A+ A A-

„Strateško strpljenje“ ili nova politika prema BiH?

Sarajevo, 21.02.2014. – Da li je Evropska unija uspješna u Bosni i Hercegivini? Da li će, nakon neuspjeha u pregovorima s bh. političarima o provođenju odluke Evropskog suda za ljudska prava, EU promijeniti kurs u osnaživanju BiH na putu evropskih integracija ili će ostati pri stavu da bez primjene presude „Sejdić-Finci“ nema ni napretka ka Evropskoj uniji? Ili će, nakon što je potrošila sve dosadašnje recepte za bh. političare, nastaviti s politikom „strateškog strpljenja“ čekajući neko 'bolje vrijeme' ili novu generaciju vršilaca vlasti?

Ministri vanjskih poslova 28 zemalja članica EU, desetog su februara na zasjedanju u Briselu priznali da je u protekle dvije decenije bilo grešaka prema Bosni i Hercegovini, te da ubuduće treba djelovati drugačije i da novi pristup treba započeti odmah. Sličnog je mišljenja toga dana bila većina šefova diplomatije, a za hitnu promjenu kursa posebno su se zalagali ministristrica Hrvatske i ministri Velike Britanije, Grčke i Luksemburga. Oni su bili uvjerenja da je BiH specifičan slučaj i da kao takva, mora primati i posebnu terapiju.

Brzo nakon sastanka ministara, građanima Bosne i Hercegovine se pismeno obratio evropski povjerenik za proširenje Štefan Füle i poručio da „sa velikom zabrinutošću“ prati posljednje događaje u Bosni i Hercegovini. Naglasio je također da „postoji posebna veza“ između naše zemlje i Evropske unije zato što „vi radite na članstvu Bosne i Hercegovine u EU, a mi vodimo računa o njenom napredovanju i razvoju“ .

Kako je i koliko Evropska unija „vodila računa o napredovanju i razvoju“ Bosne i Hercegovine u proteklih dvadesetak godina?

BiH je razorena u ratu kojeg je EU mogla spriječiti a nije. Ono što nije uništeno u ratu, opljačkano je u tajkunskoj privatizaciji za koju je EU znala i forsirala je kao jedan od uslova evropskih integracija. Nametnuta je reforma obrazovnog sistema po Bolonjskoj deklaraciji koji se u bh. uslovima izrodio u fabriku nestručnih i nesposonih mladih ljudi za zanimanja i potrebe 21. stoljeća.  BiH je danas posljednja na putu evropskih integracija, među 20 je najsiromašnijih zemalja svjeta, zemlja s najvećom stopom nezaposlenosti u Evropi i sa oko 50 posto stanovništva koje je na granici siromaštva.

Ima i druga strana medalje. Evropska unija je najveći donator za reforme u Bosni i Hercegovini u koju su, od raspada bivše SFRJ do kraja prošle godine, donatori ukupno uložili između 60 i 70 milijardi USA dolara. Prema nekim američkim podacima čak i 80 milijardi dolara. Toliki ogromni novci su bili dodijeljeni, ali svi nisu i ušli u zemlju, niti će se ikada saznati gdje su neke donacije završile osim što se ponešto od toga može razaznati u vidu razgranatih privatnih biznisa, basnoslovnih vila, jahti i drugih vrsta vidljive i nevidljive pokretne i nepokretne imovine pojedinaca iz vlasti i oko nje.

Osim domaćih mešetara, krivicu za takav slijed 'obnove i demokratizacije' BiH snosi i Evropska unija koja je rutinerski ulagala u takozvano civilno društvo koje se u bh. uslovima svodilo isključivo na (anemični) nevladin sektor (NVO) umjesto da su poticani samozapošljavanje, obnova industrije i kreiranje novih radnih mjesta za potrebe doba informatičke revolucije. Zato se i dogodilo da je EU godinama ulagala u tranziciju, a BiH je kao društvo i država stalno nazadovala toliko daleko da je od primjerne tranzicijske zemlje 2006. skliznula na poziciju „posljednje diktature u Evropi“ kako je nedavno u Sarajevu ocijenio njemački parlamentarac hrvatskog porijekta Josip Juratović.

Uprkos svemu ovome, glasnogovornik Delegacije Evropske komisije u BiH Andy McGuffie je ovih dana u jednom političkom tv showu izjavio da je „politika zvaničnog Brisela prema BiH svih proteklih godina bila uspješna“. Nije, ipak, do kraja ostao neiskren i drzak pa je ipak priznao da „entuzijazam Evropske unije prema Bosni i Hercegovini očigledno pada“.

Strpljenje EU jeste na izmaku. Ona više nema odgovor na pitanje kako bosanske političare prisiliti da rade ono što govore i da ne govore ono što ne misle. Najteži zadatak koji predstoji jeste konačni razlaz s Dejtonskim mirovnim sporazumom kojim je BiH skrojena kao nefunkcionalna, preskupa pa samim tim i neodrižava zemlja zbog neminovnog ekonomskog bankrota. Ali odmah iza toga je i reforma Ustava kojim se krše temeljna ljudska prava i prava manjina. To je teško političko pitanje kojim će se ova zemlja morati pozabaviti. Među glavnim temama su i ekonomske reforme i industrijalizacija, temeljita reforma pravosudnog sistema vlasti i javne uprave, sasijecanje socijalnih razlika, borba protiv dramatične nezaposlenosti, reforma obrazovnog sistema koje je samo sebi sebi svrha, i tako dalje. Alternativa je argentinski scenario - bankrot države, raspad administracije, stalni neredi i pobune i konačni slom dosadašnjeg klijentelističkog etnonacionalnog koncepta vladavine. Sve bi to naravno išlo na mlin separatistima koji, kao gladni kojoti, čekaju kako bi što lakše rastrgali izmrcvarenu žrtvu.

Imajući u vidu da je Evropska unija prihvatila ulogu protektora nad Bosnom i Hercegovinim, morala bi se konačno početi tako i ponašati: uvesti specijalne mjere za specijalnog štićenika. Umjesto kažnjavanja građana suspenzijom oko 55 miliona eura za razvoj ruralnih područja, te za demokratizaciju i prekograničnu saradnju, EU bi morala vratiti oduzeti novac, pridodati desetak puta toliko godišnje i pronaći formulu za samoisključivanje iz procesa političkog odlučivanja svih onih koji su iz rata iznijeli ratno-nacionalističku i separatističku ideologiju. Stvoriti dekokratske uslove u zemlji kako bi u klupama vlasti sjedili civilizirani, obrazovani i progresivni mladi ljudi koji su spremni raditi za državu.

Potrebno je također da zvanični Brisel odustane od vlastite sujete i pokaže djelima da zbog neuspjeha u provođenju presude u predmetu Sejdić i Finci neće biti odmazde prema Bosni i Hercegovini u vidu vezivanja ustavnih promjena za podnošenje aplikacije za priduživanje Evropskoj uniji. Ta dva procesa se moraju razdvojiti. Jer nije realno očekivati da su, sa sadašnjim nacionalnim strankama, kompromitiranom (kvazi)građanskom opozicijom i separatističkom dodikovštinom -moguće bilo kakve ozbiljnije promjene Ustava, a da i ne govorimo o nekakvom Dejtonu2 ili novoj međunarodnoj konferenciji o BiH kao, možda, i najpravednijem rješenju. 

Potrebni su, dakle, potpuno suprotni potezi Brisela u odnosu na dosadašnji realpolitički koncept - pokrenuti proces integracija s najvišom mogućom granicom tolenantnosti i u hodu, korak po korak, mijenjati trule dijelove bosanskohercegovačkog tkiva, a umjesto truleži dovoditi potpuno nove, nezaražene, izdanke bh. zajednice. Da, dovoditi, postavljati, nametati ih, jer EU to može i ona zna kako se to radi u društvima gdje je demokratija tek u povoju. Kroz redovni izborni inžinjering u oktobru ništa se novoga neće dogoditi osim ako bi se kroz toliko neophodne izmjene Izbornog zakona nametnuo i vrlo efikasan belgijski model obaveznog glasanja za sve punoljetne građanke i građane BiH. U tom slučaju bi kalkulacije glavnih političkih aktera mogle doživjeti statistički šok, dovoljan za početak novog razdoblja s novim ljudima.

Bosanski English French German Russian