A+ A A-

„Strateško strpljenje“ ili nova politika prema BiH?

Sarajevo, 21.02.2014. – Da li je Evropska unija uspješna u Bosni i Hercegivini? Da li će, nakon neuspjeha u pregovorima s bh. političarima o provođenju odluke Evropskog suda za ljudska prava, EU promijeniti kurs u osnaživanju BiH na putu evropskih integracija ili će ostati pri stavu da bez primjene presude „Sejdić-Finci“ nema ni napretka ka Evropskoj uniji? Ili će, nakon što je potrošila sve dosadašnje recepte za bh. političare, nastaviti s politikom „strateškog strpljenja“ čekajući neku novu generaciju vršilaca vlasti?

Ministri vanjskih poslova 28 zemalja članica EU, desetog su februara na zasjedanju u Briselu priznali da je u protekle dvije decenije bilo grešaka prema Bosni i Hercegovini, te da ubuduće treba djelovati drugačije i da novi pristup treba započeti odmah. Sličnog je mišljenja toga dana bila većina šefova diplomatije, a za hitnu promjenu kursa posebno su se zalagali ministristrica Hrvatske i ministri Velike Britanije, Grčke i Luksemburga. Oni su bili uvjerenja da je BiH specifičan slučaj i da kao takva, mora primati i posebnu terapiju.

Brzo nakon sastanka ministara, građanima Bosne i Hercegovine se pismeno obratio evropski povjerenik za proširenje Štefan Füle i poručio da „sa velikom zabrinutošću“ prati posljednje događaje u Bosni i Hercegovini. Naglasio je također da „postoji posebna veza“ između naše zemlje i Evropske unije zato što „vi radite na članstvu Bosne i Hercegovine u EU, a mi vodimo računa o njenom napredovanju i razvoju“ .

Kako je i koliko Evropska unija „vodila računa o napredovanju i razvoju“ Bosne i Hercegovine u proteklih dvadesetak godina?

BiH je razorena u ratu kojeg je EU mogla spriječiti a nije. Ono što nije uništeno u ratu, opljačkano je u tajkunskoj privatizaciji za koju je EU znala i forsirala je kao jedan od uslova evropskih integracija. Nametnuta je reforma obrazovnog sistema po Bolonjskoj deklaraciji koji se u bh. uslovima izrodio u fabriku nestručnih i nesposonih mladih ljudi za zanimanja i potrebe 21. stoljeća.  BiH je danas posljednja na putu evropskih integracija, među 20 je najsiromašnijih zemalja svjeta, zemlja s najvećom stopom nezaposlenosti u Evropi i sa oko 50 posto stanovništva koje je na granici siromaštva.
Ima i druga strana medalje. Evropska unija je najveći donator za reforme u Bosni i Hercegovini u koju je od raspada bivše SFRJ do kraja prošle godine uloženo između 60 i 70 milijardi USA dolara. Prema nekim američkim podacima čak i 80 milijardi dolara. Toliki ogromni novci su bili dodijeljeni, ali svi nisu i ušli u zemlju, niti će se ikada saznati gdje su sve donacije završile osim što se ponešto od toga može razaznati u vidu razgranatih privatnih biznisa, basnoslovnih vila, jahti i drugih vrsta pokretne i nepokretne imovine pojedinaca iz vlasti i oko nje.

Osim domaćih mešetara, krivicu za takav slijed obnove i demokratizacije BiH snosi i Evropska unija koja je bolesno vodila računa o razvoju „civilnog društva“  a koje se svodilo isključivo na (anemični) nevladin sektor, umjesto da je direktno poticano otvaranje novih radnih mjesta, posebno za mlade. Zato se i dogodilo da je EU godinama ulagala u tranziciju, a BiH je kao društvo i država stalno nazadovala toliko daleko da je od primjerne tranzicijske zemlje 2006. skliznula na poziciju „posljednje diktature u Evropi“ kako je nedavno u Sarajevu ocijenio njemački parlamentarac hrvatskog porijekta Josip Juratović.

Uprkos svemu ovome, glasnogovornik Delegacije Evropske komisije u BiH Andy McGuffie je ovih dana u jednom političkom tv showu izjavio da je „politika zvaničnog Brisela prema BiH svih proteklih godina bila uspješna“. Nije, ipak, do kraja ostao drzak pa je priznao da „entuzijazam Evropske unije prema Bosni i Hercegovini očigledno pada“.

Strpljenje EU je doista na izmaku. Ona više nema odgovor na pitanje kako bosanske političare dovesti do toga da rade ono što govore i da ne govore ono što ne misle. Reforma Ustava kojim se krše temeljna ljudska prava nije najteže pitanje kojim će se ova zemlja morati pozabaviti. Glavne teme su sasijecanje socijalnih razlika, zaustavljanje dramatičnog rasta nezaposlenosti i pokretanje industrije. Alternativa je argentinski scenario - bankrot državnog sistema, raspad administracije, stalni neredi i pobune. Sve bi to naravno išlo na mlin sve brojnijih separatista koji kao gladni kojoti čekaju iza etnonacionalnih barikada kako bi što lakše rastrgali izmrcvarenu žrtvu.

Imajući u vidu da je Evropska unija prihvatila ulogu poluprotektora nad Bosnom i Hercegovinim, morala bi se konačno početi i ponašati kao protektor: uvesti specijalne mjere za specijalnog štićenika. Umjesto kažnjavanja građana suspenzijom oko 55 miliona eura za razvoj ruralnih područja, demokratizaciju i prekograničnu saradnju, EU bi morala vratiti oduzeti novac, pridodati desetak puta toliko za ovu godinu i pronaći formulu za isključivanje iz procesa političkog odlučivanja sve one koji su iz rata iznijeli ratno-nacionalističku i separatističku ideologiju i zamijeniti ih građanski orjentiranim, stručnim, sposobnim i mladim snagama koje su spremne raditi za državu. Potrebno je također da zvanični Brisel odustane od vlastite sujete i pokaže djelima da zbog neuspjeha u provođenju presude u predmetu Sejdić i Finci neće biti odmazde prema Bosni i Hercegovini u vidu vezivanja ustavnih promjena za podnošenje aplikacije za priduživanje Evropskoj uniji. Ta dva procesa se moraju razdvojiti. Jer nije realno očekivati da su, sa sadašnjim nacionalnim strankama, kompromitiranom (kvazi)građanskom opcijom i separatističkom dodikovštinom, moguće bilo kakve ozbiljnije promjene Ustava.

Potrebni su upravo suprotni potezi Brisela - pokrenuti proces integracija s najvišom mogućom granicom tolenantnosti i u hodu, korak po korak, mijenjati trule dijelove bosanskohercegovačkog tkiva, a umjesto truleži dovoditi potpuno nove, nezaražene, izdanke bh. zajednice. Da, dovoditi, postavljati, nametati ih, jer EU to može i ona zna kako se to radi u društvima gdje je demokratija tek u povoju. Kroz redovni izborni inžinjering u oktobru ništa se novoga neće dogoditi osim ako bi se kroz toliko neophodne izmjene Izbornog zakona nametnuo i belgijski model obaveznog glasanja za sve punoljetne građanke i građane BiH. U tom slučaju bi kalkulacije glavnih političkih aktera mogle doživjeti statistički šok, dovoljan za početak novog razdoblja s novim ljudima.

Bosanski English French German Russian