A+ A A-

P

 

Pakt o privrednoj saradnji crnomorskih zemalja - BSEC (Black sea Economic Co-operation Pact)

Utemeljen je 1992. godine potpisivanjem Deklaracije o crnomorskoj saradnji. Okuplja države oko Crnog mora sa ciljem održavanja mira, stabilnosti i privrednog razvoja, kao i saradnje i razvijanja dobrosusjedskih odnosa u regionu. Èlanice Pakta su: Albanija, Azerbejdžan, Bugarska, Grèka, Gruzija, Jermenija, Moldavija, Rumunija, Turska i Ukrajina. Pakt razvija multilateralnu saradnju tih država u cilju ekonomskog, tehnološkog i socijalnog napretka, podstièe trgovinsku saradnju i slobodno preduzetništvo. Organizaciona struktura ujedinjuje meðuvladinu, meðuparlamentarnu, poslovnu, finansijsku i akademsku dimenziju. Odluke u sklopu Pakta donose se na sastancima ministara vanjskih poslova država èlanica (Meeting of Ministers of Foreign Affairs, MMFA), a pripremaju se na sastancima visokih zvaniènika. Razne radne grupe imaju ulogu pomoænih organa, a zadatak im je priprema projekata i aktivnosti u pojedinim oblastima. Predsjedavanje BSEC-om odvija se abecednim redom i mijenja svakih šest mjeseci. U martu 1994. godine u Istambulu je ustanovljen Stalni meðunarodni sekretarijat (Permanent International Secretariat) BSEC-a. Meðuparlamentarna saradnja ostvaruje se u Parlamentarnoj skupštini ove regionalne asocijacije.

 

Pakt o stabilnosti i rastu (Stability and Growth Pact)

Šefovi država i vlada EU dogovorili su se na samitu u Amsterdamu 1997. godine da pojaèaju napore u vezi s koordinacijom politike svojih èlanica prema deficitu u javnom sektoru. Srednjoroèni cilj je bio da se budžetski prihodi i rashodi što je moguæe više usklade, po moguænosti poravnaju, a u najboljem sluèaju da se ostvari suficit. Sve je ovo prepušteno u nadležnost novoosnovanog Pakta za stabilnost i rast, a u sluèaju da neke èlanice odstupe od ove politike i dopuste da njihov deficit premaši gornju granicu od 3% nacionalnog bruto proizvoda, predviðene su visoke novèane kazne. Isprika mogu biti samo katastrofalne elementarne nepogode ili recesija u privredi koja je izazvana vanjskim, globalnim faktorima. Cilj Pakta je sprijeèiti da jedna ili nekoliko zemalja Unije, svojim lošim upravljanjem, ne "izveze" inflaciju i monetarnu nestabilnost u cijeloj Uniji. Nadležno vijeæe je obavezano da ugroženoj èlanici pomogne u iznalaženju najboljeg rješenja i da joj dopusti "popravni ispit" u roku od godinu dana, a ako se stanje ne svede u granicu dozvoljenog budžetskog deficita, Pakt stabilnosti preporuèije Vijeæu odreðivanje novèane kazne koja se naplaæuje iz neoroèenih depozita kažnjene èlanice. Najveæu takvu prijetnju, krajem 2003. godine izbjegle su dvije najjaèe èlanice EU - Njemaèka i Francuska, èiji su deficiti u tekuæoj budžetskoj godini bili prekoraèili gornju granicu od 3% nacionalnog bruto proizvoda. Italija je takoðe u tom momentu bila pred vratima kazne. Vijeæe je, meðutim, odluèilo da se ovim zemljama omoguæi da se do 2006. godine vrate u granice dopuštenog deficita. To je navelo mnoge ekonomske struènjake Unije i samu Komisiju da oštro reagiraju u cilju spasavanja Pakta. Ima, meðutim, i mišljenja da je ova forma borbe za oèuvanje ekonomske i monetarne stabilnosti prevaziðena.
Pakt o stabilnosti i rastu nema nièeg zajednièkog s Pakotom za stabilnost u jugoistiènoj Evropi.

 

Pariška povelja za novu Evropu

Meðunarodnopravni dokument o odnosima izmeðu država i naroda u "evropskom prostoru". Usaglašena je na zasjedanju Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji u Parizu 19-21. novembra 1990. godine. Prihvatile su je sve evropske zemlje osim Albanije, sve èlanice EU, te SAD i Kanada. Poveljom su utvrðena pravila ponašanja u spornim situacijama i poremeæajima koji bi mogli uzdrmati stabilnost evropskog prostora. Pa ipak, rat na prostoru bivše Jugoslavije koji je uslijedio samo pola godine kasnije, iznenadio je sve potpisnice.
Pariška povelja se i pored toga smatra korakom naprijed u odnosu na Završni dokukment iz Helsinkija od 1975. godine, kada su i poèeli ozbiljniji pregovori o globalnim evropskim pitanjima.

 

PDV, Porez na dodanu vrijednost (Value Added Tax - VAT)

Porez na vrijednost dodanu na cijenu proizvoda u trgovinama i na cijenu veæine usluga, ili jednostavno reèeno - porez na promet s tim da se u svakoj fazi oporezivanja umanjuje osnovica za onaj dio koji je veæ jednom oporezovan. Time se izbjegava višestruko oporezivanje, a efekat je poveæanje konkurentne sposobnosti privrede.
Sve èlanice Evropske unije su obavezne na PDV u visini od 15 do 25% na sve proizvode i usluge, uz samo izuzetna odstupanja od ovog pravila. Od prikupljenog PDV-a svake zemlje èlanice EU, 1% se uplaæuje u zajednièki budžet u Briselu/Bruxelles u vidu "vlastitog prihoda" odnosno "vlastitih izvora" Unije. Sve odluke o visini poreza i naèinima prikupljanja, u EU se donose na osnovu jednoglasnosti svih èlanica. Nacrt prvog EU ustava predlaže da se odluke iz ove oblasti donose kvalificiranom veæinom.

 

Postupak suodluèivanja

Vrsta procedure odluèivanja (uz postupak konsultacija i saradnje kao i pristanak Parlamenta) uveden Ugovorom iz Mastrihta. Tim postupkom daje se veæa moguænost Evropskom parlamentu u usvajanju pravnih instrumenata, zajedno sa Vijeæem ministara. Time je data veæa zakonodavna vlast Parlamentu (u odnosu na Komisiju) u oblasti funkcioniranja Evropske centralne banke, izborne procedure u tijelima EU, nekih meðunarodnih sporazuma, prijema novih èlanica, slobodnog kretanja radnika, unutrašnjeg tržišta, obrazovanja (podsticajne mjere), zdravstva (podsticajne mjere), zaštite potrošaèa, trans-evropske mreže (smjernice), zaštite životne okoline (opšti program aktivnosti), kulture (podsticajne mjere) i istraživanja. Ugovorom iz Amsterdama postupak suodluèivanja pojednostavljen je i znaèajno proširen na oblast borbe protiv korupcije i drugih vrsta pronevjere koje bi mogle štetiti finansijskim interesima Unije.

 

Pristupno partnerstvo (Accession Partnership)

Glavni je instrument pretpristupne strategije zemlje kandidata i EU. Ovaj proces definiralo je Evropsko vijeæe u Luksemburgu 1997, a sastoji se od odreðivanja prioriteta i finansijske pomoæi, te drugih priprema za pregovore kandidata kroz proceduru skrininga. (Vidi: Screening). Tim partnerstvom se zajednièki odreðuju kratkoroèni i srednjoroèni prioriteti na putu ka punopravnom èlanstvu. Uz pomoæ tog instrumenta, odreðuje se i finansijska pomoæ EU za ispunjavanje prioritetnih ciljeva, kao i uslovi za sticanje prava na tu finansijsku pomoæ.

 

Prvostepeni sud (Court of First Instance)

Pridružen je Evropskom sudu 1989. godine, a èini ga 15 sudija - po jedan iz svake države èlanice. Dodavanjem nove instance nije se promijenila nadležnost Evropskog suda predviðena Osnivaèkim ugovorima, veæ je, da bi se rasteretio njegov rad, uspostavljena nadležnost Prvostepenskog suda za sve tužbe koje podnose pravna i fizièka lica iz država èlanica. Na presude prvostepenog suda postoji moguænost žalbe Evropskom sudu. Poznat je i kao Sud prve instance.

Bosanski English French German Russian