Vanjska trgovina
Ekonomske aktivnosi koje se odnose na kupovinu, prodaju i posredovanje robe izmeðu dvije ili više država. Vanjska trgovina se dijeli na izvoznu, uvoznu i tranzitnu. Da bi se transakcije robom mogle tretirati vanjskom trgovinom, bitan je prijelaz preko carinske granice. Vanjskom trgovinom se smatraju i reeksport (uvoz radi dorade i ponovnog izvoza) i reimport (izvoz radi dorade i ponovnog uvoza).
Evropska unija štiti svoju vanjsku trgovinu carinskim mehanizmima, prelevmanima (promjenjive uvozne dažbine) i necarinskim odlukama o kvalitetu, pakovanju, oznaèavanju itd. èime se takoðe utjeèe na priliv roba na njeno tržište. Uèinak vanjskotrgovinskih aktivnosti najèešæe se izražava putem vanjskotrgovinskog bilansa.
Veto
Pravo države, organizacije ili pojedinca da svojim glasom može onemoguæiti donošenje ili djelovanje nekog zakona, konvencije, ugovora ili drugog domaæeg ili meðunarodnog pravnog akta, ukoliko u tom trenutku ne odražava vitalne interese te države, grupe ili pojedinca, ili ako takav zakonski akt nije usvojen jednoglasno.
Od osnivanja Ujedinjenih nacija, pravo veta je zadržano u Vijeæu sigurnosti, u kojem svaka od pet stalnih èlanica (SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija) ima pravo da uloži veto i zatraži obustavu izvršenja neke odluke s kojom se ne slaže. Izmeðu 1965. i 1985. godine i u Evropskoj uniji je takoðe èesto potezano pravo veta, a s primjenom veta poèelo se 1963. kada je je tadašnji francuski predsjednik De Gol/de Gaulle prekinuo pregovore o širenju Zajednice na Veliku Britaniju, Irsku, Dansku i Norvešku, zbog neslaganja s prijemom Velike Britanije, koja je, po njemu, bila isuviše naklonjena Sjedinjenim Državama.
U junu 1965. veæ je nametnuo i bojkot sastanaka Vijeæa evropske unije zbog neslaganja s prijedlozima agrarne politike, od kada je ovaj sluèak poznatiji kao "kriza prazne stolice". Kriza je okonèana tek u januaru 1966. takozvanim "luksemburškim kompromisom". Francuska vlada potvrdila je svoje pravo na veto u situacijama kada su u pitanju interesi "od znaèaja za jednu ili više država èlanica", a drugih pet èlanica tadašnje Šestorice su potvrdile da æe postupati po odredbama ugovora koje se odnose na glasanje po principu kvalificirane veæine. Za Francusku, meðutim, primarno pitanje nije ni bilo glasanje u Parlamentu, veæ moguænost zaustavljanja odluka u Vijeæu. Cijele naredne dvije decenije, dominirala je logika zvaniènog Pariza, zbog èega se "luksemburški kompromis" èesto opisuje i kao "luksemburški veto". Tek od sredine 1980-tih, princip kvalificirane veæine u donošenju odluka poèinje se primjenjivati u oblasti jedinstvenog tržišta, da bi danas bio dominantan princip za najveæi dio zakonodavnih odluka.