A+ A A-

PROTESTI - 2014.-2017.

Petog februara 2014. godine Sindikat Solidarnosti u Tuzli, organizirao je socijalne proteste obespravljenih, materijalno 'ubijenih' i poniženih radnika Tuzlanskog kantona, koji je u vrijeme „diktature“ J.B. Tita bio industrijsko središte Bosne i Hercegovine.

'Događanje naroda' je za dva dana kulminiralo i proširilo na više od trideset gradova u zemlji, pa se činilo da je konačno i kod nas kucnuo čas za građane koji će, nakon skoro 25 godina frustrirajućeg etnonacionalizma, korupcije, poslušnosti, klerikalizma i privilegija za podobne - prestati biti samo demografska činjenica.

Protesti, plenumi građana, poruke i istrajnost na trgovima, ulicama i pred vratima javnih institucija izazivali su divljenje javnosti regije i širom Evrope jer su transparenti, proklamacije i zahtjevi nezadovoljnih nedvosmisleno odražavali karakter socijalnog pokreta bez ikakvih nacionalnih, političkih ili nacionalističkih obilježja. Danas i ovih dana isto takvo divljenje izazivaju građani Rumunije koji su složno i odlučno ustali protiv socijalnih razlika i institucionalne korupcije. 

U pobuni bh. građana 2014. godine rame uz rame su bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, baš kao što to Bosna i Hercegovina u etničkom i religijskom smislu i jeste. Protestima nije zagovarana politička i ideološka alternativa.Pobunili su se isključivo obespravljeni, nezaposleni, gladni, marginalizirani, mladi,  poniženi.  Pasivnost vitalnih poluga sistema, nervoza na političkom i državnom vrhu i službene reakcije bh. lidera, međutim, bacali su sumnju i na drugačije namjere, pozadinu i samu suštinu protesta. 

U tako zamršenom klupku stvarnosti i snova, dobro uštimanoj politokratiji nije bilo teško narodu slomiti kičmu. Plemenita namjera da se ukaže na obespravljenost onih koji su stvorili nekadašnju bh. industriju, koji su strojeve i kanceralije u ratu zamijenili oružjem i rovom, koji su nakon rata skoro dvije i po decenije šutjeli i trpjeli – skršena je bez finalnog učinka. Politički navođene struje u narodnom cunamiju, organizirano i sinhrono su spalile, kamenovale i na druge načine devastirale građansku (javnu) imovinu u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Zenici...u čiju su sanaciju nakon protesta morale biti uložene desetine miliona KM poreskih obveznika, a neke od javnih građevina su toliko uništene da ni do danas nisu obnovljene.

Sindikat Solidarnosti je na godišnjicu radničke bune u Tuzli održao „simbolično okupljanje" na istom mjestu gdje su prije tri godine protesti počeli. Okupilo se tek stotinjak građana koji su ocijenili da je stanje danas teže nego prije tri godine, ali da su još gore zabrinuti pasivnošću građana. Sindikalne vođe su najavile nastavak borbe za radnička prava, a zatim je skromna povorka mirno prošetala pored kantonalnih institucija. Okupljanja su bila najavljena i u Sarajevu, Zenici, Bihaću i Mostaru, ali puk je shvatio da su nacionalne politokratije u ovoj zemlji obvladale svim porama ljudskih sudbina i da u takvom miljeu nije zdravo kukurikati pred vratima careva.

Istodobno, protesti na trgu Viktorija u Bukureštu na kojima stotine hiljada građana s djecom u naručju i većinom u vanradno vrijeme, već su ishodili ukidanje neshvatljivo drske uredbe o amnestiji korumpirane rumunske vlastele. Zahtjevi su u ovom momentu prošireni i na ostavku vlade i premijera Sorina Grindeanua. U narednim satima će biti jasnije da li je sadašnja rumunska „socijaldemokratija“ naučila išta iz događanja naroda u decembru 1989. kada je do tada neprikosnoveni komunistički vođa i šef države Nicolae Ceausescu svrgnut i ponižen, a tri dana kasnije, zajedno sa autoritarnom suprugom Elenom Petrescu, necivilizirano strijeljan.

Treća godišnjica protesta u BiH i događanje naroda u Rumuniji, dva su inspirativna momenta za aktueliziranje situacije u našoj zemlji, povlačenje paralela i projektovanje optimističnih i pesimističnih ishoda evidentno sve gore socijalne neravnopravnosti bh. građana.

Uspoređujući 'događanje naroda' u februaru 2014. sa sadašnjom situacijom, razlike postoje: manjina je sve bogatija, a ogromna većina stanovništva sve siromašnija; jedna petina bh. stanovništva živi ispod granice socijalne izdržljivosti pa kolega Adis Arapović iz CCI-a smatra da je socijalno raslojavanje danas čak veće i opasnije od nacionalnih podjela! Na ljestvici konkurentnosti BiH je sa 73. mjesta 2015. skliznula na 81. mjesto u prošloj godini. Umjesto rasterećenja privrede, u Federaciji BiH je uvedeno petnaestak novih, manje vidljivih nameta, pa na prosječnu platu od 851 KM poslodavci moraju isplatiti čak 595 KM za doprinose i javnu potrošnju. Zaposlenost je statistički veća za oko 15.000 do 25.000 hiljada (zavisno od statističkog izvora), ali većina je uposlena u administraciju (najodanija glasačka mašina) iako je reformskim planom predviđeno ultimativno smanjivanje javne potrošnje. BiH sa oko 3,7 miliona stanovnika i dalje ima tek oko 504 hiljade radnika, oko 600 hiljada penzionera i nešto malo manje nezaposelnih. Strane (transparentne) investicije su u stravičnom padu (više od 2 milijarde eura lani uloženo u Srbiju naspram tek 80-tak miliona eura u BiH!). Vladavina prava je dramatično ugrožena, a pravosuđe nikad nije bilo više politizirano. Princip jednakih šansi shvaćen je doslovno pa se provodi isključivo na nivou stranačkih raspodjela radnih mjesta i pozicija, a za sve ostale je utvrđena gotovo pa javna cijena radnog mjesta u državnoj upravi i javnim preduzećima -  od deset i dvadeset hiljada KM po radnoj knjižici! Na društveno planu, kleronacionalizam je radikalniji, etnonacionalne politike su jače, a njihovi lideri moćniji.

Pozitivno je što je bruto društveni proizvod u rastu. Zaustavljen je izrazito negativan trend nezaposlenosti. Raste i izvoz posebno u sektoru šumarstva (pa će se djeca i unuci današnjih generacija pitati gdje su nestale čuvene bh. šume!).  Sredinom februara prošle godine predata je aplikacija za članstvo u EU, a početkom decembra preuzet je upitnik Evropske komisije za sticanje kandidatskog statusa. Vidljiva je želja entitetskih vlada da spriječe sunovrat i okrenu kola u pravom smjeru. Podrša evropskih institucija ne slabi. Njemačka i Velika Britanija, iako u vlastitim problemima do grla, ne odustaju od Bosne i Hercegovine kao buduće članice EU i NATO-a.

Novo je također da prije tri godine nije bilo nezavisnog Senada Šepića i Bloka za Evropu. Nije bilo ovolike odlučnosti za udruživanje ljevice. Nije bilo sedmočlanog bloka nezavisnih načelnika i gradonačelnika koji ne skrivaju političke ambicije. Nije bilo ni evropskih zvaničnika koji, kao sada šef Delegacije EU u Sarajevu Lars Gunar Wigemark, otvoreno „retorički“ kompariraju građane Rumunije i naše zemlje (“A kada će se ovo desiti u BiH“) aludirajući na razjedinjenost naroda, nacija, građana, vjera i interesa u Bosni i Hercegovini u porešenju sa Rumunijom. U evropskim diplomatskim krugovima i u institucijama EU se, dakle, sa zabrinutošću gleda na politiku „zavadi pa vladaj“ kojom je ova zemlja dovedena u pat poziciju u svakom pogledu.

S druge strane opšte je poznato da je dostojanstvo ljudska vrjednota. Pravo na posao je civilizacijsko i ustavom zagarantirano pravo. Redovna i realna plata od koje se može pristojno živjeti nije privilegija. Jednakost pred zakonom, istovjetnost prava, obaveza i odgovornosti za sve - temelj je svakog demokratskog društva...Pa ipak, da li su i kod nas ovakve paradigme moguće? Kako? S kim? Kada?

 

Bosanski English French German Russian