Agenda 2000
Reformski dokument poznat i kao “Berlinski paket” ili “Manifest promjena”. Strateški cilj mu je širenje na Istok, a operativni zadatak preispitivanje strukturnih fondođivanje budžeta za period 2000-2006. da bi se otklonio zastoj u razvoju slabije razvijenih područja EU. Zamišljeno je da EU već u prvoj dekadi novog milenijuma bude “Zajednica nepokolebljive transformacije u interesu građana, dubokih integracija i široke odgovornosti”.
Takav pravac utvrdila je Evropska komisija (EC) u julu 1997. godine, a nakon skoro dvogodišnje javne debate odobrili su ga šefovi država ili vlada na Berlinskom samitu 24. i 25. marta 1999. godine.
"Agendu 2000" čine glavni dokument Evropske komisije pod nazivom “Jača i proširena unija”, Izvještaj Komisije o funkcioniranju postojećeg sistema finansiranja, te Zaključci Berlinskog samita.
Zajedno s Kopenhagenškim kriterijima (vidi: Kopenhagenški kriteriji) "Agenda 2000" je temeljni okvir i za vođenje pregovora sa 13 kandidatskih zemalja centralne i istočne Evrope, Maltom i Kiprom. Deset tih zemalja je 1. maja 2004. primljeno u članstvo u EU, a Bugarska i Rumunija su postale čklanice 1. januara 2007. godine (vidi: "Veliki prasak").
Anketni odbor
Prema članu 193. Ugovora o EZ, Evropski parlament (EP) ima mogućnost da na zahtjev najmanje ¼ svojih članova osnuje Anketni odbor čiji je zadatak da ispita ispravnost ili kršenje pravne regulative Zajednice. Samo tokom 1996. i 1997. godine EP je po tom osnovu formirao dva anketna odbora koji su imali zadatak da ispitaju mjere EU i njihovu efikasnost u cilju suzbijanja, tada epidemično raširene bolesti “kravljeg ludila”.
Anti-damping carine
Svrha im je izjednačavanje cijena proizvoda na domaćem tržištu. EU takve carine uvodi u slučajevima kada se roba uvozi po cijenama koje su niže od onih po kojima se roba prodaje na tržištu zemlje izvoznice.
Isto tako, ako država izvoznica subvencionira svoju robu koja se izvozi, EU može da naplaćuje carinske dažbine koje imaju za cilj izjednačavanje cijena proizvoda. U oba slučaja cilj je da se spriječi privilegovani položaj nekih preduzeća ili proizvodnih grana u odnosu na druge, jer je monopolsko poslovanje nespojivo s principima tržišne ekonomije i funkcioniranjem zajedničkog tržišta Evropske unije.
Ostvareni prihodi po ovom osnovu čine dio 'vlastitih prihoda' u zajedničkom budžetu EU (vidi: Budžet EU).
Aplikacija/zahtjev za članstvo u EU
U skladu sa članom 49. Rimskih ugovora o Evropskoj uniji (EU) zahtjev za članstvo može podnijeti bilo koja evropska zemlja ako poštuje demokratske vrijednosti EU i posvećena je njihovom promovisanju.
Radi se o samovoljnom opredjeljenju svake evropske zemlje zasnovanom na odlukama državnog vrha i /ili nacionalnog parlamenta o podnošenju zahtjeva/aplikacije za pristupanje EU.
Zahtjev za članstvo se po pravilu podnosi u formi zvaničnog pisma koje potpisuje najviši izvršni organ, predsjednik ili premijer, u kojem zemlja izražava spremnost da poštuje i promoviše vrijednosti na kojima se temelji EU, te da preduzme sve neophodne korake kako bi ispunila kriterijume za članstvo u EU.
Formalno-pravno takav zahtjev postaje legitiman nakon njegovog podnošenja rotirajućem predsjedništvu Vijeća EU za opšte poslove (u formatu ministara vanjskih i evropskih poslova). Nakon podnošenja zahtjeva, Vijeće EU odlučuje o tome kada će zahtjev biti proslijeđen Evropskoj komisiji, koja se formalno poziva da pripremi mišljenje (Avis) o osnovanosti zahtjeva. O zahtjevu se obavještavaju i Evropski parlament i državni parlamenti zemalja članica EU.
Do najvećeg, petog, proširivanja EU (vidi: "Veliki prasak") koje se dogodilo 1. maja 2004. godine u Briselu/Bruxelles je bilo najviše istovremenih aplikacija za punopravno članstvo, čak 15: Turska je aplicirala 1987. godine, Kipar i Malta 1990., Mađarska i Poljska 1994., Rumunija, Slovačka, Latvija, Estonija, Litvanija i Bugarska 1995., Češka i Slovenija 1996. Hrvatska je podnijela molbu za pristupanje 21. februara 2003., a Makedonija 22. marta 2004. iako je godinu prije Hrvatske potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Krajem 2019. i početkom 2020. godine zemlje sa statusom kandidata za članstvo u EU su: Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija i Turska. U statusru potencijalnog kandidata su Bosna i Hercegovina i Kosovo. Zahtjev za članstvo Bosna i Hercegovina (BiH) podnijela je 15.2.2016. godine, a sredinom decembra 2019. Vijeće EU za opšte poslove je ocijenilo da za još nisu ispunjeni svi uslovi za potizivnu političku odluku i početak pristupnih pregovora. Više detalja ovdje: https://europa.eu/european-union/about-eu/countries_hr
Autonomne trgovinske mjere
Na temelju odluke lidera EU sa Lisabonskog samita (mart 2000.), Evropska komisija je 18. septembra te godine odobrila Autonomne trgovinske mjere za Bosnu i Hercegovinu i "ostale zemlje i teritorije koje participiraju u, ili su u vezi, s evropskim Procesom stabilizacije i pridruživanja”.
Cilj ove mjere je podsticanje ekonomskog razvoja kroz liberalizaciju izvoza iz tog područja na tržište EU, pod uslovom da robe zadovoljavaju evropske standarde. U tom momentu ukupni izvoz iz zemalja zapadnog Balkana na tržište EU iznosio je svega 0,6 procenata EU uvoza. Carinska opterećenja ili godišnje kvote zadržane su privremeno samo na tekstil, ribu, neke vrste mesa i vino. Već 1. marta 2001. za BiH su ukinuta i ograničenja na izvoz tekstila.
Ovim odlukama, EU je otvorila tržište na asimetričnom principu, što znači da povlaštene zemlje nisu obavezne na recipročan uvoz iz EU, što nije bio slučaj sa zemljama centralne i istočne Evrope.
Avis
Francuska riječ avis (fonetski: avi) vrlo često se koristi u žargonu evropskih zvaničnika. Označava mišljenje, a u političkom kontekstu sve se češće koristi i kao zamjena za riječi stav ili odgovor.
Avis je opsežan dokument kojim Evropska komisija, na zahtjev Vijeća ministara EU, ocjenjuje sposobnost zemlje za kandidatski status, početak pregovora o članstvu u EU i preuzmanje obaveza koje to članstvo sa sobom nosi. Radi se o detaljnoj analizi pravnog i ustavnog okvira zemlje kao i provođenju zakona te zemlje poredeći ih sa cjelokupnim korpusom zakona, normi i propisa EU koji su poznati pod nazivom pravna tekovina EU (acquis).
Na temelju ocjene eksperata EU o ukupnom stanju “na terenu”, Komisija donosi zaključnu ocjenu o spremnosti neke zemlje za kandidatski status i daje svoju preporuku (avis) za otvaranje procesa pregovora ili za nastavak procesa prilagođavanja standardima EU u skladu s kriterijima iz Kopenhagena i Madrida (vidi: u nastavku).
Po završetku procesa pripreme Mišljenja čije vrijeme zavisi od administrativnog kapaciteta zemlje da odgovori na ovaj proces, Komisija svoje nalaze i preporuke podnosi Vijeću EU za opšte poslove radi donošenja političke odluke o sljedećem koraku na putu ka EU. Ako zemlja ne zadovoljava uslove u dovoljnoj mjeri kako bi dalje napredovala u tom procesu, Komisija u Mišljenju navodi posebne reforme kao “ključne prioritete” koje zemlja koja aplicira mora ispoštovati kako bi dalje napredovala.
Zahtjev za kandidatski status i članstvo analizira se prema Kopenhagenškim kriterijima iz 1993. godine koji vrijede za sve potencijalne kandidate:
- Politički kriterijumi: stabilne institucije koje garantuju demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i poštovanje i zaštitu manjina;
- Ekonomski kriterijumi: postojanje funkcionalne tržišne ekonomije sposobne da se nosi sa konkurencijom i tržišnim snagama u EU;
- Pravni kriterijumi ili kriterijumi pravne tekovine EU (acquis): sposobnost za preuzimanje i efikasno provođenje obaveza članstva, uključujući poštovanje ciljeva političke, ekonomske i monetarne unije.
Zaključcima evropskih lidera sa samita u Madridu iz 1995. godine, dotadašnja 3 kriterija upotpunjena su i četvrtim "kriterijem administrativne sposobnosti" zemalja koje podnesu zahtjev za članstvo od kojih se očekuje da imaju administrativne strukture za članstvo, a EU se obavezala da bude u stanju da primi nove članice.
Kada je u pitanju Zapadni Balkan, zemlje koje apliciraju moraju ispuniti i uslove ‘Procesa stabilizacije i pridruživanja’ koji se uglavnom tiču regionalne saradnje i dobrosusjedskih odnosa.
Na temelju ocjene eksperata EU o ukupnom stanju “na terenu”, Komisija donosi zaključnu ocjenu o spremnosti neke zemlje za početak pregovora o pristupanju i daje svoju preporuku (avis) za otvaranje procesa pregovora ili za nastavak procesa prilagođavanja standardima EU u skladu s kriterijima iz Kopenhagena i Madrida.
Azil – Evropska politika azila
Formalno, Evropska unija ima zajedničku politiku o azilu koja se temelji na Dablinskoj konvenciji iz 1990. godine, odnosno na Evropskoj konvenciji o pravu na azil iz 1992. godine, kojom su uspostavljene jedinstvene mjere i procedure o odobravanju azila kako bi se spriječila zloupotreba tog prava. U praksi nije tako.
Zbog toga su ministri unutarnjih poslova i pravosuđa u decembru 2002. usvojili novu regulativu iz te oblasti kojom se prednost daje zajedničkoj legislativi umjesto “supra-nacionalnom odlučivanju” o azilu i pitanjima migracija. Praksa pojedinih zemalja se, međutim, i dalje bitno razlikuje, pa su neke zemlje EU popustljivije a neke kruće prema tražiocima azila.
Dotadašnja "Dablinska deklaracija" je u februaru 2003. "revidirana" usvajanjem nove zajedničke regulative, ali ni ona nije bila dovoljna da se evropska praksa ujednači. Nakon višegodišnjeg neuspjeha u pronalaženju “minimuma zajedničkih standarda” prilikom razmatranja aplikacija za azil (kao što su prava azilanata na pravnu pomoć i zastupanje pred državnim organima, pravo na žalbu po rješenju o izgonu, kriteriji za određevinaje ‘sigurnih zemalja’ iz kojih će se azilanti po automatizmu vraćati kući, itd.), Evropsko vijeće je na samitu od 12. decembra 2003. u Briselu/Bruxellesu zatražilo od ministara unutarnjih poslova i pravosuđa da posao na utvrđivanju minimuma zajedničkih standarda okončaju najkasnije do 1. maja 2004. godine. U cilju ubrzanja procesa odlučivanja i povećanja efikasnosti EU u ovoj oblasti, nacrtom prvog evropskog ustava je predviđeno da se većina odluka u vezi sa azilom donosi kvalifikovanom vežinom, umjesto konsenzusom.
Ni od tada, međutim, nije načinjen ozbiljniji pomak ka ujednačavanju politike azila i odnosa prema ilegalnim migrantima. Posljedice nejedinstva unutar EU po ovim pitanjima tek će se uvidjeti kasnijih godina, osobito 2015. kada je migrantska kriza kulminirala.