 1992.-1995. godine. Bila je to prva planetarna presuda po tužbi kojom je jedna država tužila drugu za genocid. Nije ostalo još mnogo vremena, jer je 26. februar zadnji rok za formalnu predaju zahtjeva sa svim novim dokazima.

Obznana očekivane odluke nije stigla od državnog agenta Sakiba Softića, kako bi trebalo, ni iz državnog Predsjedništva kako je propisano, već sa neformalnog političko-stručnog savjetovanja koje je održano u sarajevskoj Vijećnici pod pokroviteljstvom bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića i u organizaciji Fondacije Pravda za Bosnu i Hercegovinu i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Izetbegović je nakon savjetovanja izjavio da je "mozaik za podnošenje zahtjeva za reviziju sklapan godinama“, a da je „ključni kamenčić u tom mozaiku“ pronađen krajem prošle godine u završnici suđenja bivšem komandantu Vojske RS, Ratku Mladiću. 

Prije deset godina  Međunarodni sud pravde u Den Haagu je presuđeno da masovni pokolj nad bosanskim muslimanima u Srebrenici 1995. jeste genocid, ali da Srbija nije za to odgovorna niti je saučesnica u tom zločinu.

Iako se presudom potvrđuje da je „vlastima u Beogradu bilo jasno da postoji ozbiljna opasnost od masovnih likvidacija u Srebrenici“, te da „vlasti u Srbiji nisu dokazale da su preduzele bilo kakvu inicijativu kako bi se spriječilo ono što se dogodilo", čak 12 od ukupno 15 sudija ICJ-a je presudilo da „Srbija nije počinila genocid". U obrazloženju presude se navodi da "nije dokazano da je vojska Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) sudjelovala u masakru u Srebrenici, niti da su politički vođe SRJ planirali ovaj masakr“. Također, u drugim masovnim ubojstvima bosanskih muslimana „sudsko vijeće nije uvjereno da su izvršitelji imali specifičnu namjeru da počine zločin“,  izjavila je tada predsjednica ovog suda Rosalyn Higgins.

Sud je prije deset godina odbacio i zahtjev Bosne i Hercegovine za isplatu finansijske odštete jer je ocijenjeno da to „nije primjerena forma reparacije za propuste u sprječavanju genocida", navedeno je u presudi ICJ-a.

Ovakva stajališta suda, kao i upornost svih dosadašnjih režima u Beogradu i Banja Luci u izbjegavanju jasnog, javnog i iskrenog priznavanja genocida i svih drugih planskih zločina tokom rata 1992.-1995. godine, te eventualni čvrsti novi dokazi mogli bi biti suštinskim i formalnim razlogom za pokretanje revizije presude od prije deset godina. Ne može se, međutim, ignorirati ni svakodnevno vidljiva etnonacionalno-populistička koegzistencija bošnjačkog političkog, vjerskog, intelektualnog i nevladinog establishmenta koji na emocijama žrtava i iluzionističkim obećanjima, profitira već četvrt stoljeća, a u zadnjoj deceniji šuti povodom presude. I umjesto da bude isključivo međunarodno-pravno pitanje, zahtjev za reviziju je prerastao u zaglušujuću dnevnopolitičku kakofoniju koja po hiljaditi put potvrđuje da je politika u svakoj pori naše stvarnosti i da se bez nje baš ništa ne može. Nije zato čudno da su čak i na dan objave odluke o podnošenju zahtjeva za reviziju bez odgovora ostala sva najvažnija pitana: da li postoje novi relevantni dokazi izvan svake osnovane sumnje i šta je meritum takvog zahtjeva? Da li postoje proceduralne mogućnosti za predaju zahtjeva ili je za to 'prošao voz'? Kakva bi uopšte mogla biti sudbina bh.zahtjeva imajući u vidu da je ICJ do sada imao četiri aplikacije za reviziju i sve su odbijene u intersu odbrane digniteta suda? Kakve su stvarne (ne interno napuhane) međunarodne reakcije na odluku Bakira Izetbegovića?

Na pitanje da li postoje novi kredibilni dokazi, odgovor izgleda znaju samo odabrani. Građani BiH i Srbije, pravna struka, mešunarodna zajednica, mediji i javnost nemaju takvu privilegiju. Što se tiče legitimnosti bh. zahtjeva, član 61. Statuta ICJ-a je izričit: bilo kakvi novi dokazi koji bi bili odlučujuće prirode po reviziju prethodnog postupka, moraju biti podneseni najkasnije šest mjeseci od saznanja o njihovom postojanju. Da li je moguće da se deset godina nije znalo za nove dokaze i da su oni otkriveni tek nakon prvostepene, nepravomoćne, presude Radovanu Karadžiću (mart 2016.) ili po završetku sudskog postupka Ratku Mladiću (u novembru iste godine), ili u zadnjih nekoliko dana? Šta su bh. agent i pravna agentura radili deset godina?

Imajući u vidu da je tužba bila zasnovana na čl 9 Konvencije UN-a o genocidu, presudom Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine sva pažnja u tom predmetu reducirana je samo na pitanje da li je Srbija na bilo koji način učestvovala u genocidu ili pomagala genocid u Srebrenici? Pravni tim Bosne i Hercegovine prije deset godina nije uspio dokazati krivicu Srbije da je genocid počinjen bilo gdjde osim u Srebrenici. Prvostepenom predsudom Radovanu Karadžiću iz marta prošle godine ovaj optuženik je, također, osuđen samo za genicid u Srebrenici, dok je i on oslobođen optužbi za genocid u drugim bosanskim općinama. Ratko Mladić je optužen za genocid u Srebrenici te za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, koji je u šest općina imao razmjere genocida, teroriziranje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Ova presuda se očekuje najkasnije do kraja godine.

Što se tiče reakcija iz međunarodnih centara političke moći, niko se ozbiljan nije bavio revizijom ranije presude polazeći prvenstveno od glavne premise svake moderne demokratije u kojima je pravo neovisno od politike. Od pada „Aprilskog paketa“ za ustavne promjene iz 2006. godine, u šta su naročito bile involvirane SAD, odnos zvaničnog Washingtona i međunarodne zajednice uopšte prema BiH je ambivalentan s predominacijom forme u odnosu na suštinu.

Podnošenje zahtjeva za reviziju presude po tužbi protiv Srbije za genocid ima moralni osnov (iz poštovanja prema žrtvama) i pravni osnov (takva mogućnost omogućena kao pravni lijek). Loše je što je tipični međunarodnopravni postupak pretvoren u politikanstvo što nije dobro po samu suštinu revizije. Znajući da je potreba žrtava za istinom neizmjerna, političke oligarhije u obje predmetne države to vješto koriste za vlastiti dnevnopolitički profit i što bolju startnu poziciju za skore predsjedničke izbore u Srbiji i naredne opšte izbore 2018. u Bosni i Hercegovini.

Svima kojima je stalo do istine, pravde i pomirenja jasno je da oba tribunala u Den Haagu (ICTY i ICJ) već  imaju milione dokaznih materijala o ratnim zlodjelima u BiH i ulozi Srbije u tom ratu. To su neoborive činjenice koje se ničijim sebičnim interesom ne mogu više dovesti u pitanje. Za sve žrtve, za sadašnje i buduće generacije bi zato bilo mnogo korisnije kada bi se umjesto dnevnopolitičkih manevara i poigravanja s ljudskim tragedijama uspostavili dugoročni, iskreni, otvoreni i činjenični međudržavni dogovori o dobrosusjedskoj budućnosti, ne gurajući pod tepih i izvršavanje obaveza Srbije prema Bosni i Hercegovini. Dobri poznavaoci prilika u regionu, među kojima su i predstavnici Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu u New Yorku, smatraju da bi za sve žrtve i dugoročnu pravdu i pomirenje, bilo korisnije ako bi se pravno i nepristrasno pristupalo suđenjima za ratne zločine pred sudstvima Srbije i BiH, ako bi se osnovala kredibilna međudržavna ili međunarodna Komisija za istinu gdje bi se ispitala uloga državnih organa Srbije u zločinima u BiH, ako bi se postigli dogovori oko pitanja simboličke i materijalne odštete za žrtve genocida i dugih ratnih zločina, ako bi se konačno započela reforma udžbenika u obje države kako bi se djeci i omladini svih nacionalnosti omogućila istovjetna istina o dešavanjima u ratnom razdoblju 1992.-1995. Sve drugo je nalik na tvrdoglavu borbu ovnova na suviše uskom i lomljivom brvnu. Populizam za etnonacionalističku upotrebu je još jednom prvorazrednu moralnu i međunarodnopravnu temu pretvorio u unutrašnjopolitički brodolom čija bi nedvojbena posljedica mogla biti najdublja ustavna kriza u BiH do sada.

Bilo novih dokaza za reviziju presude protiv Srbije za genocid u BiH ili ne; bilo po Čl. 61. Statuta ICJ-a proceduralnog prostora za reviziju ili ne; bez obzira da li meritum bh. zahtjeva za reviziju bio prihvaćen ili odbačen u Den Haagu…Bakir Izetbegović je još jednom ujedinio poziciju i opoziciju u oba entiteta, a posebno ponovo zbližilo Milorada Dodika s njegovim najljućim protivnicima. Svi su kao jedan u osudi revizije i svi kao jedan blokiraju institucije državne vlasti. Samim tim, politika je nedopustivo duboko gurnula prste u međunarodnopravnu tematiku. Da se, na žalost, primarno radi o politizaciji a ne o proceduralnom pravnom pitanju potvrđuje i atmosferi u RS-u u kojoj je i pozicija i opozicija na nogama, dok zvanična Srbija oprezno 'mjerka' do prvog konsultativnog susreta s liderima iz Banja Luke. Sve dok je to tako, Dodik će biti prvi među Srbima, a sve dok je on prvi ‘tamo’, Bakir Izetbegović i Dragan Čović će biti prvi ‘ovamo’. Idealna ravnoteža etnonacionalističkog populizma za dugovječnost vladanja na ‘onim’ i ‘ovim’ prostorima! 

Zato ću i ovdje citirati predratnog političkog velikana Hamdiju Pozderca koji je, i u Titovo vrijeme, smio kazati "znam ja nas, jeb'o ti nas"!

Bosanski English French German Russian